Angažmanom srbijanske tajne službe u realizaciji helikopterskog desanta kleročetničkih zapovjednika na Cetinjski manastir i u baražnoj medijsko-dojavničkoj pripremi za taj čin, formalizovana je nova faza agresije Srbije na Crnu Goru; u zapaljivu atmosferu nalik početku sarajevske Apokalipse (komparacija kolege i svjedoka Senada Pećanina) spustila se moćna ruka beogradskog monstruma, gotova da presuđuje po vlastitim dokazano tragičnim mjerilima. Helikopter bez vidljivih oznaka spustio se na manastirsku livadu i iz njega su izašli specijalci u pancir odijelima i mantijama. Prepoznatljivi su bili Joanikije i Pofirije, utrčaše u Cetinjski manastir i obaviše to nešto. Trčećim korakom, zaštićeni, kažu obaviješteni, pancir-ćebetom (možda je bio i kevlar, manje je probojan), vratiše se u "čoper", prolazno vrijeme biješe malo bolje, helikopter uzleti podižući elisom mantije popova što ostadoše na livadi, da skaču i dižu pesnice u znak pobjede. Joj, te slike...

Piše: Bojan Tončić za portal XXZ

Epilog proglašenja Joanikija dostojnim, uz horsku potvrdu malobrojnih udbaša, naizgled, nije strašan, dvadesetak povređenih, enormne količine suzavca ispaljene na demonstrante i u prazne ulice, da se neko ne usudi da izađe, šorka tek u najavi.

Zlostavljanje novinara i necivilizovano ophođenje demonstranata u kontaktu sa njima. Provokacije policije, gađanje policajaca tvrdim predmetima. Naravno, ono što se udžbenički naziva nesrazmjernom upotrebom sile. A silom su raspolagali policajci i njihovi nadređeni.

Ostalo je Cetinje sa tragovima borbe, ostao je nezaboravni pokušaj da se spriječi okupacija. Demonstranti nisu dozvolili da budu poniženi, a ko se nakon desantnog ustoličenja radovao - neka mu je nazdravlje. A priliku za radovanje i činodejstvovanje nije propustio ni prvi pop najjezivije budžetske stavke Porfirije, tobožnji građanski obožavalac Džonija Štulića, zastupnik udruženja građana koje baštini blagosiljanje ratnih zločinaca.

Dostojno do helikoptera

Mučno je bilo, ali, pod kontrolom: "BIA je cijelu noć obavještavala rukovodstvo Srbije o događanjima u Crnoj Gori", pohvalio se srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. On je konzumentima režimskog Pinka i ostalim vojnim obveznicima objasnio da je tajna služba radila svoj posao. Koji je, naravno, vezan za Cetinje, “mjesto u kojem je preko 90 posto stanovnika protiv SPC i gdje postoji izražena mržnja prema onima koji pripadaju nekim drugim narodima osim crnogorskog”.

Drugo nešto žulja Vučića, kakva mržnja i kučine, to je Cetinje svojedobno ustalo protiv svega za šta se on borio još kao vaspitno zapušteni adolescent. A bori se i sada kao stariji punoljetnik.

"Sa Lovćena vila kliče / Oprosti nam, Dubrovniče", pjevalo se na Cetinju, dok je srbijanski predsjednik bio ljute bojeve na Arkanovom “sjeveru”. I spremao za odlazak na Pale.

Proradila je stara, izanđala, uvijek plodotvorna propagandna matrica, briga za Srbe van Srbije. Zapravo, hegemonistički pohod kojim se izvana uvodi red u suverenu državu, onu koju Srbija nikad uistinu nije priznala. Sa ciljem da se ospori pravo Crnogorcima da postoje i imaju državu, da sami biraju, da ne obožavaju lidera na Balkanu.

Ovako je to zamišljeno, treba paralelno, uz izazivanje prekograničnih potresa, difamirati svakog Crnogorca, okarakterisati ga kao mafijaša i špijuna, rječju neprijatelja Srbije koja mu pruža gostoprimstvo. Uostalom, Crnogorci i ne postoje, još od Podgoričke skupštine 1918, tretirati ih treba kao pripadnike izmišljene nacije. Koja se, pritom, opire srpstvu vaskolikom i glumi državu.

Novo etničko čišćenje

Za cetinjski poduhvat negiranja Crne Gore i Crnogoraca bilo je važno upotrijebiti namještenike BIA, jer je tajna policija uglavnom "očišćena" od Crnogoraca. K'o nekad DB od Hrvata. Onih dana.

A šta bi bilo da su stvari na Cetinju krenule loše, naravno, po udbaškom izvještaju i Vučićevoj procjeni. Malo sukoba niskog intenziteta, možda, malo pucnjave, razuman broj mrtvih i ranjenih. Ne pitajmo ko, kako, odakle, ne postavljajmo suvišna pitanja poput Sarajlija aprila '92.

Srbija je na Cetinju “branila svetinje”, kao što je na početku agresije na Hrvatsku poslala i veseljem ispratila tenkove put Zapadne Slavonije, kličući Jugoslaviji koju je u krvi razbijala. Teorijski, riječ je o destabilizaciji susjedne države, aktu agresije koji je, sav važan i nadobudan, priznao i predsjednik države-agresora. Branio je, kaže, Mitropoliju. Kakvo zločinačko licemjerje.

Ko sada osporava to, valjda iskonsko, vjekovno pravo Srbije da teroriše Crnu Goru. Sa osporavateljima obračun tek slijedi. Jer, već smo postigli zavidno mobilizacijsko jedinstvo vlasti i opozicije; imamo nove opozicione radikale: "Posebne čestitke zaslužuje Vlada Crne Gore, jer je odoljela dogovorenim provokacijama onih koji su navikli da sarađuju i zarađuju na lažnim sukobima Srbije i Crne Gore", saopštavaju oni. Šešeljevski. Sve u šesnaest čestitajući vjernicima SPC i Vladi Crne Gore ustoličenje mitropolita novog Joanikija. U redu, nije SRS, nego Stranka slobode i pravde, sadejstvo Vučića i Dragana Đilasa. U ovom slučaju, za razliku od nekih pozitivnih iskoraka SSP u pogledu istine o ratovima - dođe mu na isto. Greške se dešavaju, samo što ovdje ne znamo kada su bili iskreni.

Izazov za kalemegdanski artiljerijski stožer

Dokazao je, dakle, Vučić ko je glavni na Balkanu i kako će proći svi koji se suprotstave aktima velikosrpskog hegemonizma i njegovom opravdanju nasilja (Da odgovorim gospodinu Đukanoviću: ni ti, ni bilo ko drugi nećete uspjeti da pokorite Srbiju i nećete je više pokoravati kao što ste činili prethodnih 30 godina. Vladali ste ovom zemljom na sve moguće načine, preko kriminala, policijskih funkcionera, političkih funkcionera, funkcionera u obavještajnim strukturama. Mi smo te ljude koji su radili protiv Srbije najvećim dijelom počistili i nastavićemo to čišćenje).

Pa, ovo ispade da je helikopter na Cetinju, zapravo, bio samoodbrana. Beograd se više ne brani u Kninu (nije prošlo), sad se brani na Cetinju.

Eto, štitiće i BIA, možda i neko moćniji - gusjeničarske jedinice, recimo, imaginarna propagandna ognjišta, tamjan-namještenike i bogomolje, svetiće se pravovjerni Crnogorcima zato što su u Srbiji bili, a i danas su, portiri, panduri, direktori, trgovci, profesori, piljari, udbaši; čistiće se, 'nako, etnički - zna to Srbija, ima iskustva - prepoznavaće se akcenti, prisjećaće se nabrijani puk davnih konflikata sa “onim Crnogorcem”, iz komšiluka, iz firme, institucije, autobusa. Saznavaćemo monstruoznu propagandnu istinu o trgovini svakovrsnim narkoticima, capo di tutti capi učvršćivaće vlast kao zaštitnik poslušne, pogurene kumčadi.

Možda Crnogorci u prvi mah i neće moći da, poput Sarajlija '92, išutiraju “legendarnu” 63. padobransku, sve sluti na dugotrajni neizvjesni sukob u kojem se neće štedjeti resursi. Ima ko da plati, oni što još nisu platili ratnu odštetu za prethodne agresije (ne računamo granate, bombe i provijant za zlikovce i ostalu vojsku).

Možda će u Bosni i Hercegovini ponovo buknuti sukob u kojem će promoter neljudskosti uspjeti da nekog i fizički povrijedi. Zakuhalo se, ko onda, nije prvi put.

Kalemegdanski artiljerijski stožer možda je u svojoj opskurnoj nakani pogriješio u tome što je otvorio dva fronta. Ili možda ima saveznike za koje ne znamo. Nekoga ko će Srbiju konačno pratiti u njenim suludim avanturama.

Kao u stara dobra vremena

U svakom slučaju, dobro je Vučiću ovo udostojavanje leglo, baš kao za predizbornu kampanju (kakva naiva, pa za nju je i tempirano); logika nalaže da uslijede mobilizacije, miholjsko ljeto ispod šatora, vježbe gađanja, pojačana doza šljive i ujedinjavanja u nevolji, uz ćirilicu i himnu, nedjelju dana bez žene, djece i njive, dnevnice i - eto raspoloženih biračkih korpusa. Pa neka sitna šorka oko granice i unutar nje, kod komšija, da se čeka Dnevnik (može i Dnevnikov dodatak), a zašto ne i bojkot crnogorskih proizvoda, nepatriotske loze trinaestojulke i nikšićkog odlikovanog. Definitivno, predizborna je agenda utemeljena na onome što birači žele, kao nekada, u stara dobra vremena: “Ako ne znamo da radimo i proizvodimo, bar ćemo znati da se tučemo” (Slobodan Milošević, mart 1991.).

Još jedna agresija, bar neki gvozdeni sanduk, tek da se unesreće nečije porodice i pojača propaganda. Da se ustanovi i učvrsti institucionalni okvir za mržnju. Poželjnu i potrebnu.

Ne pitajmo da li će generacije ovdašnjeg homo sapiensa biološki nestati, a da neće ni znati šta im se desilo. U čemu su učestvovali.

Možda neko nađe opravdanje za te pojavne oblike života.

Možda stid i nije sasvim potrošen.