Piše: Đuro Kozar

U svom opsesivnom planu razbijanja Bosne i Hercegovine predsjednik SNSD-a Milorad Dodik inicira i osnivanje vojske Republike Srpske i na tom fonu ističe da bi 80 posto vojnika Srba iz Oružanih snaga BiH prešlo u tu novu formaciju. Nije rekao na temelju čega je došao do tog postotka, tako da se može reći da je to više plod njegovih želja, nego rezultat nekog istraživanja. Ministarstvo odbrane BiH utvrdilo je da u vojsci nije provedena nikakva anketa, jer da jeste, oni bi to znali.

Potom se oglasio zamjenik ministra odbrane Mirko Okolić, koji je priznao da među vojnicima Srbima nije bilo ankete, ali da je tačan postotak koji pominje Dodik budući da su, prema njegovim riječima, pripadnici OSBiH iz srpskog naroda dolazili kod svojih pretpostavljenih starješina i rekli da se, ako dođe do formiranja entitetske vojske, na njih može računati.

Ni ova Okolićeva teza, kao ni ona Dodikova, nije utemeljena, tako da komandama u jedinicama naše vojske sve to izgleda izmišljeno.

Za Milorada Dodika zna se ko je i kakav je, ali je izvjesno iznenađenje da Mirko Okolić tako zdušno podržava nezakonite inicijative o vojsci RS-a nastojeći, valjda, da bude veći Dodik od Dodika.

Okolić je bio član Srpske demokratske stranke od njenog osnivanja 1990. do 2018. godine, nakon čega je u paketu s još dvojicom dobojskih kadrova SDS-a Obrenom Petrovićem i Borisom Jerinićem “preletio” u Savez nezavisnih socijaldemokrata.

Sva trojica su se smjestila na dobro plaćene državne ili gradske dužnosti, a SNSD je nakon dosta godina 2018. ovladao Dobojem, što je bio strateški Dodikov cilj.

Petrović je kao dobojski gradonačelnik godinama bio probosanski orijentiran, a ni Jerinić, kad je bio na dužnosti zamjenika ministra odbrane, nije razbijao BiH, ali oni sada vode drugačiju politiku, onakvu kakvu stranački vođa diktira.

S Okolićem sam svojevremeno dobro surađivao kad je, kao član SDS-a, bio zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik Zajedničke komisije za nadzor nad radom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

Pozivao me je kao urednika Radija Federacije BiH na sjednice Komisije ne da izvještavam nego da, kao gost, aktivno sudjelujem u njenom radu i moram priznati da mi je imponovalo kad sam zajedno s kolegom iz banjalučkog Glasa Srpske iznosio mišljenje o kontroli nad radom OSA, svjestan da je ta kontrola jedan od najvećih izazova s kojim se susreće svako demokratsko društvo.

Naravno, takvi izazovi su odraz potrebe za pronalaženjem adekvatnog balansa između obavještajnog rada i poštivanja osnovnih ljudskih prava.

Okolić je kao politolog odlično predsjedavao Komisijom, kako bi agencija što učinkovitije prikupljala, analizirala i policijskim tijelima distribuirala obavještajne podatke u cilju zaštite ustavnog poretka i odgovora na sve sigurnosne prijetnje.

Okolić iz tog vremena i kakav je sada - to su dva lica, zato što je ranije štitio ustavni poredak, a sada bi da ga ruši.

Pozivajući se na Okolićevu izjavu o osnivanju entitetske vojske, kolega iz banjalučkog portala Buka Milovan Matić pitao me je - šta ako se to uistinu dogodi?

Odgovorio sam da je RS prezadužen i da nema novca za finansiranje vojske, a ako bi je, ipak, formirao, onda bi u BiH bile dvije vojske, s tim da bi ona entitetska bila paravojska. Pozivanje na izvorni Dejtonski sporazum po kojem su bile dvije entitetske vojske nije logično, jer je poslije završetka rata to tada bilo faktičko stanje, a ovo nije 1995. nego 2021. godina.

Mirovni sporazum je, naime, omogućio da se njegov tekst naknadno dopunjava državnim zakonima u suglasnosti oba entiteta i na taj način 2005. stvorene su i Oružane snage BiH. Paravojna formacija, sukladno Zakonu o odbrani BiH, morala bi biti promptno rasformirana i to ne bi mogla spriječiti nikakva entitetska žandarmerija.

Potrebna je, dakle, velika opreznost u Republici Srpskoj, jer odlučiti se za tako riskantan potez, kao što je paravojska, u vrijeme velike političke krize u BiH bilo bi krajnje nerazumno i najviše bi štetilo RS-u, tim prije jer bi se njenom formiranju suprotstavili EUFOR i Štab NATO-a u Sarajevu. Što bi rekao narod -  bolje ne stavljati metak u cijev, mogao bi opaliti.

(Oslobođenje)