Piše: SENADIN LAVIĆ

Otvoreni transverzalni napad na Bosnu je u toku. On se pokazuje kao prepoznatljiv specijalni rat  “imperijalnog” hegemonizma male Srbije. Bolesni fašisti su doista spremni da gurnu u rat tuđe sinove za svoje perverzne ideje. Oni ne priznaju pravni poredak i ruše ga svjesno i organizirano. Ne treba se zavaravati pričom da oni samo žele zaštititi svoje bogatstvo i poslovne interese. Fašistička ideja o nemogućnosti zajedničkog života je izraz bolesti velikosrpskog nacijskog projekta. Ona je postala dominantna kulturna forma velikosrpstva! Naravno, uvijek će tuđi sinovi ginuti za velike ideje “vođa” naroda.

Poseban segment specijalnog rata protiv Bosne je insistiranje na etnopolitici krize i tzv. “dogovaranju naroda” kao da ne postoje državne (nacionalne) bosanske institucije. Srbijanski predsjednik Vučić ne odustaje od svoje namjere da razgovara s Bošnjacima, što je vrlo zanimljiva želja, ali kao predsjednik Srbije on treba razgovarati s Predsjednikom ili Predsjedništvom Bosne i Hercegovine. Nije moguće zamisliti razgovore Bošnjaka i Srba, jer ni Vučić, niti bilo ko iz reda Bošnjaka, ne predstavljaju bošnjački i srpski narod u cjelini. Vučić može slobodno razgovarati s Bošnjacima u Srbiji kao građanima države kojoj je on predsjednik. Kada je u pitanju odnos prema Bosni, Vučić je, međutim, nasljednik Slobodana Miloševića u pravom smislu riječi. Pred njim je neostvarivi zadatak stvaranja “Velike” Srbije. Iz tog sumanutog zadatka proizlaze svi problemi između nekoliko balkanskih država. Šovinistička i ekspanzionistička politika srbijanskog režima pokreće divljanje Dodika u Bosni koji pravi krizu i pokušava loviti u mutnom. Siromašna Srbija u 2020. godini ulaže 1,04 milijardi dolara u naoružanje – protiv koga se sprema srbijanska vojska? – vojni budžet 2021. god. je 1,257 milijardi eura, a 2022. god. planira se 1,123 milijardi eura izdvojiti za vojsku.

Postojanje entiteta “rs” na teritoriji Republike BiH osnov je svih konflikata i opasnosti od novih konflikata, jer Srbija više ne može odustati, u Vučićevom mandatu, od pokušaja otkidanja dijela Bosne. Ali, to bi bio i napad na strukturu današnje Evrope, dakle, velika opasnost! Srbija, očito, 25 godina poslije rata, nije odustala od ratnog “plijena” u Bosni (entitet “rs”), u čijem je stvaranju tako bestijalno sudjelovala. Dobrica Ćosić, ideolog zla, manijakalno je “predvidio” u svojim memorandumskim buncanjima da se ujedinjenje  Srbije sa njenom tvorevinom u Bosni mora dogoditi i okončati do 2025. godine. Pritom, nažalost, još uvijek “bošnjačka” etnopolitika svojim nepovijesnim nazadnim etnicizmom ostavlja prostora da se širi antibosanstvo velikosrpskog programa na teritoriju Bosne i Hercegovine.  Naslijeđe etničko-religijske politike među Bošnjacima drži Bosnu okovanu u velikosrpskom projektu i reminiscencijama na osmansko doba. Zato još uvijek velikosrpski i velikohrvatski nacionalistički ekspanzionizmi vide Bosnu kao mogući plijen!

Od gos. Inzka inicirane izmjene i dopune Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločina, antibosanska politika je iskoristila kao inicijalnu tačku ili povod za dobro osmišljenu pobunu i blokadu državnih institucija. Radi se o novoj fabriciranoj “velikosrpskoj ugroženosti” koja bi ponovo rušila Bosnu! Eto, pobunjenička grupa se naljutila što joj je uskraćeno pravo da “vrijeđa žrtve zločina i negira genocid”. Pritom, presuda za genocid nad Bošnjacima koji je počinila vojska i policija Karadžićeve paradržave, velika je kočnica za bilo kakvu ideju velikosrpskog otkidanja dijela teritorije Bosne i Hercegovine. Velikosrpska propaganda je stvorila medijsku sliku da je entitet “rs”, ustvari, “srpska država” s lijeve strane Drine, veliki srpski ratni plijen koji svjedoči o “volji” srpskog naroda i koji sada hoće da im oduzmu opasni bošnjački unitaristi. Da bi se to ostvarilo, u zamisli srpskog memorandumskog razuma, potrebno je otjerati Visokog predstavnika i odbaciti presudu o genocidu. Onda ispada da je entitet “rs” na teritoriju Republike BiH nastao “narodnim militarnim igrama”, gotovo uz deseteračku pjesmu i “viteški duh” četničkih zločinaca.

Mnogi misionari iz tzv. international community već odavno su zakićeni lobističkim novcima ili ordenjem i oni će šutiti, praviti se nevješti, podržavati ratnohuškačko divljanje i prijedlog izbornog aparthejda od strane antibosanskih politika. Sasvim je jasno, u ovome trenutku, M. Dodik je bio krenuo u rat protiv Bosne nasigurno, kad je sve već bilo dogovoreno s desničarima i autoritarnim mračnjacima širom regiona i Evrope. Javno je demonstrirao primitivno bahato ponašanje, ismijavao sagovornike i podsmjehivao se sankcijama jer ga niko neće sankcionirati. Jedino što može da mu se dogodi je da bude poražen od opozicije u entitetu “rs”. Ali, može se desiti da bosansko tužilaštvo stane ukraj njegovom rušenju državnih institucija! Nije, međutim, samo pravosudni sistem paraliziran, opasnost od rata je paralizirala život uopće i služi velikosrpskoj politici da ucjenjuje i iznudi ustupke koje nikada ne bi ostvarila u normalnim okolnostima. Mogući rat je ucjena da se dovrši definitivna podjela Bosne na koju bi trebao pristati neki po srpskom scenariju projektovani “bošnjački lider”! Velikosrpska politika i njezini epigonu su tu da prave krizu i izazivaju šokove kod građana da bi se prepali i bili zaleđeni u svome postojanju. Pravno nasilje koje podriva normalan život ljudi u Bosni dio je organiziranog protivustavnog antibosanskog djelovanja velikosrpske politike. A international community, također, od devedesetih godina 20. stoljeća provodi ilegalno demontiranje i dekonstrukciju države Bosne i Hercegovine koju je priznala i nameće joj ustav u vojnoj bazi  pod rezultatima ratne agresije i genocida!

Kontrolirani srbijanski mediji, nažalost, danas su najveća kaljuga laži. Neka buduća analiza sadržaja tih medija pokazaće koja se bolest nataložila u velikosrpskom biću i državi kojom vlada Vučić. Još je veća katastrofa što su mnogo profesori i članovi akademske zajednice pristali da služe autoritarnom režimu i šire neistine i očite laži o srbijanskoj katastrofalnoj politici u proteklih trideset godina. Oni pritom traže slične sagovornike iz drugih sredina u Bosni, Hrvatskoj i Crnoj Gori i stvaraju atmosferu postfaktičkog svijeta u kojem dominira morbidna laž. Po obmanjivačkoj matrici pokušava se napraviti stanje “jednake odgovornosti” pa će oni koji su pokrenuli agresivne, osvajačke ratove biti izjednačeni sa žrtvama koje su napali u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu ili Crnoj Gori. Zato je svaki razuman glas za bosanski identitet a priori etiketiran, od površnih kućanica i propalih novinarki, kao bošnjački nacionalizam i želja za unitarističkom dominacijom. Bosanstvo je napadnuto kao bauk-narativ u pravovjernim etno-interpretacijama Bosne koje se ponose separatnim mentalitetom, nedodirljivim “svetim likovima” i perverzijom getoizirane svijesti.

Dejtonski sistem je projektiran da perpetuira nered, konflikt, haos, destrukciju i nefunkcionalnost. On neprestano proizvodi i oblikuje fašističke tendencije velikosrpskog nacionalizam koji se osjeća nagrađenim za agresiju na Republiku BiH. Zločinačko rušenje Republike BiH završeno je udovoljavanjem agresorskom ekspanzionizmu Miloševićevog režima. Entitet “rs” je rezultat srbijanske vojne agresije na Bosnu i danas se to doživljava kao “ratni plijen” velikosrbijanskog nacionalističkog ekspanzionizma. Šta poduzimaju bosanske snage u vezi s tim? Jesu li svjesne atomiziranja ili usitnjavanja bosanskih kapaciteta pred nadolazećom opasnošću?

Bosni je danas potreban novi i drugačiji politički poredak u kojem će građanin biti vrhovna politička vrijednost, a ne “narod kojim upravljaju legitimni predstavnici” koji će navodno u ime Bošnjaka, Hrvata i Srba da upravljaju našom državom. Etnopolitička matrica je primarno antibosanska jer je razdrobila bosansko društvo i vratila ga nazad u prošlost, u kulturnopovijesnom pogledu. Izlazak iz prošlosti može trajati dugo…