No pokazalo se da hrvatska politika nema vjerodostojnosti, a bez minimuma objektivnosti nema ni pravednosti, pa tako ni sućuti za tuđe žrtve i osude vlastitih zločina. Hrvatskoj je stiglo na naplatu 30-to godišnje njegovanje kulta rata i kulta nacionalizma kao društveno afirmativne i poželjne svijesti. Odlikovanjima koja bi trebala pokazati stremljenja zajednice kao uzore društva, ovdje se dodjeljuju ubojicama i zločincima. Na lažnoj privatizaciji političkim odabirom izgrađena je društvena elita, a pokazalo se da se država ne može graditi na lažnom Danu državnosti.

Hrvatska politička elita djeluje kao da je ostala zatečena i iznenađena Miloradom Dodikom i onim što je čula i vidjela prije nekoliko dana u Banjoj Luci prilikom obilježavanja Dana Republike Srpske 9. siječnja/januara, kojeg je inače Ustavni sud BiH proglasio nelegalnim i protuustavnim. Naime, toga su dana 1992. godine srpski poslanici bosanskohercegovačkog parlamenta protuzakonitim odlučivanjem proglasili srpsku republiku na teritoriji BIH, što je bio uvod u teški i krvavi rat i agresiju na zemlju Bosnu.

Ulazeći u pakt sa takvom politikom koju danas personificira Milorad Dodik, predsjednik RH Zoran Milanović se poprilično obrukao budući se umislio da je on novi Tuđman koji će sa Dodikom ostvariti ono što se nije uspjelo dovesti do kraja sa Miloševićem – razbucati pa podijeliti Bosnu i Hercegovinu.

Gotovo je nevjerovatno da je hrvatska politika našla oslonac i zaštitu svojih nacionalnih interesa u BiH u liku i djelu Milorada Dodika o kome je stvorena slika istinskog hrvatskog branika, premda je poznato da je u entitetu RS od prijeratnih 220 hiljada Hrvata njihov broj danas sveden na petnaestak hiljada, a što je posljedica politike koju najbolje oslikava sudbina Bosanske Posavine – „To smo se Franja i ja odavna dogovorili“, ali isto tako i činjenica da pod Dodikovom vlašću u RS-u praktički i nema povratka prognanih hrvatskih stanovnika.

Umjesto da se uvažavaju institucije BIH i surađuje s njima u interesu sva tri naroda i u interesu svih građana BIH, suzbijajući tako velikosrpski pokret oličen u „srpskom svetu“, koji svoje pravo lice i namjere pokazuje na Kosovu i u Crnoj Gori, Zoran Milanović savezništvom sa Miloradom Dodikom samo podgrijava njegov secesionizam i separatizam RS-a. Sve što je Zoran Milanović radio i govorio o BiH je bilo duboko krivo, pogrešno i protivno hrvatskim narodnim interesima o miru i stabilnosti u susjednoj državi. Kada je predsjednik RH promovirajući Milorada Dodika u svog saveznika te ga pozvao na Pantovčak, a nedavno i izjavio kako se s njim slaže u 90% pitanja o BiH, odmah je u Jadransko more uplovio nosač aviona, a kada je kao iskusni diplomat, što sam za sebe voli reći, procjenio kako je Milorad Dodik „najmanji problem u BiH s kojim se možemo dogovoriti za 10 minuta“, State Departmant ocjenjujući da su Milorad Dodik i velikosrpski secesionizam osnovni problemi u BiH uvode mu sankcije. Zoran Milanović je u svemu bio u krivu pa je sada manji od makova zrna ne pojavljujući se u javnosti već 7 dana. Pokazalo se da je njegovo „šaranje“ po BiH bio teški promašaj i rušenje ugleda Republike Hrvatske.

I sada se, molim lijepo, Hrvatska našla iznenađena viđenim u Banjoj Luci na obilježavanju neustavnog dana RS-a, kao da se Dodik tek jučer pojavio. Hrvatska je zatečena pjesmama i porukama da je „za srpski narod današnja BiH ono što je nekada bila NDH“, a s pravom se našla pogođenom Dodikovom banjalučkom manifestacijom prožetom huškačkom retorikom kako kaže EU, te netolerantnošću i najavom zla. Posebice iritantno je bilo za Hrvatsku postavljanje i otkrivanje spomen-ploče majoru JNA Milanu Tepiću koji je u srpskoj javnosti stekao slavu, brojne spomenike, ulice i trgove bezumnim samoubilačkim činom dizanja u zrak magazina municije u Bjelovaru, usmrtivši pritom 11 hrvatskih i nekolicinu vlastitih vojnika. Reagirajući na tekst Miroslava Lazanskog „Vojnik Cole u srpskoj istoriji“, objavljen u beogradskoj Politici prije 12 godina sam ustvrdio – postupanje u „bagdadskom stilu“ ne može biti junački čin tim više što šalješ u smrt pored protivničkih i vlastite vojnike, između ostalih i 19-to godišnjeg vojnika Coleta iz sela Gornje Leskavice kod Valjeva.

Sada nakon Banje Luke probudila se i hrvatska politika shvativši da je opčinjenost Miloradom Dodikom kao branikom hrvatskih nacionalnih interesa u BiH vodi u potencijalne nesuglasice sa SAD-om, a buđenje je nastupilo uplovljavanjem američkog nosača aviona „Harry S. Truman“ sa 90 aviona, 20 helikoptera i 5.000 marinaca članova posade u Jadransko more. Andrej Plenković, koji je do jučer govorio kako sa Zoranom Milanovićem po pitanju BIH između njih nema razlike, sada nastojeći popraviti odnose u Federaciji sastaje se u Dubrovniku sa Bakirom Izetbegovićem.

Veleposlanik RH u BIH zbog zbivanja u Banjoj Luci uručuje Ministarstvu vanjskih poslova BiH prosvjednu notu, izdaju se priopćenja, osuđuje se huškaška atmosfera netrpeljivosti iz Banje Luke, a u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova RH se ukazuje na neprihvatljivost „veličanja terorističkog čina majora JNA Milana Tepića čime se gradske vlasti Banje Luke poistovjećuju sa zločinačkom velikosrpskom politikom“. Glas je diglo i Ministarstvo branitelja ministra Medveda koje „osuđuje suludi čin majpra Tepića“, nazivajući ga ratnim zločincem.

No pokazalo se da hrvatska politika nema vjerodostojnosti, a bez minimuma objektivnosti nema ni pravednosti, pa tako ni sućuti za tuđe žrtve i osude vlastitih zločina. Hrvatskoj je stiglo na naplatu 30-to godišnje njegovanje kulta rata i kulta nacionalizma kao društveno afirmativne i poželjne svijesti. Odlikovanjima koja bi trebala pokazati stremljenja zajednice kao uzore društva, ovdje se dodjeljuju ubojicama i zločincima. Na lažnoj privatizaciji političkim odabirom izgrađena je društvena elita, a pokazalo se da se država ne može graditi na lažnom Danu državnosti.

Hrvatska je dvolična, ona osuđuje „veličanje terorističkog čina u Banja Luci“, a u vlastitoj kući terorizam uzdiže pretvarajući ga u čin domoljubne poželjnosti.

U jutarnjim satima 07.4.1971. godine Miro Barešić i Anđelko Brajković, članovi ekstremne terorističke organizacije Hrvatski narodni otpor, naoružani pištoljima ulaze u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu. Malo iza 9.30 sati u ambasadu ulazi i ambasador Vladimir Rolović. Prilaze mu, Rolović pruža otpor, a Barešić ga ranjava u desnu nogu te ga odvlače u ured. Polažu ga na kauč vezanih ruku i nogu, a Brajković mu gura pištolj u usta i puca u nepce. Tajnica Slovenka Meri Štempihar pokušava ući u zaključani ured, no Barešić je teško ranjava u prsa. Ambasador nepomičan i vezan na kauču hropti, te mu u usta tiskaju kravatu i maramice, puca mu se izbliza u desnu stranu glave. To okrutno iživljavanje nad nemoćnim i vezanim ambasadorom, što su kvalifikacije Suda, traje duže od pola sata. Prije samog ulaska policije u ured u 10.35 sati Barešić mu prislanja pištolj na glavu i ispaljuje četvrti metak u nemoćnog i potpuno bezopasnog čovjeka.

Kada 45 godina poslije ovog svirepog terorističkog čina u Stockholmu, u Dragama kod Pakoštana bude otkrivan spomenik Barešiću, isti onaj Tomo Medved, ministar u Vladi Andreja Plenkovića, koji govori o „suludom činu podizanja spomenika majoru JNA Milanu Tepiću, će u Dragama reći – „Miro Barešić je jedan od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati“.

Krvavih, ljepljivih ruku Brajković, kako stoji u sudskim spisima, odlazi do ambasadorova stola te mokri po vlastitim rukama kako bi sa njih isprao krv žrtve, krv ambasadora Rolovića. To okrutno ubojstvo neki danas smatraju domoljubnim činom, te i najdomoljubnjim uriniranjem u tisućgodišnjoj hrvatskoj povijesti.

Dok ih policija vezane izvodi iz ambasade Miro Barešić i Anđelko Brajković će pjevati ustaške pjesme i uzvikivati – „Živjela NDH“, „Živio Ante Pavelić“.

Profesor Josip Jurčević sa Hrvatskog Instituta za povijest će reći u ljeto 2016. godine prilikom otkrivanja spomenika – „Miro Barešić je mučenik i heroj koji je zastupao hrvatske vrijednosti“.

Sud u Stockholmu je Miru Barešića i Anđelka Brajkovića osudio za ubojstvo ambasadora Vladimira Rolovića i teško ranjavanje njegove tajnice Meri Štempihar na doživotnu zatvorsku kaznu.

Je li Vam sada jasno zašto je u Hrvatskoj danas gotovo milijun stanovnika manje nego 1991. godine?

Piše: Vedran Sršen za Tačno.net