Piše: Esad DURAKOVIĆ

Jedna runda razgovora o Izbornom zakonu završena je ovih dana u Neumu. Navodno, bez rezultata. Međutim, određeni rezultati su ipak postignuti, i to oni koji su obećavajući za Čovićev segregacijski Naum (nije greška: Čovićev Naum!), ma koliko se činilo da takvih rezultata nema. Njegova i Palmerova strategija je vrlo lukava i uporno negativna po interese države BiH.

1. Pažnja domaće i međunarodne javnosti – i pažnja političara, naravno – ovim je maksimalno usmjerena na Izborni zakon u vrijeme kada su institucije države paralizirane, blokirane. Riječ je o pogrešnom, odnosno zlonamjernom preusmjeravanju političkog fokusa. Stoga su duboko u pravu, suštinski, one političke partije u BiH koje su odbile učešće u razgovorima o Izbornom zakonu dok se ne deblokiraju institucije države. Te partije su pravilno markirale problem i zauzele su pravilan stav u odnosu na samu bit države BiH. Zamagljuje se i frapantna činjenica da visoki predstavnik nije odmah, automatski, poništio odluke Skupštine RS-a o povratu nadležnosti jer je bio dužan da to učini štiteći Daytonski sporazum. Istovremeno, ovim
pregovorima odmiče se fokus sa sankcija nametnutih Dodiku i ostalima, što je takođe suštinski negativan učinak pregovora u Neumu o Čovićevu Naumu.

2. Niko više i ne spominje da HDZ u Čovićevom vlasništvu blokira Federaciju već skoro četiri godine – neimplementacijom izbornih rezultata. Bošnjački politički subjekti su dovoljno nemušti i nevješti da tu stravičnu činjenicu kapitaliziraju protiv Čovićevih potpuno nerazumnih zahtjeva.

3. Prema onome što se moglo čuti saopćeno je da su u Neumu približeni neki stavovi i da O NJIMA VIŠE NEĆE BITI PREGOVORA. Dakle, ide se korak po korak ka zadovoljenju Čovićevih zahtjeva. Lukava strategija, zar ne, gospodine Palmer?! 

4. Pogrešan je bio odlazak u Neum dok traje blokada i države i Federacije. Još više bit će pogrešan nastavak razgovora dok se ne deblokiraju država i Federacija i dok visoki predstavnik ne reagira u skladu sa svojim mandatom: da proglasi pravno ništavnim odluke Skupštine RS-a o tzv. povratu nadležnosti jer i to suštinski poništava državnost BiH, zar ne gospodine Schmidt?!

5. Apsurdno je, politički naivno i krajnje štetno razgovarati o Izbornom zakonu u vrijeme kada se – naočigled svih – sistematski urušava država. Stvari treba postaviti obrnutim redom.

Na kraju, u danome kontekstu, želim iznijeti jednu poantu. 

Hrvati u Srednjoj Bosni velika su smetnja službenoj politici u Zagrebu za zaokruživanje „etničkog teritorija“ koji bi se u nekoj budućnosti mogao anektirati. Ja vjerujem da je Hrvatima u Centralnoj Bosni dobro, i želim da im bude dobro. Oni treba da ostanu tu – u najboljim oblicima saradnje, plodotvornog i prijateljskog života sa Bošnjacima. To je zemlja, zavičaj, tlo pod nogama i jednih i drugih. Hrvati su cijeloj BiH, pa tako i u Centralnoj Bosni sudbinski važni za Bošnjake (taj suživot je, koliko znam, bio i valjana zamisao Vašingtonskog sporazuma). Njihovim eventualnim iseljavanjem, postaje realnija mogućnost otcjepljenja dijela Hercegovine i, istovremeno, getoiziranje Bošnjaka. To su očigledne činjenice. I to nije u interesu ni Hrvata ni Bošnjaka. No ostaje nejasno, u najmanju ruku čudno, zašto se Hrvati iz tog dijela BiH ne oglase protiv aktualne politike HDZ-a, ovdašnjeg i onog tamošnjeg. Morali bi glasno i jasno artikulirati svoj interes o kome ovdje govorim.

Zašto šute (koliko mi je poznato) pred zaglušujućom i retrogradnom političkom drekom HDZ-a?!

(nap.ba)