"Putovali smo nedavno u Dubrovniku i zaustavili se u Komarnima. Izašli smo iz automobila i nekoliko trenutaka bez riječi, očarani gledali. Elegantni stup koji se nalazi na stupovima preko dva kilometra širokog zaljeva uživo i ljepši nego na televiziji. Pouzdano će vam izmamiti osmijeh na lice , senzibilnijima i suze na oči. Pelješki većina svojom besmislenošću jednostavno oduzima dah. Ne možete se dovoljno nadiviti koliko je novca, vremena i truda potrošeno da bi se ovdje spojile dvije točke, čelikom i betonom čvrsto povezane Niotkud i Nigdje " .

Ovako književnik  Ante Tomić  počinje svoju kolumnu  "Tri argumenta protiv Pelješkog mosta"  u zagrebačkom "Jutarnjem listu".

On nastavlja: "Premda u trenucima svjetskog veselja zbog završetka gradnje tog golemog infrastrukturnog projekta takva pitanja nisu omiljena, mi ćemo ih svejedno postaviti. Dakle, što nam je ovo trebalo? Kako su nas uopće nagovorili? Da nismo možda bili napušteni? Gdje nam je pamet bila kad smo se odlučili na ovakvu grandioznu i rasipnu ludost?

Izvadimo li glave iz stražnjice i razmislimo trezveno i nepristrasno, svaki je argument za gradnju mosta bio pogrešan. Za početak, prometni argument.

"Most će skratiti put od Zagreba do Dubrovnika za čak dva sata", napisali su prije neku noć na Index-u oduševljeno, ne navode detalje, niti tko im je taj fantastični podatak otkrio, ni brzinu kojom bi on putovao, ni prometno sredstvo kojim bi upravljao, no razumno je pretpostaviti da su razgovarali sa Matom Rimcom koji bi u Dobrovnik nagario u svojoj žutoj Neveri s tri stotine pedeset kilometara na uru. Krenete li, međutim, na jug kilavim automobilom, nekim bezvoljnim i žalosnim Renaultom Cliom, ili Škodom Octavijom kakve voze prosječni stanovnici naše zemlje, Pelješkim mostom neće putovati krajem nego što se sada putuje preko Neuma ".

Ante Tomić potom iznosi, kako kaže, "nemilosrdne zemljopisne činjenice".

"Od Komarne preko Neuma do Dubrovnika ima 74 kilometra, ako u Komarnim dogodinama skrene na most preko mora, do Brijesta na Pelješcu pa preko Sparagovića, Boljenovića, Metohije i Stona, kada se sve pristupne ceste završe, sa svim tunelima, vijaduktima i obilaznicama, do Dubrovnika više neće imati manje do 80 kilometara. Pa zar je zbog toga vrijedilo sagraditi most, molim vas lijepo, zbog toga nismo žalili četiri milijarde dvadeset tri milijuna devetsto sedamdeset osam tisuća devetsto četrdeset i osam kuna? "

U nastavku teksta Tomić se osvrće na činjenicu da je glavni zadatak i cilj izgradnje Pelješkog mosta bio da se zaobiđe Neum.

"Da je za to bilo volje, lako bismo se dogovorili sa susjedima jer jezik kojim se govori u Neumu nije drugačiji od hrvatskog kakav se govori na pola sata vožnje, u Opuzenu, ili Stonu. Stanovništvo je ovdje većinski hrvatsko, s katoličke crkve se vijori hrvatska zastava, osnovna je škola nazvana po hrvatskom velikomučeniku, blaženom Alojziju Stepincu, a i ružno je, baš kao i u Hrvatskoj, nema nikakve razlike između neumskih i makarskih ili čiovskih gusto načičkanih betonskih nakaza za turiste skromnijih želja.

Taj komadić teritorija Bosne i Hercegovine, ukratko, i etnički, kulturno i ekonomski jedinstven s hrvatskim teritirijem sjeverno i južno na magistrali, a smiješno je da smo ga u bliskoj prošlosti željeli povezati i državno.  Franjo Tuđman, politički vođa i mislilac čije djelo ponosno nasljeđuju i premijer Plenković i predsjednik Milanović, odlučno je držao da Neum, kao i Međugorje, Ljubuški, Mostar, Široki, Tomislavgrad, Livno... trebaju biti naši i zbog toga su od jeseni 1992. godine do proljeća 1994.mnogi muškarci poginuli, mnoge žene silovane, mnogi zarobljenici u logorima do smrt isprebijani, mnoga sela izgorjela i stari kameni mostovi srušeni u zelene rijeke...

... I kad sve to stavim na jednu stranu, zbilja je nejasno zašto je na drugoj strani Neum po cijeni koju je trebalo prometno izbjeći? Zašto su onim koji na Thompsonovim koncertima srčano urlaju "Herceg-Bosno srce ponosno" odjednom važno da tu Herceg- Bosnu zaobiđu, odvratna im je pomisao da će se manje od pola sata samo automobilskim gumom gaziti kroz nju .. ", pita Ante Tomić u kolumni u današnjem "Jutarnjem listu".     

(SB)