Prijateljski savjet da se obratite psihijatru bio bi vjerovatno najbenigniji ishod, nakon iznošenja jedne takve „političke blasfemije“.

Tako nešto je bilo jednostavno „nemoguće“ i potpuno sa one strane političkog promišljanja u to vrijeme. U vrijeme Vukovara, Škabrnje, etničkog čišćenja Hrvata sa budućeg prostora RS-a...

Ali eto i ta nemoguća situacija se dogodila u stvarnosti, nakon što se lider HDZ-a BiH Dragan Čović uredno i pokorno odazvao pozivu Milorada Dodika da dođe u Banju Luku i nastupi u parlamentu RS-a. 

Doduše, poziv je formalno poslao poslovično zbunjeni Nedjeljko Čubrilović, predsjedavajući Skupštine, ali se itekako zna ko je zapravo stajao iza ove političke igranke. Kao, uostalom, iza manje-više svega što se „kuha“ u Banjoj Luci i entitetu RS. 

Zajednički poziv Čoviću i Izetbegoviću bio je samo krinka za opravdavanje dolaska lidera HDZ-a, jer je Dodik jako dobro znao da je Izetbegoviću servirao poziv, koga on nije mogao, a niti htio ispoštovati. Barem ne dok traje blokada državnih organa vlasti u kojima bi se po prirodi stvari trebalo razgovarati o političkoj i ekonomskoj krizi u državi.

Čubrilovićev poziv nije bio dovoljan, pa se Dodik odlučio na svojevrsnu javnu demonstraciju moći, prozvavši Čovića tokom vlastite press konferencije i pred novinarima! Većinska javnost je to s punim pravom doživjela kao javno sramoćenje Čovića, ali to je bio samo početak!

Lider HDZ-a je trebao prvo proći „toplog zeca“ boraca VRS-a na ulasku u Skupštinu, te uredno sjesti u prvi red – odmah do Dodika, kako to i dolikuje uvaženim gostima.

Ono što je uslijedilo je bio direktan prenos konačnog i definitivnog razobličavanja jedne, u suštini propale politike, koja to odbija prihvatiti i dalje srlja i baulja.

Politički striptiz bez presedana!

Ogolio se Čović pred Skupštinom eniteta RS „do kraja“ i bez zadrške, nakon što je shvatio da kombinacija snažnih pritiska i višegodišnjeg lobiranja nije dala očekivane reztultate.

Pregovori u Neumu su, naime, bili njegova zadnja šansa da se politički spasi i opravda politiku koju vodi godinama. Politiku svršenog čina, blokada i koalicije sa Miloradom Dodikom, odnosno idejom – prvo federalizacije BiH, a onda i raspada države, koju Dodik zagovara i pokušava provesti.

Politiku bez pravih rezultata, osim suštinske podrške ideji „SRPSKOG SVETA“. 

Bio je to više čin pravog očajnika, nego političara, koji vodi neku logičnu i moguću politiku. Konačan prelazak crte i izlazak iz ormara, jer više nema nikakvih drugih opcija do radiklanih poteza lišenih logike.

Ili možda u svemu tome ipak ima neke logike? Jer... ako Zoran Milanović iz pozicije NATO-a i EU može podržati Rusiju, zašto onda Čović u BiH ne bi mogao podržati RS iza koje na više načina stoji upravo Moskva!?

Bilo kako bilo, završni je to čin jedne dobro osmišljene široke političke strategije, koja je svoje zagovornike (opet) pronašla u Beogradu, Zagrebu i Moskvi!?, te tamošnjim intelektulanim krugovima, koji sebi nikako ne mogu oprostiti što svoj plan o podjeli BiH nisu realizovali davno ranije.

Old habits, die hard („Stare navike – umiru teško“), kaže stara engleska poslovica.

Poručujući pred Skupštinom: “Čuvajte RS“, Čović je skinuo i posljednji plašt svoje krinke... spustio ruke niz tijelo, a pogled uputio u daljinu...

I onda se VIDJELO SVE, piše na svom blogu Faruk Kajtaz.