Gospodine Jakiću, odnosi Bosne i Hercegovine i Hrvatske već dugi niz godina imaju dva različita lica. S jedne strane, tokom službenih posjeta i skupova visoki hrvatski zvaničnici neizostavno naglašavanju podršku Hrvatske evropskom putu Bosne i Hercegovine. Čuli smo takve poruke i prilikom ovosedmične posjete premijera Andreja Plenkovića Sarajevu. S druge strane, vrlo često dolazimo u poziciju da iz Sarajeva čujemo kako se Zagreb otvoreno miješa u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini. Uz to, u posljednje vrijeme svjedočimo oštrim međusobnim optužbama za političku nedosljednost i neprincipijelnost. Šta je zapravo pravo lice odnosa Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

Ovo što se vi naveli, to je jedna, ja bih rekao, standardna forma, koju će izreći svaki hrvatski funkcioner, bilo u Zagrebu bilo u Sarajevu, kada govori o odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Međutim, to je nažalost samo forma. To je ono što bih ja, uspoređujući sa umjetničkim klizanjem, nazvao obaveznim likom. To se kaže, a radi se nažalost nešto drugo. Hrvatska još uvijek nije izašla iz faze u koju je zapala negdje potkraj mandata Ive Josipovića – da odnose sa Bosnom i Hercegovinom sagledava, formulira i realizira isključivo kao odnose sa jednim dijelom hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini. Da budem potpuno jasan, Hrvatska odnose sa Bosnom i Hercegovinom shvaća kao odnose sa Hrvatima u Hercegovini. Zaboravlja Hrvate u centralnoj Bosni, zaboravlja Posavnjake, koncentrira se samo na Hercegovinu i naši odnosi sa Bosnom i Hercegovinom se sagledavaju i realiziraju samo u tom aspektu… A ovo drugo je, ja bih rekao, celofan kojim se umota jedan ne baš ugodni sadržaj.

Da li to onda znači da su ti odnosi praktično talac takvih posmatranja iz Zagreba i kakve su posljedice na odnose dvije zemlje? Zašto imamo čak i uvredljive poruke, nedolične za uobičajenu državničku i diplomatsku praksu?

Posljedice su neizbježno loše jer kada imate odnose koji se baziraju na duplicitetu, na verbalnom plusu i na realnom minusu, onda morate imati loše odnose. Naši međudržavni odnosi su loši, oni povremeno čak eksplodiraju, kao što ste sami rekli, uvredljivim porukama s jedne i druge strane. Onda se to malo s hrvatske strane, kao što je učinio premijer Plenković sad nedavno, pokušava zagladiti, ispraviti, ali opet vraćajući se na tu staru formulu i insistirajući na nekim stvarima na kojima tako dugo dok Hrvatska bude inzistirala pomaka neće biti. Službena Hrvatska ne želi shvatiti da Dejtonski sporazum, koliko god je manjkav i koliko god ga je davno trebalo mijenjati, ne predviđa da član Predsjedništva, koji je biran iz reda jednog od kostitutivnih naroda, u Predsjedništvu predstavlja taj narod. Trojica članova Predsjedništva zajedno predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. U onom trenutku kada su oni izabrani, oni više nisu predstavnici naroda iz kojega su izabrani, a to Hrvatska ne želi shvatiti. Uporno inzistira na promjeni izbornog zakona, bori se i rukama i nogama protiv onoga što je predloženo i sa američke i sa evropske strane, da se briše taj nacionalni predznak… I tako dugo dok se hrvatska politika bude zasnivala na nacionalnom predznaku, na odnosima sa Hrvatima i – da proširim malo više – tako dugo dok se hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini bude zasnivala na brojci tri, pomaka neće biti.

Gospodine Jakiću, da li to znači da vi smatrate kako je Zagreb odgovoran za trenutne loše odnose i da snosi ogovornost upravo zbog podržavanja tog modela, koji zapravo potiče iz HDZ-a BiH?

Ne. Ja bih rekao da je Zagreb suodgovoran. Osnovnu odgovornost nose oni koji se zaklinju u Dejton kao da je Sveto pismo, Kur’an, Tora, šta god hoćete… Kao da je nešto zadano za sva vremena, nepromjenjivo, najbolje i jedino što postoji. Dejton je u trenutku kada je sklopljen bio jedini način da se prekine rat u Bosni i Hercegovini. Zato je bio potreban, zato je bio dobar. Međutim, Dejton je amenovao, da tako kažem, rezultate rata, što nije dobro. Da je bilo pameti, da je bilo političke volje, drugog dana nakon potpisivanja Dejtona trebalo je početi razmišljati kako ga nadograđivati, kakve amandmane u njega unositi, kako ga mijenjati. Danas se jedni, mislim na Ameriku, zaklinju u Dejton u prvom redu zbog sujete jer su Amerikanci njegovi arhitekti, oni su ga izmislili, koncipirali, ali i zato što Dejton otvara vrata mogućem američkom utjecaju u regiji. S druge strane, Rusija inzistira na Dejtonu isključivo zbog toga što joj omogućuje da kroz Republiku Srpsku, da tako kažem, stavi svoju nogu na Balkan... osim Srbije. Srbiju u ovom trenutku zanemaruje. Hrvatska je, kažem, tu suodgovorna što ide na repu takvih nastojanja i, kao što ste i sami rekli, što dijelom dozvoljava HDZ-u BiH da diktira hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini, a dijelom je i sama svojom voljom vodi.

Iz Zagreba se često čuju optužbe da Hrvatska nema pouzdane ili, ako ćemo biti sasvim direktni, poštene sagovornike u Sarajevu i da, uslovno rečeno, bošnjačke političke stranke niti imaju sluh niti volju da poslušaju glasove HDZ-a BiH i Zagreba. Koliko je to istinito i kakva je odgovornost političkog vođstva u Sarajevu?

To je pitanje na koje ja teško mogu odgovoriti, ali nitko nije savršen… Ali ako vi krećete u razgovore s nekim sa pretpostavkom da ne možete u njega imati povjerenja, da vam on nije dobar partner, onda od tih razgovora ništa biti neće, to je jasno. Prema tome, kao prvo, potrebna je politička volja. Potrebno je htjeti pomaknuti te odnose s mrtve točke. Takva želja u Zagrebu, bojim se, ne postoji. Drugo, potrebno je povjerenje u drugu stranu, barem određena doza povjerenja da uopće možete razgovarati. I treće, potrebna je svijest o tome, ponoviću što sam već rekao, da Dejton nije Bogom dan za sva vremena. Dejton je bio dobar kada je sklopljen, ali Dejton je stvorio nefunkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, što ne odgovara niti povijesti Bosne i Hercegovine niti odražava njezinu bit. Dejton je stvorio Bosnu i Hercegovinu kakva ne bi smjela postojati i dok se to ne shvati, dotle pomaka neće biti.

Gospodine Jakiću, da li vi očekujete u dogledno vrijeme da odnosi Bosne i Hercegovine i Hrvatske budu na osnovama koje su normalne za svjetske odnose i za svjetsku diplomatiju? Šta je potrebno promijeniti da više nemamo loše lice i deklarativno dobro naličje međusobnih odnosa?

Ja ću se u odgovoru na vaše pitanje vratiti nečemu što je govorio predsjednik Stjepan Mesić, čiji sam ja savjetnik za vanjsku politiku bio i znam kako su se u to vrijeme, barem s hrvatske strane, formirali odnosi s Bosnom i Hercegovinom. Neće biti pomaka tako dugo dok Zagreb ne kaže Hrvatima u Bosni i Hercegovini: vaš glavni grad je Sarajevo, svoje probleme rješavajte u Sarajevu, i dok Beograd ne kaže Srbima u Bosni i Hercegovini: vaš glavni grad je Sarajevo i svoje probleme rješavajte u Sarajevu i sa Sarajevom. Dok Hrvati u Bosni i Hercegovini i Srbi u Bosni i Hercegovini budu smatrali da imaju rezervne domovine, koje stoje iza njih u njihovim nerealnim i opasnim zahtjevima, tako dugo ćemo mi biti u ovom stanju koje je štetno, kako za bilateralne odnose, tako i za regiju. U krajnjoj liniji, poslije posljednjih poteza Milorada Dodika ono je štetno i za Europu.

Gospodine Jakiću, da li je to realno očekivati u nekom doglednom vremenu ako imamo ovako negativan i naelektrisan politički ambijent, koji je naravno vrlo smišljeno stvoren na ovaj način?

Sa sadašnjim akterima vrlo teško, gotovo bih rekao nerealno. Moraju se promijeniti ljudi i mora se promijeniti, ponavljam još jednom, način na koji se gleda na stvari.