Posljednjih nekoliko dana građani Bosne i Hercegovine svjedočili su rođendanu u Mostaru, korona-derneku na Kozari i glamuroznom vjenčanju u Sarajevu. Jesu li nacionalni prvaci Čović, Dodik i Izetbegović već krenuli u predizbornu kampanju, kakvo je vaše mišljenje?

-Nisam posve siguran da sve to može biti u funkciji ponovnog osvajanja srca bosanskohercegovačkih birača, čak ni onih koji su sve ove godine lojalni glasači ovih triju nacionalističkih filozofija. No, siguran sam da su najnoviji „biseri“ trojice „veličanstvenih“ dokaz nesvakidašnje drskosti koja tjera na zgražanje i prema njima najlojalnijih.

Zar na zgražanje ne tjera izdizanje najobičnijeg, usto religijskog obreda vjenčanja, na ravan prvorazrednog državnog događaja u zemlji koja je tobože sekularna? I zar ga dodatno ne pojačava spoznaja da sve to nije plod slučajnosti nego rezultat scenarija, osmišljenog u kabinetima onih koji ovu zemlju smatraju vlastitom prćijom.

Zar, potom, na zgražanje ne tjera gotovo mitska opijenost idejom da vlastita misija u ovom vremenu zaslužuje da ti i obitelj u povijesti bude ovjekovječena obilježjima kojima su čašćene velike obitelji iz vremena Srednjeg vijeka – obiteljskim grbom preko kojeg bi se sjećanje na tvoju povijesnu misiju, a ne isključujem da je pozadina nedavne rođendanske farse „prvog u Hrvata“ baš to, sačuvalo stoljećima.

Zar, na koncu, na povraćanje ne tjera spoznaja da sve to još uvijek djeluje benigno u odnosu na monstruoznost poruka odaslanih s mitske Kozare, na kojoj se jedan od najmoćnijih plemenskih političkih kabadahija, izvrgavajući podsmjehu raju koja je, kako bi preživjela, bila prisiljena napustiti i dom i domovinu, pohvali da je njemu i njegovima „najbolje ovdje“. I što je najgore, izgovoreno je gola istina, kao što je istina da to njihovo „dobro“ ovdje počiva na pljački zbog koje po bijelom svijetu pragove obijaju mnogi.

Stoga se najiskrenije nadam da će najnoviji „biseri“ plemenskih poglavica ljudima ove zemlje konačno upaliti lampice s kim imaju posla. I natjerati ih da konačno razmisle o tome što im je i samima činiti kako bi se takve politike i političare zaustavilo.

Kako uopće gledate na posjet turskog predsjednika Erdogana Bosni i Hercegovini i izjave Milorada Dodika nakon sastanka u Predsjedništvu BiH. Je li Dodik ponovno nasamario opoziciju u RS-u?

-Što se tiče istupa Dodika nakon sastanka s Erdoganom, u pitanju je istup kontinuiteta. On je protiv da se u unutarnje stvari BiH miješaju stranci, neovisno o tome kakva je njihova uloga u okončanju rata, osim ako su u pitanju stranci koji odgovaraju njemu samu. On u pomoć već sada priziva Srbiju, Hrvatsku, Tursku, neće proći puno da će im pridružiti i Rusiju, a ni na kraj pameti mu da u vezi s budućnošću BiH sasluša i ostale – SAD, Njemačku, Veliku Britaniju.

Dodik je za unutarnji dogovor o budućnosti BiH ako je on moguć, a ako nije treba učiniti ono što se, pita li se njega, nameće kao jedino moguće rješenje – da svi konačno prihvate činjenicu da je BiH nemoguća i da svatko od njezinih konstitutivnih naroda, kako bi se spriječilo novo krvoproliće, ide svojim putem.

Na koncu, Dodikov istup nakon sastanka s Erdoganom je najzornije posvjedočio da verbalna akrobatistika Aleksandra Vučića nije slučajna, ali i da ju je u svoj vokabular uvoditi počeo i sam Dodik. Prisjetimo se, Vučić stalno ponavlja floskulu kako poštuje teritorijalni integritet BiH, a pitanje njezina unutarnjeg ustrojstva, bez da se ikada „prevari“ pa da izraze poštovanja obznani i prema suverenitetu BiH, prepušta njezinim narodima. Identične sudove je konačno, nakon razgovora s Erdoganom, preko vlastita jezika prevalio i Dodik. On je, ako dobro upamtih, za to da se održi teritorijalni integritet BiH, a politički aranžman mora da bude unutra, ono što se mi dogovorimo. Što bi se to trebalo dogovoriti? Znači li to da u svoje računice Dodik unosi i ideju da se Bosni i Hercegovini konačno uzme suverenitet kao odrednicu koja je pozicionira u međunarodnom pravu i da se on prenese na entitete. I da RS zahvaljujući tome konačno postane ono što bi on želio – država. Bojim se da njegova sarajevska izjava, koja je na fonu onoga što Vučić ponavlja godinama, znači baš to.

Neki politički analitičari smatraju da Bosna i Hercegovina ne može naprijed dok su Dodik, Čović i Izetbegović na vlasti, što je alternativa?

-Nije problem u Dodiku, Izetbegoviću i Čoviću. Oni su samo personifikacije zla koje je BiH napalo prije 30 godina. I problem je u tom zlu. U nacionalizmu kao bosanskohercegovačkoj rak-rani. Dok god se, hoću reći, BiH ne obračuna s tim zlom, imat će posla s Dodikom, Izetbegovićem, Čovićem ili njima sličnima. Ako se, pak, o posebnostima ove trojice i može govoriti, ona je vezana za činjenicu da nacionalizam koriste kao neku vrstu paravana kojim održavaju statu quo i onemogućavaju funkcioniranje pravne države s ciljem da, zbog kriminala kojeg su prethodnih dvadesetak godina počinili, sami ne postanu objekt njezina progona.

Prema tome, izlaz može biti samo i isključivo u promjeni političke paradigme, u političkoj filozofiji koja umjesto galame o interesima Srba, Hrvata, Bošnjaka na pijedestal svetosti izdiže pravo na život bosanskohercegovačkog čovjeka. No, ni ta nam promjena neće doći s nebesa, a neće nam je na tanjuru servirati ni centri svjetske moći. Svatko, istina, može pripomoći ali za promjenu smo odgovorni sami mi. I morat ćemo se za nju sami izboriti. U protivnom, ovdje će nas biti sve manje, u bijelom svijetu sve više.

Ima li u ovom momentu i naznake kritične mase koja može biti pokretač takvih promjena?

-Iskreno, nisam previše uvjeren u to. Jer, sve građansko što se još uvijek održava na površini i samo je u međusobnim političkim ratovima da i samo, umjesto da bude subjekt promjena, gura u kola nacionalista i političkog status quo-a. Volio bih da se to koliko sutra promijeni, ali temeljem informacija kojima raspolažem nisam previše optimista.

Američki predsjednik Joe Biden odlučio je na mjesto posebnog izaslanika za Zapadni Balkan postaviti Gabrijela Escobara, karijernog diplomatu koji je već radio u Banjoj Luci. Je li došlo vrijeme za svođenje računa u BiH, tko bi zbog svega trebao biti zabrinut?

-Radi li se o vanjskoj pomoći u izazivanju promjena o kojima govorite, već godinama papagajski ponavljam da vjerujem samo u pomoć koja bi mogla doći iz američke administracije – nikako i iz EU kao konglomerata različitih, nerijetko i međusobno suprotstavljenih interesa, njezinih najutjecajnijih članica prije svega. SAD za takvu politiku u BiH, uostalom, imaju i vlastite, prije svega geopolitičke razloge. Sada su oni puno snažniji nego ranije. Interes SAD-a je, među inim, da zajedno s NATO partnerima imaju geopolitičku kontrolu na prostoru do Crnog mora. Zbog toga su, uostalom, početkom dvijetisućitih u EU primljene Bugarska i Rumunija iako za to članstvo nisu ispunjavale ni minimum uvjeta. Sve to, međutim, dolazi u pitanje ako, zbog sve naglašenijeg utjecaja Rusije, njihovoj kontroli izmaknu BiH i Srbija.

GABRIEL ESCOBAR (Screenshot)

Osobno držim da je to i najsnažniji motiv za pojačani angažman Bidenove administracije na ovom prostoru – i da je priča o kriminalu, američkim „crnim listama“ i slično samo forma pritiska na bh. političare koji imaju orasima kriminala natrpane džepove. I vjerujem da nećemo dugo čekati kad će takav pritisak postati i puno otvoreniji no što je danas. A ruku na srce, to je šansa i za BiH da se izvuče iz blata nacionalizma u koji je upala prije tri desetljeća i da krene putem kojim ide uljuđena Evropa. Stoga, navijam i za Amerikance i za čim prije njihov otvoreni sukob s domaćim nacionalističkim družinama i njihovim alkaponeovskim barabusinama.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)