Suočavanje sa prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije nije dio školskog sistema, a o žrtvama i zločincima treba govoriti otvoreno i ne stavljati im nacionalni predznak, rekli su gosti beogradskog studija N1 povodom nedavnih obilježavanja genocida u Srebrenici i operacije Oluja.

Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Oliver Tošković izjavio je da nedostaje institucionalni okvir i javni govor o prošlosti, dok historičar iz Zagreba Hrvoje Klasić ističe da škole i udžbenici nisu primarni izvor informacija, već su to portali i društvene mreže.

O “našim zločinima i zločincima”

Psiholog Srđan Puhalo kaže da onog trenutka kada se o “našim zločinima i zločincima” i “njihovim žrtvama” počne govoriti otvoreno, na javnim servisima, kada to uđe u udžbenike historije, “tek onda možemo govoriti o suočavanju sa prošlošću”.

Kazao je da u BiH stasavaju mlade generacije koje na rat gledaju na potpuno drugačiji način od samih učesnika rata, i da su skloni prihvatanju onoga što se uči u školi i priča u medijima, a nemaju neposredno iskustvo.

“Mislim da je sa njima mnogo lakše manipulistati i da oni mnogo lakše prihvataju mitove koje imamo o ratovima 1990-ih godina”, rekao je on.

Dok historičar Klasić smatra da se situacija u Hrvatskoj mijenja i da “pritisak prošlosti” popušta, dovodeći to u vezu sa poboljšanjem životnog standarda, prava i sloboda, Srđan Puhalo upozorava da iako interesovanje za prošlost naizgled popušta, “mladi ljudi prilično lako prihvataju zvanične narative koje plasiraju političke elite”.

Oliver Tošković dodaje da nije siguran “koliko imamo dobar osjećaj šta je slika u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, a šta je slika koju dobijamo u medijima”.

Naveo je da se zatekao u Zagrebu 5. avgusta, na godišnjicu operacije Oluja, i da se nije osjećala nikakva tenzija.

“A kad pogledate medije u tom danu, imali smo utisak da je tenzija na vrhuncu”, rekao je on.

“Političkim elitama to odgovara jer takvim režimima je bitno da imaju neprijatelje”, dodao je.

Hrvoje Klasić kaže da se prema prošlosti “odnosimo kao prema samoposluzi – ulazimo kad želimo i uzimamo šta god želimo”.

Srđan Puhalo: Vrijeme ne liječi rane

On poredi situaciju sa Njemačkom 1945. godine, nakon koje su mnogi nacisti ostali nekažnjeni i na pozicijama, “ali su odgajane generacije mladih Nijemaca, koji su 1960-ih godina počeli da isputuju svoje roditelje šta su radili 1933-1945, a mi to nemamo”.

Prema njegovim riječima, jedan od važnijih razloga zašto je to tako su političke elite, koje se “nisu bitno promijenile”.

“Vi očekujete od HDZ-a u Hrvatskoj da se obračuna sa politikom HDZ-a devedesetih? Ili još gore, od Aleksandra Vučića i Ivice Dačića”, upitao je Klasić.

Podsjetio je da je sadašnji predsjednik Srbije “par mjeseci prije Oluje, usred Hrvatske, u Glini, govorio kako to nikad neće biti Hrvatska i kod naroda tamo podgrijavao nacionalizam”.

Srđan Puhalo smatra da “pravimo istu grešku” kao poslije Drugog svjetskog rata.

“Gurajući prošlost pod tepih, odnosno ne želeći da se suočimo sa prošlošću, pokušavamo da damo vremenu da izliječi naše rane. Onda nam se desilo da se 50 godina poslije Drugog svjetskog rata sjetimo naših historija, počnemo da se svetimo za nešto što se desilo 1941-45”, rekao je on.

“Vrijeme neće izlečiti ono što se desilo devedesetih, ali ne postoji sistematsko i iskreno suočavanje sa prošlošću na našim prostorima. To što mi guramo stvari pod tepih ne znači da će se to zaboraviti”, dodao je Puhalo.