Piše: Darko Omeragić

Skoro 30 godina je trebalo da prođe do prvih hapšenja osumnjičenih za brutalni zločin koji je počinjen 25. septembra 1992. godine u Bijeljini kada je ubijeno 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo sedmoro djece i osam žena.

Pod sumnjom da su učestvovali u ubistvu pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) prije nekoliko dana uhapsili su Gorana Sarića, penzionisanog generala policije MUP-a Republike Srpske koji je u vrijeme zločina nad bošnjačkim porodicama bio komandant Specijalne brigade policije RS-a, zatim Živana Miljanovića koji je tada bio pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bijeljina, Stevu Bokarića, pripadnika Službe državne bezbjednosti (SDB) Bijeljina, Jovicu Petrovića i Mirka Šimića, pripadnike Interventnog voda SJB Bijeljina, te Ljubu Markovića i Slavenka Kočevića, pripadnike Specijalnog voda MUP-a RS-a, takozvanih „Pahuljica“.

Ovaj nekažnjeni zločin nad civilima bošnjačke nacionalnosti decenijama je istraživao sarajevski advokat Duško Tomić, osnivač i generalni sekretar Dječije ambasade „Međaši“. Zahvaljujući Tomićevom višegodišnjem angažmanu na groblju u Sremskoj Mitrovici 2002. godine pronađena su tijela žrtava.

Tomić je nakon ročišta za određivanje pritvora osumnjičenim za ovaj zločin kojie je održano u Sudu BiH za „Slobodnu Bosnu“ iznio do sada nepoznate detalje koji bi mogli pomoći u istraživanjima i Tužilaštvu BiH ukazati na činjenicu da je u planiranju i izvršenju ubistava bilo uključeno još više osoba, a među njima i sam vrh tadašnjeg MUP-a RS-a.

PRVI VELIKI ZLOČIN U BIH

„Do onoga momenta, 24. na 25. septembra 1992. kada se dogodio taj minigenocid ili strahoviti zločin u BiH nigdje nije ubijeno sedmoro djece i osam žena. To je do tada bio najveći zločin koji je iko počinio u ratu u BiH. Kada sam za to čuo bio sam u Sarajevu i od tada do danas sam se borio da se sazna istina o zločinu. U međuvremenu je Dječija ambasada zajedno sa Općinom Bijeljina formirala jednu komisiju za istinu i pomirenje u Bijeljini s prvenstvenim ciljem da se rasvijetli taj zločin, jer sam vidio da se to strašno krije. Sada kada je došlo do hapšenja volio bih da spomenem dvojicu ljudi koji su se borili do svoje smrti da se sazna istina, a koji su bili u toj komisiji.To je veliki čestiti čovjek Lazar Manojlović koji se nalazi u svim pričama borbe za istinu u Bijeljini i inžinjer Blagoje Josipović. Oni su stalno govorili da se zločin nad Sarajlićima, Sejmenovićima i Malagićima mora otkriti. Međutim, što smo mi bili ofanzivniji to je i vlast bila sve ratobornija u želji da se počinioci nikada ne otkriju, a sada znam i zašto! Prvenstveno zbog toga što je u zločin bio uključen čitav policijski i politički vrh u Bijeljini koji ga je prikrivao. Zbog toga sam i ja mnogo stradao, ali ne kukam jer su to moje rane i moja 'odlikovanja'. Moja porodica i ja smo zbog bavljenja ovom temom stalno bili pod prijetnjom i pritiscima. Postavljali su nam bombe samo kako bismo se okanili te priče“, kaže Tomić.

Porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić, priča Tomić, nisu slučajno izabrane:

„Posebno porodica Sarajlić koja je bila jedna od najčestitijih u Bijeljini. Njihovi preci su 1941. godine stali pred ustaše i nisu dali da se ubijaju Srbi u Bijeljini. To je ta porodica Sarajlić! Gotovo svi su bili dobrovoljni davaoci krvi. Jedan od njih, Osmo Sarajlić je dao krv i mojoj majci. Najčestitije ljude ubile su najveće hulje. Hvala ovoj garnituri oko tužitelja Tužilaštva BiH Ivana Matešića koji je imao snage i moći da krene s istragom.“

Zločin nad nedužnim porodicama Sarajlić, Sejmenović i Malagić je kao i kod drugih etnički motivisanih zvjerstava počinjenih u periodu 1992-1995. bio planiran. Tomić nam je rekao da je u njemu moralo učestvovati više ljudi od ovih koji su prije nekoliko dana privedeni.

„Ovdje je izostavljen policijski i politički vrh, a tu su i nacionalna i javna bezbjednost. Istragu je prvobitno pokrenulo Okružno javno tužilaštvo Bijeljina koje naravno ništa nije uradilo, pa je nekoliko tužilaca iz Tužilaštva BiH pokrenulo istragu. I oni, naravno, nisu ništa uradili i više su pravili štetu nego korist“, priča Tomić.

Znajući šta se tu dogodilo, Tomić kaže da se 30 godina nije okupao u rijeci Drini, 30 godina nije prošao Amajlijama i Popovima, pored kuća u kojima su živjeli nastradali. Poslijeratna vlast u Bijeljini nije prihvatila čak ni Tomićevu inicijativu da se jedna od ulica u tom gradu preimenuje u ulici djece koja su ubijena u ratu, ali ga je pogodilo kada je vidio da je u Bijeljini podignut spomenik ratnom zločincu Draži Mihailoviću i da je jedna od ulica u Bijeljini nazvana po njemu.

No vratimo se hapšenju osumnjičenih za ovaj zločin. Tu bi se uskoro mogao dogoditi svojevrsni prevrat jer je Stevo Bokarić, jedan od osumnjičenih kojem je sada advokat Duško Tomić, pristao da svjedoči i otkrije do sada nepoznate detalje koji bi tužitelje mogli odvesti i do nalogodavaca ovog zločina.

„Dok su ga u policijskom kombiju prevozili u Sarajevo pripadnicima SIPA-e obratio se Stevo Bokarić rekavši da sa mnom želi razgovarati. Stevo je do rata radio u Zenici kao pripadnik SDB-a. Onda je protjeran iz Zenice i počeo je da radi u nacionalnoj bezbjednosti u Bijeljini. Meni je značajna ta 'nacionalna bezbjednost' jer nije bio zločin za koji oni nisu znali i da u njega nisu bili čak i involvirani. Zato me zanimalo šta mi Stevo želi reći. Ponudio mi je da mi ispriča cijelu priču i da ga branim pred Sudom BiH. Moja istraga mi je govorila da Stevo nije nikoga ubio, ali da zna dosta u vezi sa ovim zločinom. Ja sam onda nazvao porodice žrtava i porazgovarao s njima da vidim šta da radimo, a oni su mi rekli da sam odlučim i da ako želi da nam pomogne do kraja, preuzmem Stevinu odbranu kako bi cijeli svijet saznao istinu. Mi ne tražimo da Stevu oslobode, to sam mu i rekao, 'ako si kriv, ti moraš odgovarati', ali sam mu rekao i to da svoju čast može spasiti ako kaže istinu. Stevi sam postavio uslov da se ne smije braniti šutnjom, kao ostali osumnjičeni, ako želi da ga ja branim. Kada je vidio šta mu stavljaju na teret samo je rekao: 'Neću da živim sa ovako sramnom optužbom. Molim te, donesi mi jedan žilet jer neću da živim s ovim što su mi napakovali moj šef - šef nacionalne bezbjednosti Drago Vuković, Škorić i družina. Sve oni to znaju moj Duško, ja sam im to rekao odmah to jutro kada se sve dogodilo, a oni su mi rekli da šutim', ispričao mi je Stevo. Ja sam mu na to odgovorio da mu žilet neću donijeti jer se ne treba on ubiti, nego oni koji su počinili zločin. Postavio sam mu uslov da ću ga braniti ako bude svjedočio i ispričao sve što zna."

Nadalje, Tomić tvrdi da na optuženičkoj klupi u ovom predmetu mora biti Tomo Kovač, koji je tada bio šef uniformisane policije MUP-a RS-a, pomenuti Drago Vuković, tadašnji šef nacionalne bezbjednosti i Vukovićev zamjenik Mile Škorić, zvani Žuti koji je sada zamjenik šefa Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA) u Brčkom. Da i 30 godina poslije jednog od najvećih ratnih zločina u BiH vlada strah od istine otkriva nam ovo svjedočenje Steve Bokarića koji je svom advokatu Tomiću rekao da je jedna od ubijenih djevojčica išla s njegovom kćerkom u školu:

„Kaže mi Stevo: Duško, ta mala djevojčica od 11 godina, Selma Sarajlić, je išla s mojom kćerkom u školu u Bijeljini i plakali smo danima kada smo čuli koga su sve poubijali. Ja, Duško, nisam znao da će poubijati djecu i te ljude, ali ko je smio pisnuti kada je Drago Vuković rekao 'tišina, ni riječi' i kada je stiglo javno pismo Tome Kovača da je to laž, da je to šteta srpskom narodu. .. ko je Duško smio pisnuti“, prepričao nam je Tomić razgovor sa svojim klijentom.

MOTIV UBISTAVA

„Kolegama advokatima koji brane preostale optužene sam rekao da od mene ne očekuju da budem klasični advokat jer sam rođen u Bijeljini, bio u logoru, proživio strahote, vodio Dječiju ambasadu i da me sramota ovih zločina, te da zato neću štititi i milovati njihove klijente i da me samo zanima istina“, kazao nam je Tomić.

Nakon u subotu održanog ročišta za određivanje pritvora, kako kaže, Tomić, iz Tužilaštva BiH su rekli da su uhapšeni osumnjičeni za ovaj zločin, a da se Bokariću na teret stavlja da je pokazao kuću u kojoj su živjele žrtve. Tomiću je indikativno i to da su Bokarića koji je „svojima“ rekao 1992. da je ovo što je urađeno zločin, vrlo brzo prekomandovali iz nacionalne bezbjednosti na prvu liniji fronta u 2. Sembersku brigadu.

„Ubistva u Bijeljini su bili u funkciji etničkog čišćenja. To su uradili kako bi svi pobjegli iz Bijeljine i to tako što će platiti da pobjegnu, odnosno da bi i neposlušni Srbi shvatili s kim imaju posla i da će i oni tako završiti ako ne budu slijedili politiku velikog srpstva. Druga stvar do koje sam došao svojim istragom je da se u blizini kuće nalazi kasarna u kojoj su slijetali helikopteri i u kojoj je vojska izvršavala tajne zadatke. Moja istraga je pokazala da su baš zbog toga pobijene cijele porodice iz te tri kuće. Mogli su oni pobiti i druge, imali su i veće i ljepše kuće u Bijeljini u kojima su živjeli Bošnjaci, ali se poklopila nesreća da su kuće bile na bitnim pozicijama, a da su ove porodice bile izuzetno cijenjene i poštene i da ti ljudi nikada ni mrava nisu zgazili. Zato su ih pobili i pobacali u Drinu, ali kada ih je vrtlog izbacio na obalu uslijedilo je naređenje da se žrtve ponovo bace u Drinu. To je zločin u kojem je učestvovalo najmanje 20 ljudi“, zaključio je Tomić.

SPISAK ŽRTAVA

Posmrtni ostaci 13 ubijenih članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić pronađeni su 2002. godine na groblju u Sremskoj Mitrovici. Bili su ukopani pod oznakama NN. Za sva tijela postojala je dokumentacija koju su vodili srbijanski organi i institucije.

Nakon identifikacije i obdukcije, 30. jula 2005. ukopani su na mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini. Do 2011. pronađeno je i sahranjeno 18-oro, a četvoro se još vode kao nestali.

Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (stari šest i 10 godina), njihova majka Amira (1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem (1952), njihova kćerka Selma (1980. - imala je 12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931).
Ubijeni su i Sejmenovići: Jusuf (1949), njegova žena Izeta (1951) i djeca Edina (1973) i Edin (1979). i Malagići: Rašid (1947), njegova majka Haša (1926), žena Amira (1953) i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).