Piše: MIODRAG VLAHOVIĆ 

Već smo upozoreni sa prijateljskih i dobronamjernih diplomatskih adresa iz regiona kojem pripadamo: ne valja se mnogo opirati ideji ,,Otvorenog Balkana“! Bićete pogrešno shvaćeni, kažu naše kolege. Stvar je svršena, odluka već donijeta. O tome je g. Gabriel Escobar već više puta govorio i poslao jasne poruke. To vam je to, kažu: bićemo dio te nove ,,platforme za regionalnu saradnju“, htjeli to ili ne.

Sa ,,volens-nolens“ situacijama zaista nema šale. Naravoučenije smo slušali još u djetinjstvu, kada Patak Dača ili Duško Dugouško na kraju kažu: ,,Ako ne možeš da ih pobediš - najbolje da im se pridružiš“. (Tada su svi ti junaci zborili ekavski, da ne bude zabune.)

I, zaista, zašto bi Crna Gora rizikovala da se suprotstavlja svojem najjačem i najvažnijem savezniku - Sjedinjenim Američkim Državama - koji nas je, treba li podsjećati, odlučno i djelotvorno podržao u mnogim prelomnim i sudbinskim momentima, od 1997. naovamo, sa malom pauzom tokom prethodne administracije, kada je g. Grenell sprovodio politiku čije mnoge posljedice upravo gledamo...

Čemu, doista, opiranje i batrganje, kada je samo ,,pitanje vremena“ kada će taj novi okvir za balkansku slagalicu biti nametnut, tj. ljubazno naređen svim zemljama regiona? Kaže jasno g. Escobar: ,,Otvoreni Balkan treba da bude kompletan“ i time, između redova, potvrđuje da je pitanje rezona te nove inicijative apsolvirano i nepovratno prihvaćeno.

Da li je?

ČUDNE PODUDARNOSTI

Ipak, dok se ta ireverzibilnost ne dogodi, obaveza prema potrebi da se sve opcije i rješenja koje mogu bitno uticati na državne i nacionalne interese naše zemlje, ali i na stabilnost zemalja Zapadnog Balkana i naše zajedničke evropske perspektive, nameće da razložimo kompleksno pitanje na nekoliko njegovih najbitnijih segmenata.

Na početku: čudno je da inicijativa koju personifikuju Aleksandar Vučić i, u pozadini, Edi Rama, uz (bez uvrede!) statiranje prijatelja iz Sjeverne Makedonije, ima podršku na suprotstavljenim stranama političkog i ideološkog globusa: pohvale i podrška stižu iz State Departmenta i iz Kremlja, a na domaćoj sceni njome se oduševljavaju Ura i, gle čuda, Demokratski front. ,,Kakva čudna podudarnost!“

Zaista, kako je to moguće? SAD i Ruska Federacija, uz marginalno učešće EU, su upravo u novom istorijskom klinču, koji se neposredno tiče Ukrajine, ali će imati reperkusije i na dugoročnu konstelaciju u trouglu Washington – Bruxelles – Moskva. Konfrontacija se čini nepomirljivom i aktuelni pregovori će, nadamo se, dovesti do deeskalacije.

Za to vrijeme, na Balkanu, američka administracija uvodi sankcije vođstvu u Banjaluci i pokušava da dekuražira i odgovori g. Dodika od opasnih separatističkih nakana. A Rusija? Šalje svog ambasadora u Sarajevu na neustavnu i ,,zabranjenu“ proslavu ,,dana Republike Srpske“, koja cijeli region, čak i bez ,,kulturno-umjetničkog“ programa koji se tamo vidio i čuo, podsjeća na genocid i stravične zločine koji su u temeljima tog entiteta u Bosni i Hercegovini.

Kako je, onda, moguće, da obje diplomatije, i moskovska i vašingtonska, o ,,Otvorenom Balkanu“ imaju pozitivni odnos? Za prve je to ,,mogućnost jedinstvenog tržišta“, za druge ,,dobar okvir za regionalnu saradnju“. Ili su, što nam se čini jedinim mogućim objašnjenjem, te podrške zasnovane na sasvim različitim projekcijama mogućih dugoročnih posljedica ,,Otvorenog Balkana“?

Nelogičnostima na crnogorskoj političkoj sceni nećemo posvećivati previše pažnje - jer one to nisu. Pozitivni odnos g. Abazovića, s jedne, i najave g. Mandića, s druge strane, da bi prvi zadatak Vlade, kakvu bi on volio da vidi u Crnoj Gori, bio - ulazak u ,,Otvoreni Balkan“ - pokazuju suštinsku komplementarnost tih politika, bez obzira na njihove dnevno-političke retorike. I to sve dok se prvi nada da će drugi uskoro biti na tzv. ,,crnoj listi“ SAD!

ZAŠTO JE ,,ZABORAVLJEN“ BERLINSKI PROCES

Ako na trenutak apstrahujemo pomenute nelogičnosti i čudne podudarnosti, iza ugla nas čeka kapitalno pitanje: a što će nam, zapravo, ,,Otvoreni Balkan“, kada je Berlinski proces još uvijek tu? To je, zaista, centralno pitanje. Ono izaziva i najviše nedoumica i, sasvim logično i neizbježno, najveće podozrenje.

Berlinski proces, osim što je lansiran od strane zemlje koja se nameće kao najvažnija i najuticajnija u okviru EU, podržan je, tokom godina, bezrezervno i definitivno, od svih zemalja regiona i od svih zemalja-članica EU. Za njegovu implementaciju su opredijeljena i dodijeljena vrlo značajna sredstva, koja se mjere stotinama miliona eura.

Sve je, sasvim ispravno, zasnovano na konstituisanju jedinstvenog, tj. harmonizovanog ekonomskog prostora, odnosno sistema koji bi onemogućio zadržavanje nepotrebnih barijera između zemalja regiona. Njemačka je, sa svoje strane, i za vrijeme kancelarke Merkel (bez obzira na sve nedoumice njemačkog odnosa prema Srbiji za vrijeme njenih mandata), pa i sada, u mjesecima nove njemačke vlade, jasno stavila do znanja da taj regionalni okvir i platformu treba zadržati i dalje razvijati.

To potvrđuju mnogi evropski zvaničnici, naročito kada ih direktno upitate za njihove preferencije između Berlinskog procesa i ,,Otvorenog Balkana“. Odgovor je - bar za sada, da ih ne ,,ureknemo“ - Berlinski proces.

Suprotno tome, i sasvim jasno vidljivo, ,,Otvoreni Balkan“ nema ni finansijsku konstrukciju, niti jasno opredijeljeni cilj, budžet, ni izvore finansiranja. Iako se, pod različitim imenima, promoviše već nekoliko godina, želja Bosne i Hercegovine (osim zvanične Banja Luke), Kosova i Crne Gore (mimo pomenutih i još nekoliko usamljenih glasova, uglavnom mimo desetkovane Vlade) da se priključe novom regionalnom ,,klubu“ - ne postoji.

Najbolje je to, ne samo na diplomatskoj ravni, pojasnio predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, u nedavnom intervjuu za Pobjedu. Njegova izjava, kada se izvede do kraja, zapravo znači: ako ,,Otvoreni Balkan“ bude imao sve karakteristike, ciljeve, finansije i evropsku podršku kao i Berlinski proces - zašto da ne - podržali bismo ,,Otvoreni Balkan“.

Što nas vraća na prvo polje: što će nam ,,Otvoreni Balkan“, ta izvedenica ,,Mini Šengena“ i ideje o (citiramo) ,,konačnom razgraničenju sa Albancima“, kako je to svjesno/podsvjesno rekao srpski predsjednik Vučić, prije tri godine - kad imamo Berlinski proces? ,,To je pitanje!“

LOGIČKA SPIRALA

Ova je logička spirala vrlo neprijatna, naročito kada živite na Balkanu i zalažete se, godinama, za evropsku budućnost sopstvene zemlje i cijelog regiona.

Zato ćemo se, još ovoga puta, uzdržati od krajnje negativne i onespokojavajuće interpretacije zamešateljstva u vezi ,,Otvorenog Balkana“. Biće dana i zato, naročito pošto se razluči što će se dešavati i kako povodom Ukrajine i niza, s tom krizom povezanih, stvari i situacija.

Ono što, nažalost, izviruje između redova političkih i propagandnih objava o ovoj inicijativi, najviše iz Beograda, ali i iz Tirane, jeste svijest da je evropska perspektiva regiona ozbiljno ugrožena, ako ne i izgubljena (u sagledivoj budućnosti), ili, pak, manje ili više vješto skrivena želja i namjera da se pod evropskom i retorikom o potrebi regionalne saradnje sakrije ta tužna činjenica. Uzaludan je taj napor, taj je car odavno go.

Za to je priča o ,,Otvorenom Balkanu“ i dalje otvorena – ne toliko ko će joj i kada i pod kojim uslovima prići – već najviše u smislu što ona znači u kontekstu evropske perspektive i budućnosti šest balkanskih zemalja.

U situaciji kada Srbija, koja ima pretenzije da vodi cijeli proces, istovremeno provocirajući i/ili stvarajući ozbiljne probleme u bar tri zemlje čiju podršku očekuje, ima problema i sa računicom koliko i kojih tu zemalja zapravo ima, saga o ,,Otvorenom Balkanu“ predstavlja, najvjerovatnije, istorijsko gubljenje vremena.

Da li će tako i biti zavisi i od nas, balkanskih Evropljana.