Piše: ANDREJ NIKOLAIDIS

Dosljednost i poštenje su za poznavaoce politike nešto poput vina u kartonskim kutijama za somelijere – prvi se čude kako neko u to može vjerovati, drugi kako neko to može piti.

Zoran Đinđić je to opisao lapidarno: „Kome je do poštenja, neka ide u crkvu“.

Poslije je neko iznimno duhovit na zidu zgrade napisao i, kao što svjedoči primjer Crne Gore, debelo bio u pravu: „Kome je do politike, neka ide u crkvu“.

A gdje da idu oni kojima je do poštenja, ako ne u crkvu? Pa u javnu kuću, naravno. Ili bilo koje drugo mjesto gdje za pare dobiješ ono što si platio. Niti je ko u crkvi dobio čudo za koje je molio i – neka vam sablažnjavanja i ostalih izliva mizerne hipokrizije – platio: niti je u politici iko ikada dobio ono za šta je glasao. Šta god da dobiješ u kupleraju, osim ako to nije polno prenosiva bolest, istinski je value for money u odnosu na ono što ćeš za svoje pare dobiti od crkve i političara.

Slavnog holivudskog glumca su svojevremeno novinari uhvatili kako napušta njujoršku, dakako elitnu, javnu kuću. „Ja ne plaćam seks, nego mir poslije seksa“, objasnio je čovjek.

Eh, da su riječi ovog zapadnjačkog mudraca čuli Demokrati, URA, Zdravko i ostali učesnici burnog razlaza… Ali znate šta mene zanima: kako je nešto što je sastavio i blagoslovio Amfilohije, pa još sastavio na svetom mjestu, u Ostrogu, tako mizerno funkcionisalo, a sada se sa takvom količinom niskosti i prljavštine raspada? Ako ove iz vlade nije sramota naroda, kako ih nije sramota Svetoga Vasilija, pitam se, Tita mi.

Dobro; zdrav razum kaže da u politici sa poštenjem i dosljednošću ne treba pretjerivati. Ali ni sa nedosljednošću, kao što to ovih dana čine Demokrate.

“Niko više od Demokratske Crne Gore neće dobiti podršku za manjinsku Vladu”, kaže jedan dan Momo Koprivica.

Pa njegova partija koji dan kasnije pošalje listu zahtjeva koje je nužno ispuniti da bi podržala manjinsku vladu. Ima tu par zahtjeva, ali glavni je da se Bečiću ne dira fotelja.

Oni bi manjinsku vladu koju ne bi podržao DPS, nego Front. Demokrate su se izule i nema toga ko će reći da u prostoriji ugodno miriše. Oni su crkvena, srpska partija, što je sasvim legitimno. Ali vladu kakvu oni predlažu već imamo: to je Zdravkova vlada, koja je manjinska – kako se ne zove, a nije ekspertska, jer eksperta vidjela nije – samo se tako zove.

Na jednome crnogorskoj vlasti u raspadu treba čestitati: njihov razvod je toliko prljav i pun niskosti i gadluka, da djeluje kao petparačka verzija petparačke “Zadruge”; kao treš verzija narodnjačkog treša. Bravo, bravo i stotinu puta bravo. Ko misli da je to lako, neka proba napraviti nešto gadnije.

(CdM)