Piše: Esad DURAKOVIĆ

Čovjek ima izrazit smisao da radost u njenom procvatu – u onome stanju kada postane toliko jedra i prezrela da se mora predstaviti i drugima – da takvu radost dovede u čudovišni odnos s ružnim i rušilačkim, s ubilačkim. Štaviše, takve radosti ljudi ispoljavaju kao najveće svečanosti pa često nisu ni svjesni neizlječive izopačenosti u kojoj se destrukcija i ubijanje prerušavaju u prijateljstva, u svečanosti.

Kada se državnici uzajamno posjećuju – a oni upravo tada predstavljaju cijele narode – onda jedni drugima, kao najveću počast, priređuju smotru naoružana i vojnički postrojena počasnog voda. Tu su puške, sablje, savršeno uvježbani vojnički pokreti u uniforme, jer u tome vodu moraju biti najbolji vojnici.

Svi se divimo toj paradnoj nastranosti, toj zastrašujućoj pozi ratničke uvježbanosti i naoružanosti u času kada se susreću naši najviši predstavnici. To je poruka duboko prijeteća i zlokobna u svojoj biti i u našoj podsvijesti... I onda nije čudno što je povijest ljudskoga roda zapravo povijest ratova i što čovječanstvo najveće povijesne osvajače, porobljivače drugih naroda  kultura, slavi kao najuspješnije svoje velikane.

Zamislimo šta bismo izrazili kada bismo na takvom svečanom dočeku izvodili samo himnu miroljubiva teksta i milozvučne muzike, s tim da je ne izvodi vojni orkestar, jer to je u biti duh ratništva. Ili –  kada bi se nekom drugom divnom pjesmom, poezijom, igrom izražavala dobrodošlica najvišega reda… Tek to bi bilo bez onih duboko prijetvornih, čak ratničkih konotacija.

Nakon mnogo vremena, u pozno doba života, uspio sam prozreti čudovišnost tih parada, uprkos crvenom tepihu, sjajnom oružju i besprijekornim uniformama.

Uspio sam to i prezreti.

Svaka takva maskirna svečanost za mene je zloslutnost. Tome su me dugo učili i život i povijest.

(Depo.ba)