Kako gledate na najnovije atake na Ustav BiH od strane člana Predsjedništva Milorada Dodika, čovjeka koji svakodnevno najavljuje secesiju Republike Srpske. Događa li se sve slučajno u vrijeme najnovijih previranja na sjeveru Kosova?

-Nisam pristaša teorija zavjere, pa ne mogu reći ni da li kosovske eskalacije i Dodikove verbalne ispade netko namjerno koordinira. Međutim, činjenica jest da su incidenti na Kosovu i oko njega u posljednje vrijeme vrlo česti, a i Dodik secesiju najavljuje barem tri puta dnevno, pa to ni ne treba nitko koordinirati. Što se Dodikovih najava tiče, što ih je više, to se čine manje uvjerljive. Poput vica o zecu i lavu: zec stalno priča da kad mu dođe lav, onda će mu on pokazati, onda će ga zviznuti, itd. I onda stvarno dođe lav, pa upita zeca – što radiš? A zec odgovori – čekam lava i pričam gluposti.

Foto: SLOBODNA BOSNA / S.S.

Šalu na stranu - postoje i dalje snažni mehanizmi koji Dodika sprečavaju da pokrene proces secesije.  Vijeće EU je neki dan izjavilo kako „duboko žali zbog dugotrajne političke krize u toj zemlji i osuđuje blokadu državnih institucija te potiče sve političke vođe da se suzdrže od provokativne i razdorne retorike i djelovanja, uključujući dovođenje u pitanje teritorijalnog integriteta zemlje“. Netko će reći da je EU slaba, u krizi, nesložna, neefikasna, ali ona i dalje može djelovati na razne načine, pogotovo stoga što je jedinstvena po pitanju eventualne secesije u BiH.

Što bi se dogodilo u uređenim državama kada bi neki visokopozicionirani političar ili državnik javno pozivao na raspad vlastite države?

-Teško da ima prave usporedbe, ne sjećam se nečeg sličnog. No, idemo to usporediti s inicijativom o otcjepljenju Katalonije od Španjolske – pritom valja naglasiti da bi Katalonija i imala neke argumente da se osamostali od Španjolske, dočim RS nema nikakve. Dakle, vođa katalonskog pokreta i nekadašnji predsjednik katalonske vlade Carles Puigdemont je prije četiri godine pobjegao u Belgiju i otad traje njegova kalvarija s belgijskim, njemačkim i sada talijanskim pravosuđem. Prije mjesec dana talijanska ga je policija temeljem Europskog uhidbenog naloga uhitila na Sardiniji, a Španjolska je zatražila izručenje. Nastavak slijedi.

Foto: Tanjug

Treba li BiH biti zabrinuta zbog projekta „Srpski svet“ koji već duže vrijeme zagovara predsjednik Srbije Aleksandar Vučić?

-Apsolutno treba biti zabrinuta. Mislim da bi patriotske snage unutar BiH trebale staviti „glave na kup“ i snažno se usprotiviti tom projektu. Kad kažem patriotske snage, ne kažem da sve te patriotske snage imaju isto mišljenje o BiH i kako bi ona trebala izgledati, ali osnovni njihov zajednički nazivnik je integritet i teritorijalni suverenitet BiH i on se mora braniti. Te razlike, koje objektivno jesu značajne, u ovom trenutku treba staviti na stranu. Nedolične diskusije, svađe, „čašćenja“ različitim epitetima, itd., treba prekinuti. Nažalost, nema nikoga, poput nekad Tita, tko bi razjurio neposlušnu djecu. Možda bi danas na tu ekipu mogla utjecati izreka koju moj punac Frano, inače rodom iz Guče Gore, zna reći, onako po bosanski – „bud' pametan“.

Ovo što se sada događa sa „Srpskim svetom“ je daleko najopasniji izazov za BiH, ali i za druge države na prostoru bivše Jugoslavije, tu mislim i na Crnu Goru i Kosovo, pa i na Sjevernu Makedoniju kao potencijalno nestabilnu državu s puno drugačijih, ali i s puno sličnih problema u odnosu na već spomenute. Proteklo je više od mjesec dana od danas već legendarnog helikopterskog desanta na Cetinje. Stanje u Crnoj Gori se, barem prema van, donekle smirilo, ali je zemlja i dalje na prekretnici - hoće li prevladati koncepcija koja je promovirana proteklih 15-ak godina otkako je Crna Gora postala samostalna država i došla do članstva u NATO-u i vrlo kasne faze u pregovorima o članstvu u EU-u i zacrtala svoj vanjskopolitički put i poziciju ili će prevladati snage koje će ići na savezništvo s Rusijom te prema nekoj vrsti strateške koalicije sa Srbijom. Proeuropske snage su one koje bi na svim stranama valjalo podržati. 

No, ne smatram time manjom opasnost zbog otvorene najave formiranja „Srpskog sveta“. Činjenica da su je njezini promotori Vučić i Vulin najavili na sva zvona daje joj snagu. Tvrdi se da se ne ide za promjenom granica, ali to nije utješno. Paralele s Putinovim projektom realizacije „Ruskog mira“ same se po sebi nameću. Inače, „Ruski mir“ je stari ruski projekt, još iz srednjega vijeka, a može se prevesti kao „ruski svijet“, „ruski red“, “ruska zajednica“.  Vučić najavljuje kako „Srpski svijet“ ne znači i promjene granica. Kako to izgleda kod njegovog velikog uzora vidimo na primjeru Abhazije i Južne Osetije koje su integralni dio Gruzije, ali ih je Rusija okupirala nakon rata 2008. godine, uspostavila vojne baze, protjerala potencijalno nelojalno stanovništvo i nema šanse da se ta tragična situacija promijeni. Jednu od manifestacija početka realizacije projekta „Srpski svet“ u mirnodopskoj verziji dogodio se prije mjesec dana, kad je Vučić doslovno izmislio neki novi rodoljubni praznik i sugerirao Srbima, ma gdje bili, da izvjese zastave.

Što u uzavrelim odnosima u Srbiji susjednim državama znači takvo izjašnjavanje?

-Može značiti provokaciju, podizanje tenzija. Kad se Srbi izvan Srbije doživljavaju prvenstveno kao Srbi, a tek onda kao građani tih država pogubno je za njihov položaj, jer se oni sami isključuju iz političkog života države. To je vrlo sličan scenarij onome što smo imali krajem 80-ih i početkom 90-ih.  

Na Hrvatsku Vučić ne može raditi pritiske kao što to čini u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu, ali na razne načine pokušava ju delegitimirati kao čuvara srpske baštine. Evo primjera - kad su velikom većinom hrvatski građani prije nekog vremena odlučili da na buduću hrvatsku verziju kovanice eura (kad se euro uvede u Hrvatsku) stave Nikolu Teslu, neki su iz Beograda tvrdili da se radi o provokaciji! Pa Tesla je rođen u Hrvatskoj, u njoj je u različitim mjestima živio sve do mature, a onda otišao u Graz i dalje. Jest da se početkom devedesetih hrvatska desnica snažno trudila da se Teslu kao Srbina gurne u zapećak, srušen mu je i spomenik u Gospiću, ali Tesla je uvijek bio dio hrvatske kulturne i povijesne baštine. Pa on je i rekao da se ponosi „srpskim rodom i hrvatskom domovinom“. No, to ne može doći do borniranih mozgova beogradskih radikala.

Foto: Tanjug

Što je Vučić htio postići organizacijom 60. obljetnice Pokreta nesvrstanih u Beogradu?

-Ne znam što je htio postići. Valjda neko priznanje u međunarodnim krugovima, jačanje pozicije Srbije u svjetskoj politici. Pa nije Vučić Josip Broz Tito da na organizaciji takvih konferencija gradi međunarodnu reputaciju. Kad bi radio u najboljem interesu svoje zemlje i građana kojima je predsjednik, Vučić bi konačno razriješio temeljnu dilemu – da li voditi Srbiju u zagrljaj Moskve ili ići put Bruxellesa? Bojim se da on pokušava sjediti na dvije stolice, što je zapravo neizvedivo, a za Srbiju i za njezine susjede kratkoročno i dugoročno pogubno.  

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović stoji rame uz rame s Miloradom Dodikom. Može li Čovićeva koalicija s Dodikom dovesti u još gori položaj Hrvate u BiH?

-Mislim da je sve otišlo krivo. Paradoks je preslaba riječ da bi se to opisalo. Ilustrirat ću ovu moju tvrdnju primjerima iz kulture sjećanja na rat s početka devedesetih. Još mogu shvatiti (ali, naravno ne i prihvatiti!) posvemašnju šutnju vrha HDZ-a u BiH kad je ujesen 2018. trebalo komemorirati tragediju vareških Hrvata. Naime, takva bi komemoracija nužno na vidjelo iznijela činjenicu da je u toj tragediji ključnu ulogu igrala suluda hercegbosanska politika koja je Varešake ostavila na cjedilu.  Naravno da vodstvu HDZ-a BiH takva diskusija ne ide u prilog. No, u posljednje je vrijeme stanje postalo još apsurdnije i to u odnosu na Dodika i Banja Luku. Recimo, Čović u srpnju ove godine nije bio na komemoraciji žrtvama jednog od najvećih zločina nad Hrvatima u BiH, u selu Briševu, gdje je 1992. vojska RS-a ubila 67 Hrvata, a selo od 400 duša je raseljeno i nikad više obnovljeno (odnosno obnovljeno je tek nekoliko kuća). Uostalom, to je na tragu Čovićeva stava da ne treba isticati kako na području RS-a danas živi tek oko petine Hrvata u odnosu na stanje početkom devedesetih (pa taj podatak on iznosi rijetko ili nikako). Čini se da HDZ BiH ne gradi kulturu sjećanja, već kulturu amnezije.

No, ta strategija ide dalje, pa sa zaprepaštenjem moram konstatirati kako je Čović šutio kad Dodik ljetos nije odobrio korištenje helikoptera Vojske BiH za gašenje požara kod Neuma (a koliko znam u neumskom su kraju Hrvati u golemoj većini). I sad me pitate da li Čović radi na boljitak Hrvata?

Foto: SLOBODNA BOSNA / A.K.

Čović gradi spomen groblje ustaškim bojovnicima i domobranima u Hercegovini, Dodik negira genocid u Srebrenici i veliča četničkog vojvodu Dražu Mihailovića u Beogradu, Izetbegović se protivi kritikama zbog imena osnovne škole nazvane po Mustafi Busuladžiću.

Je li u BiH na sceni prikriveni fašizam?

-Ne radi se o fašizmu, već o povijesnom revizionizmu. To je posve naopaka prezentacija povijesti, po onoj narodnoj - svak' kriv, samo mi pravedni. Nažalost, prisutan je u sve tri nacionalne bosanskohercegovačke zajednice. Kako to naopako funkcionira ilustrirat ću Vam talijanskim primjerom. U Italiji se posljednjih godina intenzivirala priča o fojbama - dubokim jamama u kršu u koje su ujesen 1943. u Istri te u proljeće 1945. na sjevernijim prostorima oko Trsta bacane žrtve domaćih komunista i partizana i JNA.

Posljednjih godina neki, umjereniji, na talijanskoj političkoj sceni svode te istarske likvidacije na „etničko čišćenje“, dočim oni radikalniji na desnici (koja nikad nije raščistila s fašizmom), tvrde da su fojbe istovjetne Holokaustu. Rijetki su oni koji se takvim stavovima suprotstavljaju.

U Istri je ujesen 1943. izbio „ustanak naroda i ta se lavina osvete nije mogla zaustaviti nikakvim direktivama”. Nova, „narodna” vlast počela je proganjati „fašiste”, drugim riječima „narodne neprijatelje” zbog stvarnih ili navodnih zločina protiv Hrvata (i Slovenaca). Neki su odmah pogubljeni, a drugima se sudilo u improviziranim uvjetima, često i zbog članstva u fašističkoj stranci, ili rada u državnoj administraciji. A „bilo je i osveta, zbog ružnih riječi, kunfina, novca i zavisti”. Nestajali su i viđeniji i bogatiji Talijani koji nisu simpatizirali komunizam i NOP. Svim spomenutim likvidacijama ne treba pridavati uvijek nacionalni karakter, jer su njih provodili i talijanski antifašisti, a bili su ubijani i Hrvati („Talijančići”) koji su bili prišli fašistima.

I kad malo analiziramo konkretne slučajeve shvatit ćemo svu kompleksnost tih tragedija: primalja Marie Cnappi udate Battelli (Knapić – Batelić) iz Svete Nedjelje (kod Labina) ubijena jer je prema jednoj verziji pomažući pri porodu prouzročila smrt novorođenčeta, po drugoj je strijeljana jer je dojavila Nijemcima položaj partizana te tako skrivila smrt 47 pripadnika labinskog bataljona. No, o rigidnosti i ideološkoj zaslijepljenosti pojedinaca može se govoriti u slučaju likvidacije triju sestara Radeka (Albine, Katarine i Foške) iz Loborike kod Pule jer je njihov jedini krimen bio druženje s talijanskim oficirima.

U svakom slučaju političari, pa i javnosti koja do njih drži bi morali biti svjesni da je upotreba povijesnih činjenica u političke svrhe vrlo opasna i da se njihova zloupotreba može okrenuti protiv interesa onih koji ih promoviraju. Toga smo se nažalost nagledali u ratovima devedesetih.

(Razgovarao: M.ILIČIĆ)