SLAVIŠI LEKIĆU JE SVE JASNO: "Vučić nikako ne može da izađe iz iznošenog Šešeljevog šinjela i još uvijek mašta o 'Velikoj Srbiji'!"

Novinar Slaviša Lekić, autor serijala “Junaci doba zlog”, kazao je u razgovoru za portal "Aktuelno" da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koliko god glumio novog, preporođenog, europejskog Vučića, ”on i riječima i djelom pokazuje da nikako ne može da izađe iz iznošenog Šešeljevog šinjela i da još uvijek mašta o ‘Velikoj Srbiji”’.

  • Regija

  • 19. Sep. 2021  19. Sep. 2021

  • 2

Govoreći od događajima koji su se odvijali na Cetinju 4. i 5. septembra kazao je da je ”samo je Gospodin Slučaj, a ne Gospod Bog spasao tog dana Crnu Goru od krvoprolića”.

”I kad vaš premijer pred jednom Angelom Merkel kaže da je ‘ustoličenjem Joanikija Vlada dokazala posvećenost vrijednostima’, ne mogu se oteti utisku da je u njega ušao Vulin”, kazao je Lekić.

Kada je riječ o njegovom serijalu ”Junaci doba zlog”, kazao je da iz SNS-a nisu pravili preveliku galamu da ne bi izazvali kontraefekat kao kod filma ”Vladalac”, kada su ga popularizovali preko brutalnih napada.

”Jedina reakcija s njihove strane jesu prijetnje anonimnih botova po društvenim mrežama. Srpska napredna stranka (SNS), kao političko krilo organizovanog kriminala, fantastično je organizovana i apsolutno niko iz vladajuće elite ili nižih organizovanih slojeva dva mjeseca, koliko je serijal emitovan, slovo nije izustio”, poručio je Lekić.

Iako je prošlo dvije sedmice od ustoličenja Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog na Cetinju, domaća i regionalna javnost još uvijek bruji o posljedicama tog događaja. Gotovo 2.000 policajaca obezbjeđivalo je ustoličenje, ispaljeno je stotine patrona suzavca, bacane su šok-bombe ispaljivani gumeni meci. Kako komentarišete ustoličenje na Cetinju i posljedice koje će taj događaj dugoročno imati u kontekstu odnosa Srbije i Crne Gore?

Aleksandar Vučić je u nedjelju, 5. septembra bio neispavan, ali radostan. Ne zbog otvaranja još jedne od brojnih fabrika koje je već ranije otvorio i stotina nesretnika koji su autobusima sa raznih strana privedeni na tu feštu, već što su prve vijesti iz Crne Gore svjedočile da ova “bratska država” kreće neizvjesnim, ali pouzdano tragičnim putem koji će od nje napraviti crkvenu, teokratsku ili kleronacionalističku naseobinu.

Za ovih šesnaest godina samostalnosti Crne Gore i Srbije, sistem korak naprijed, dva koraka nazad u odnosima skoro da je “dva oka u glavi” doveo u situaciju da se sjekirom razdvajaju.

Petnaest godina kasnije od braće i prijatelja postali smo ratoborne komšije.

Ima jedan vic, kad tata suverenista propituje svog sina šta su Crnogorcima Srbi:

“Braća”, odgovara mališan.

“Ne bleji, kakva braća, Srbi su nam prijatelji!”

“Nisu, tajo, nisu, prijatelji se biraju!”

Problem nije u tome što Srbi, vječito žedni ljubavi, imaju potrebu da nude toplinu svog destabilizujućeg, ali zato gvozdenog zagrljaja svima kojima do toga nije stalo, problem je u tome što dio Srba istinski vjeruje da je Crna Gora srbijanska prćija.

Onomad kad su krenule litije svi provladini mediji, uključujući tabloidno smeće iz Beograda, bili su na strani litijaša.

Ok, kao što je očekivano da Srpska pravoslavna crkva protestuje protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica (ima najveću imovinu, bez obzira na to što je u katastar upisana uglavnom tokom devedesetih), potpuno je razumljivo što je crnogorski politički establišment nastojao i nastoji da osnaži identitet crnogorske državnosti, definiše svoju poziciju, locira naslijeđe i ojača svoju državnost i na kulturnom i na vjerskom planu.

Kad građani smatraju da predstavnici vlasti donose zakone koji nisu u njihovom interesu, oni imaju pravo da zahtijevaju da se ti zakoni mijenjaju. Razlog zbog kojeg protestuju Srbi iz Crne Gore nije crkvena imovina. U pitanju je odbrana ljudskih prava i identiteta.

Srpska pravoslavna crkva, nije to nikakva tajna, ne samo da ne priznaje nezavisnu i suverenu Crnu Goru, već crnogorski identitet vidi isključivo kao geografsko-teritorijalnu odrednicu. Što je na tragu političkog identiteta i uvjerenja opozicionara okupljenih oko Demokratskog fronta. A sve to zajedno jeste višedecenijsko političko naslijeđe nosilaca velikosrpskog projekta, zanimljivo, baš onih koji su trenutno na vlasti i onih kojima je u interesu da se po svaku cijenu zaustavi proces definitivnog raskidanja svih veza Crne Gore sa srpskim nacionalističkim projektom.

Kad je iz Crne Gore Vučiću stigla poruka da ne bi valjalo da se Srbija miješa u unutrašnje stvari Crne Gore, Vučić je lakonski odgovorio:

“Što, da nećete da nas bombardujete?!”

Ovome se nema šta ni dodati ni oduzeti.

Da li čin ustoličenja, ali i cjelokupno djelovanje SPC u Crnoj Gori po Vašem mišljenju ima političku pozadinu?

Sramota je za Crnu Goru, njenu vlast, a posebno bezbjednosne strukture da vijest o navodnom snajperu kao ozbiljnoj prijetnji patrijarhu u mitropolitu Joanikiju prvo saopšti patrijarh Porfirije na svom instagram profilu, a tek potom se oglasi vicepremijer Dritan Abazović, koji potvrđuje “da je postojala velika bezbjednosna prijetnja za poglavara SPC”. A nedugo potom demantuje sam sebe. Nek mi oproste i Porfirije i Abazović, ali iskreno mislim da je predstava s pancirnim ćebadima, specijalcima s repetiranim puškama, gorilama koje štite visokopozicionirane popove koji se smiju dok izlaze iz helikoptera, predstava za široke narodne mase kojom će se opravdati prethodna nasilna akcija protiv demonstranata.

Već danas je jasno, a vjerujem da će u mjesecima koji slijede to biti i argumentovano, da je ustoličenje Joanikija bilo političko, a ne vjersko pitanje. I da koliko god je politika zloupotrijebila crkvu, u istoj mjeri je crkva zloupotrijebila politiku. Bilo je to jedno ogromno “tante za kukuriku” odraslih ljudi, koji su u tom nadgornjavanju rizikovali živote onih kojima služe: građana Cetinja i Podgorice, pa i cijele Crne Gore, ali i ljudi iz bezbjednosnog sistema države.

U jednom od prvih intervjua po ustoličenju Joanikije ne propovijeda evanđelje i evanđelizaciju, on govori o tome kako je Milo Đukanović po svaku cijenu htio da vjerskom skupu na Cetinju nalijepi političku oznaku i za sebe izvuče političku korist, što je vjerujući narod energično odbacio i osudio”. Pop koji parafrazira Andriju Mandića i Milana Kneževića Pipuna, koji su obezbijedili helikopter, da poput Miloševića na Gazimestanu s neba sleti među obožavaoce, nije mitropolit – on je politički analitičar.

Na koncu imate i portparolku Ministarstva vanjskih poslova Rusije Mariju Zaharovu, koja je preduhitrila i Rusku pravoslavnu crkvu, Abazovića i Krivokapića ocjenom da je linija “stvaranja haosa, podjela građana po bilo kom povodu, postala ‘vizitkarta’ snaga koje ne žele da se pomire s porazom grupe crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, koja želi revanš radi sopstvenih interesa”.

Na osnovu izjava predsjednika Srbije Vučića da su “agenti srpske BIA-e bili na Cetinju 4. i 5. septembra”, ali i izjava koje su on i njegovi saradnici davali danima nakon Cetinja, može se zaključiti da je Srbija imala aktivnu ulogu u događajima u crnogorskoj prijestonici. Zašto Vučić, gotovo svi politički, obavještajno-propagandni, čak i intelektualni krugovi u Srbiji imaju ovakvo, usudiću se reći, gotovo patološko interesovanje za unutrašnja pitanja u Crnoj Gori i njeno većinsko stanovništvo (Crnogorce), kojem negiraju pravo na postojanje?

Darko Hudelist, čuveni hrvatski novinar, izgleda i biograf Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, svjedoči da je dan poslije referenduma o nezavisnosti u Crnoj Gori Vučića u njegovom stanu zatekao u raspoloženju u kakvom ga nikada ranije nije vidio:

“Darko, s ovim bih se možda i mogao nekako pomiriti, ali reci mi, molim te, što mi Srbi možemo očekivati dalje? Bez kojih ćemo još teritorija ostati? Tko će se prvi dalje osamostaliti: Kosovo, Vojvodina, Sandžak…?”, zapisao je Hudelist Vučićeve riječi u velikom portretu koji je objavio u Globusu.

Četrnaest godina kasnije, koliko god glumio novog, preporođenog, europejskog Vučića, on i riječima i djelom pokazuje da nikako ne može da izađe iz iznošenog Šešeljevog šinjela i da još uvijek mašta o “Velikoj Srbiji”. Taj opasni projekat je, bez obzira na podršku većeg dijela intelektualne elite, a posebno crkve, pa i šireg puka u Srbiji, nepovratno propao, s izvjesnošću da se nikad neće ni dogoditi, ali se odnedavno ipak lansira sintaksa o “srpskom svetu” iliti “Pansrbiji”, ne bi li se puku predočila nada da Srbija, poslije silnih poraza koje je doživjela, ne samo u ratovima devedesetih i ne samo nezavisnošću Crne Gore, koja je smatrana svojinom, ili otcjepljenjem Kosova, ima keca u rukavu: svi Srbi pod jednu šljivu, makar ta teritorija na kojoj je šljiva ima gabarit Kalemegdana.

Evo, prije nekoliko dana je Aleksandar Vulin prosuo mudrost – “Nema prečeg posla od objedinjavanja Srba i nema važnijeg posla od očuvanja srpskog identiteta” – a prije par dana je Vučić pred njim rekao da ne podržava ideju “srpskog sveta”. Dočim je prije samo nekoliko mjeseci govorio kako “hajka iz regiona” na račun Vulina i njegovog bulažnjenja nije hajka na njega već na Srbiju.

Ta igra riječima je, koliko god bila isključivo u funkciji dnevne politike i podilaženja masi, opasna i u domenu patologije, kako ste ispravno ocijenili, ali shvatite da mi nemamo dovoljno ljekara i zdravstvenih infrastrukturnih kapaciteta da toj pojavi stanemo na kraj. Naravno, sve i da bismo mogli.

Predsjednik Srbije je nakon događaja na Cetinju u gostovanju na TV Pink iznio, sa aspekta crnogorske javnosti krajnje čudnu izjavu, da “ni (Milo) Đukanović ni bilo ko drugi neće uspjeti da pokori Srbiju i nećete je više pokoravati kao što ste činili prethodnih 30 godina”. Da li je Srbija ugrožena od Crne Gore?

Ovih dana umro je Borisav Jović, bivši šef SFRJ, lik koji je svojim potpisom izveo tenkove na beogradske ulice 9. marta '91., a potom iste te tenkove poslao na Vukovar, a potom dalje. Bit će sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Svuda u svijetu vrijeme historije se zgušnjava, ponegdje skraćuje ili ubrzava, ponegdje i rasteže ili usporava, jedino u Srbiji stoji: mi smo se ukopali u devedesetim, stojimo tu postojano, kano klisurine, zaglavljeni da ne možemo ni naprijed ni nazad, nijemo posmatrajući kako mimo nas promiče naučno programirani hod budućih zbivanja.

Kad sam kao klinac od 15 godina stigao u Beograd naslušao sam se fazona o “crnogorizaciji” i “direktorskoj okupaciji” Beograda. Uključujući i onaj “vic” da Crnu Goru treba dva puta bombardovati: prvi put sasuti oganj da jedno živo ne ostane, drugi put, nekoliko dana kasnije, ponoviti isto kad ovi iz Beograda stignu na sahrane. Pola decenije kasnije ta mantra o “okupaciji Srbije”, suluda taman koliko i vlast koja kreira tu atmosferu mržnje, življa je nego ikad.

Imate onog državnog klovna Aleksandra Vulina, ministra za svađe u regionu, frika koji ejakulira čim navuče uniformu, dežurnu budalu koja rabi svaku priliku da bukvalno pljuje po Crnoj Gori i nesrbima u njoj ili Hrvatima, ili Bošnjacima, ili “domaćim izdajnicima”. Javno je tražio od Vučića da se onima koji su glasali za rezoluciju o genocidu u Srebrenici zabrani ulaz u Srbiju, uz poruku: “Neka svoje porodice, dobro raspoređene po Beogradu, viđaju u Crnoj Gori.”

Nema tome dugo kako je nekim drugim povodom Ivica Dačić, posilni Mire Marković i muža joj, gostujući u udarnom Dnevniku RTS-a zaključio je da je u Srbiji dugo vladala velikocrnogorska agresija, a zatim javno predložio da Crnogorcima koji imaju srpsko državljanstvo, a stavljaju pod sumnju velikosrbijansku politiku, treba uskratiti srbijanske papire.

Pridružio mu se i Zlatibor Lončar, ministar zdravlja, objavom da on lično vodi politiku da Crnogoraca ne bude u njegovom resoru.

Dio istog narativa bio je i pokojni Irinej, Vučićev lični patrijarh, koji je u govoru nakon molebana “za spas srpskog naroda u Crnoj Gori i svim srpskim zemljama” miroljubivo poručio:

“Neka budu Crnogorci ili ostalo što žele, ali neka ne progone Srbe, neka ostave srpski narod, a posebno srpske svetinje.”

A koliko juče o okupaciji od Crne Gore govori predsjednik Srbije, ponavljam, predsjednik države, nebitno je li to Vučić, isti onaj koji je, ignorišući integritet, nezavisnost i ustavni poredak Crne Gore, uz blagoslov patrijarha Irineja, “akademske zajednice” i urednika državotvornih tabloida, u vrijeme litija detaljno isplanirao svoj pravoslavni boravak u susjednoj državi s ciljem da na sjeveru Crne Gore utre put enklavi u rangu Sjeverne Mitrovice.

“Sve smo pripremili, znali smo da će biti trideset do četrdeset hiljada ljudi iz Crne Gore, našli smo i porodicu gdje ću biti…”, Vučićeve su riječi iz obraćanja javnosti nakon što je scenario propao i on donio odluku da ne ide.

Znate, za čovjeka koji se sedam puta ljubio s Vladimirom Putinom, sedamnaest puta vidio sa Angelom Merkel, četiri puta rukovao sa Donaldom Trampom, imao čak i jedan poluzagrljaj sa Xi Jinpingom… to je šamar koji se ne zaboravlja.

Ako se srbijanska vlast prema suverenoj susjednoj državi odnosi kao prema sopstvenoj prćiji, a svakog ko ne dijeli njen stav smatra izdajničkim okotom, šta drugo očekivati od puka naviklog na uzicu, neprosvećene mase već trideset godina dresirane da za sopstvene neuspjehe, lične i kolektivne, optužuje druge.

Kako komentarišete odnos aktuelne vlasti u Crnoj Gori, koja je bez pogovora poslala policiju na narod da bi obezbijedila ustoličenje mitropolita Srpske crkve?

Zastiđe je riječ koju sam ovih dana obnovio u svom rječniku, i to bi bio najkraći mogući odgovor na vaše pitanje. Ne bih da se dublje pačam u unutrašnje odnose u Crnoj Gori, ali kao osoba koja je jedan manji dio svog života provela tamo, a sada sa distance prati događaje, usuđujem se da kažem da je tog dana u Podgorici kapitulirala sekularna, a na Cetinju ponižena građanska Crna Gora.

Iz kakofonije tekstova, snimaka i izjava meni i danas u glavi odzvanja ona policijska, parafraziraću: “Bolje mi njih nego oni nas!”

Samo je Gospodin Slučaj, a ne Gospod Bog spasao tog dana Crnu Goru od krvoprolića, ali to vjerovatno treba nacrtati onima koji su tako nešto rizikovali. Iako sumnjam da će se i poslije toga dozvati pameti.

I kad vaš premijer pred jednom Angelom Merkel kaže da je “ustoličenjem Joanikija Vlada dokazala posvećenost vrijednostima”, ne mogu se oteti utisku da je u njega ušao Vulin.

U jednom intervjuu izjavili ste da je “Srbija i dvije decenije posle ratova postkonfliktno društvo i da ne može da krene naprijed zbog “mulja” koji su u naslijeđe ostavili “udarnici” iz Miloševićeve nomenklature i Šešeljevi politički potomci”. Postoji li u Srbiji politička snaga koja može izgraditi dobre odnose sa susjednim državama iz regiona, s obzirom na to da trenutna situacija ne obećava i da Srbija ima otvorena pitanja sa gotovo svim zemljama iz okruženja?

Slobodana Miloševića je za narod boljela ona stvar, ovaj od sopstvenog naroda više prezire samo novinare. A upravo je zahvaljujući “novinarima” uspio i da pokori Srbiju i dovede je u stanje emotivne kuge. Dakle, najprije je porobio medije, uz pomoć njih kriminalizovao, a potom urnisao opoziciju, na kraju je učinio prirodnim da i oni koji glasaju za njega budu sretni ako rade na motanju kablova ili štancovanju čarapa za 300 eura i nose pelene jer im je tokom radnog vremena zabranjen odlazak u toalet. I pritom ga slave.

Srbija je postala društvo akutnog stresa, sredina okupirana sveopštom apatijom i zajednica ljudi koji ne vide svoju budućnost. Ponašamo se kao da je život obesmišljen i da nikakve perspektive nema. Mi samo fizički egzistiramo, došli smo na nivo na kojem su ljudi ubijeđeni ne da im više niko ne može pomoći već da pomoći nema. Imam osjećaj da smo postali populacija koja je nespremna da preduzme bilo kakvu racionalnu akciju da promijeni svoj život.

U takvom okruženju praktično je nemoguće stvaranje ili funkcionisanje političke snage koja će komšije gledati kao komšije, a ne kao “neprijatelje” ili, još gore – “braću”. Makar ne u nekom skorijem roku.

Vaš dokumentarni serijal “Junaci doba zlog” izazvao je veliku pažnju kako srpske tako i regionalne javnosti. Kakve su reakcije aktuelne srpske vlasti na ovaj serijal i jeste li imali neprijatnosti nakon što je počelo emitovanje?

Nakon dvodijelne dokumentarne priče “Vladalac” o političkoj karijeri Aleksandra Vučića, to je inače svojevrsni prolog u “Junake doba zlog”, režim je mobilizovao sve svoje snage i uzvratio neviđenom hajkom na autore i sagovornike u tom mini-serijalu. U tronedjeljnoj kampanji koja je rezultat više od 2.000 negativnih objava u Vučićevim medijima lijepili su nam etikete “albanskih plaćenika”, “ološi”, “ustaških poslušnika” do “ljudskih fekalija”. Jedan poslanik javno je insistirao na “sanitarnom otklonu” od autora serijala, čak je TV Pink napravio kontrafilm “Progon”. Taj cunami targetiranja, međutim, izazvao je kontraefekat jer su ljudi pohrlili da pogledaju o čemu se radi u tom smeću koje dira vođu: za mjesec dana “Vladaoca” je samo na YouTube kanalu pogledalo više od 2,3 miliona ljudi.

Jedina reakcija s njihove strane jesu prijetnje anonimnih botova po društvenim mrežama. Srpska napredna stranka, kao političko krilo organizovanog kriminala, fantastično je organizovana i apsolutno niko iz vladajuće elite ili nižih organizovanih slojeva dva mjeseca, koliko je serijal emitovan, slovo nije izustio. Oni koji su ranije alergično reagovali čak i na samo pominjanje Vučića, junaka svih epizoda, slijepo su slijedili partijsku naredbu – ne talasaj. Ispostavilo se jedino da je “Srpska majka” Ceca Ražnatović bila neobaviještena, pa je burno reagovala, čime je gledanost ne samo epizode o njoj enormno uvećana, riječ je o stotinama hiljada pregleda na YouTube. Pogrešno je držala do uvjerenja da je njena biografija kompilacija mudrih izbora i dobrih odluka, a ne svih poteza koje je vukla tokom turbulentnog života. I hvala joj na tome.

(Aktuelno.me)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...