Piše: SENAD AVDIĆ

“Gledam ove naše današnje partijske kongrese i poredim ih sa onim predratnim, kad su komunisti bili u ilegali. Znaš šta je glavna razlika: prije rata komunisti se okupe na zasjedanju u dvorani, a oko dvorane su rasporedili radnike i štite komuniste od pol,cije. A danas, komunisti sjede u velikim, raskošnim dvoranama, a oko dvorane kordoni policije, čuvaju ih od radnika” .

Ovako je prije točno četrdeset godina govorio Marko Brecelj , slovenački i jugoslovenski muzičar, kompozitor, kantautor, performer, muzički revlucionar koji je jučer umro u 71. godini života. 

Bilo je to, pamtim to kao da je bilo danas, u jesen 1982. godine nakon što je okončana beskrajna sezona svih mogućih kongresa, partijskih, sindikalnih, omladinskih, subnorovskih koji su u konkurenciji silnih nestašica, pobješnjele inflacije, ozbiljnih socijalnih gibanja, prvih pukotina u idiličnoj jugoslovenskoj Arkadiji ipak zauzimali centralna mjesta u partijskim medijima i javnom govoru.

Marko Brecelj, koji se dvije-tri godine prije toga za sva vremena ispisao iz “Buldožera” sa kojima je snimio dva veličanstvena albuma ( “Pljuni istini u oči” I “Zabranjeno plakatiranje” ) te jedan album filmske muzike ( “Živi bili, pa vidjeli” ) u Sarajevu je tada održao solistički koncert. Organizator je bio CEDUS, studentska organizacija koja se bavila kulturnim i društvenim aktivnostima studenata i drugih koji su se tako osjećali. Brecelj je došao na poziv mladog i ambicioznog menadžera Gorana Marića , mog fakultetskog kolege, koji će godinu-dvije kasnije pod novoprimitivnim pseudonimom Malcolmom Muharemompostati važan promotor sarajevske muzičke scene, najprije sa “Elvisom J. Kurtovićem” , potom i sa “Plavim orkestrom” . Vrtila se tih godina oko CEDUSA-a nas nekolicina ( Gordan Bobinac, Zoran Milanović, Midhat Ajanović, Mladen Pikulić... ), nakon što nam je prvi čovjek Davor Kranjc povjerio da organiziramo tribine i predavanja, izložbe, filmske i glazbene programe.  

KAD JE BRECELJ REKETIRAO BREGOVIĆA

Sjedili smo natrpani u maloj Kranjcovoj kancelariji. Marko Brecelj je došao sa suprugom i sinom, malo je nastupio tih godina, izbjegavajući ga organizatori koncerata u Sloveniji i drugdje, govorio je o njegovom teškom karakteru, nepredivnosti, incidentnim ispadima. Pričao je kako je nedavno imao problem sa policijom, u kvartu u kojem je živio neko je nacrtao kukasti krst, pa budući da je nacrtan na ne više od metra visine zida neke zgrade, policija je zaključila da autor mora biti dijete predškolskog uzrasta... “I odmah su posumnjali na mog klinca od 3-4 godine, jer, kontaju murijaši, čije bi drugo dijete osim ovog rokerskog luđaka crtalo kukaste krstove po susjedstvu” .

U jednom trenutku Brecelj je zamolio Davora Kranjca da telefonira sa njegovog kancelarijskog telefona. Nismo znali koga zove, pretpostavljali smo nekoga od sarajevskih prijatelja kod kojeg je smjestio suprugu i sina, razgovor je bio kratak i očito neugodan jer je na kraju zalupio slušalicu uz sočnu psovku u kojoj je stradala sugovornikova mater. “Kakva je ništarija ovaj Bregović” , kazao je uz psovku, a onda nam je ispričao u čemu je problem. Nakon što se manje-više umirovio poslije raskida sa “Buldožerom” on je odlučio da zavede svojevrstan harač (tada nije bio u opticaju termin “reket”) nad poznatim (i koliko-toiliko bogatim) muzičarima u bivšoj državi.Smatrao je da oni, netalentovani od njega, imaju obavezu da mu plaćaju, kako je rekao, “razliku u talentu” koja postoji između njih i njega. “Ne može neko bez talenta imati milione, a ja sa ogromnim talentima biti bez para. Mora se to nekako izbalansirati I dovesti u red” , objašnjavao je Brecelj svoj model “estradnog komunizma”. Iz tih razloga je zvao Gorana Bregovića, ali očito nije naišao ni na kakvo razumijevanje, Brega ga je otkačio. “Zvao nas je prije nekoliko godina da 'Buldožer' bude predgrupa na koncertima 'Bijelog dugmeta', glatko smo ga odbili. Oni su mogli nama biti predgrupa, kada bismo bili ludi da ih pozovemo” , govorio je Brecelj koji će nešto kasnije napisati osvetoljubivo-posprdnu pjesmu o “Bijelom dupetu”.Kazao je da je svoj “porez na talenat” uspio naplatiti jedino od Arsena Dedića , koji mu je dao neke novce.

Na koncertu održanom istu večer u Sali CEDUS-A (Maršala Tita 44) bilo je 100-150 ljudi (više se nije moglo potrpati). Prije Brecelja ui toj prostoriji sviralo je samo “Zabranjeno pušenje” na otvaranju izložbe fotografije Mladena Pikulića. “Pušenje” je u svojim ranim radovima bio sarajevski odgovor na “Buldožer”, a kod Neleta se iz aviona mogao vidjeti Breceljev scenski utjecaj. Oni su se predstavljali kao “pseudo-blues bend”, što je također bila “buldožerska” ekstenzija. (“Bluz gnjuz”, čuvena pjesma)

Bio je to više prigodan performativni recital uz gitaru, nego koncert na kakve smo navikli. Nikad ranije nisam gledao Brecelja na sceni, o njegovim urnebesnim performansima sam samo slušao legende. Srednjoškolski prijatelj mi je nekoliko godina ranije zadivljen pričao kako je Marko Brecelj na stejdžu u “Skenderiji” dovezen u invalidskim kolicima, sa košarkaškom loptom u rukama koju je ubacio u improvizirani koš uzvikujući: “MIRZAAA DELIBAAŠIIIĆ. (Koju godinu kasnije Mirza je zbog povrede leđa zamalo okončao u invalidskim kolicima!)  

NEDJELJA KAD JE OTIŠAO TITO

Nije Brecelj u CEDUS-u izveo nijednu pjesmu iz vremena “Buldožera”, čak ni “Novo vrijeme” koja je tih godina sa pojavom punke i novog vala predstavljala himnički spomenik tom muzičkom pokretu. Koliko se danas mogu sjetiti, pjevao je samo jednu pjesmu sa njegovog čudesnog samostalnog albuma “Cocktail” (1974), pjesma se zvala “Črni Petar” . Kada je Marko Brecelj najavio da će izvesti pjesmu “Osmi maj 1980.” , mala dvorana je umuknula, nešto od znatiželje, a mnogo više iz straha ljudi da prisustvuju nečemu “kontrarevolucionarnom”, što će vrijeđati usopomenu na nedavno preminulog “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti”. Sjećam se samo prvih nekoliko stihova koje je odrecitirao uz prigušeno prebiranje po gitari:“Na ulicama koje nose njegovo ime/ulice su pune njegovih slika/ svuda ljudi, svuda zastave…”

Nakon koncerta nas je divni Hari Ramadan , radijski inovator i urednik sa kojim se intenzivno viđao tih godina, odveo je na zabavu u jednu staru kuću na Skenderiji (danas je tu hotel “Marriotr” ) u kojoj su u neobuzdanoj slobodi i veselim porocima, neke bitničke komune živjeli studenti, mislim sa obližnje Likovne Akademije. Na videu se vrtio film sa “Woodstocka” , pilo se, plesalo, ljubilo, pomalo duvalo (piva me je sačuvala, njojzi hvala!), navaljivalo se na Marka Brecelja da nešto (od)svira, on je to mrzovoljno odbijao. Pred zoru sam ga umolio da otpjeva “Stari druže”,sjajni country komad sa albuma “Živi bili pa vidjeli”, na sreću i njemu se dopadao, svirao je gitaru i pjevao, ja sam “pjevao” usnu harmoniku: vjerujte mi na riječ, zvučali smo kao Wooddy Guthrie!

U mutno jesenje jutro smo se nekako odvukli do “Parkuše” na “popravku”, on se u život vraćao kafama i mineralnim vodama, ja sam ostao dosljedan i vjeran “klipačama” “Sarajevskog”. Ne sjećam se što se događalo dalje, osim da smo se rastali na insistiranje njegove supruge koja ga je vozila natrag u Sloveniju. Ostatak vikenda sam proveo u “bandaku”…

U ponedjeljak ujutro me nazvao, još nedovoljno konsolidovanog, Davor Kranjc i zamolio da dođem do njega u CEDUS što ranije mogu . Davor je bio uredan, pristojan i ozbiljan čovjek, ali nije zvučao ozbiljno i poslovno, već zabrinuto.

“Vidi, zvali su me iz Gradskog komiteta zbog koncerta Marka Brecelja” , kazao je uznemireno nakon sam što sam najbrže što sam mogao doći do njega. “Neko je prijavio da je bilo nekih provokacija, da se vrijeđalo druga Tita, Savez komunista… Ti si bio na koncertu, šta imaš reći o tome”.  Rekao sam nešto u smislu da se ništa “bezbjedonosno interesantno”, nije dogodilo, da ni ja, niti bilo ko drugi ko je bio na koncertu nismo ništa uvredljivo čuli.. “Neko, očito, jeste” , rekao je uznemireni Kranjc i predložio da zajedno odemo “na kafu” u Gradskom komitetu SK Sarajevo kod izvršnog sekretara KP koji ga je, shvatio sam, tog jutra zvao na raport.

NA RAPORTU U KOMITETU

U početku sam se nećkao, govorio sam da mu povede Gorana Marića, on je organizirao koncert, ali Kranjc me ubijedio da sam ja bolji izbor, novinar sam, koliko-toliko poznat, ideološki neproblematičan, da ne kažemo provjeren i “čist”.

Izvrši sekretar gradskih komunista zadužen za kulturu i ideološka pitanja KP bijaše visok, krupan drug u kasnim tridesetim godinama, očito perpektivan partijski kadar. Rekao nam je da su do njega došle “uznemirujuće” informacije o koncertu slovenačkog muzičara, pa bi eto on htio da čuje iz prve ruke, što se dogodilo. Davora Kranjca, veli, odavno poznaje, neke moje tektove je čitao i dopadaju mu se. Ne bi želio da se pogrešno shvati, Savez komunista i on lično podržavaju slobodu izražavanja, omladinsku kulturu, ali eto ima nekih pojava, devijacija…neprijatelji svih boja…ataci na druga Tita…

Sekretar mi je otklonio i posljenđu sumnju, ako sam imao, da je “provokaciju” na Breceljevom koncertu prijavio neki vječito budni I oprezni policijski doušnik. Ne mogu se sjetiti svega što sam izgovorio u obranu inkriminiranog koncerta, a prije svega Davora Kranjca i njegove uzdrmane pozicije, znam samo da sam insistirao na tome da je pjesma “Osmi maj 1980” koju je Brecelj izveo bila patriotska, topla i iskrena pjesma nadahnuta sahranom Josipa Broza Tita održanoj tog datuma. Onda sam masno i neodbranjivo slagao da je otac Marka Brecelja, čuveni doktor i partizan Bogdan Brecelj bio šef ljekarskog konzilija koji je liječio pokojnog Maršala u zadnjim mjesecima njegovog života u bolnici u Ljubljani.(Dr. Marijan Brecelj jeste bi taj, ali nije bio otac “nestašnog” kantautora). Kada sam sa njegovog lica isčitao zatečenost tom (dez)informacijom, nastavio sam dalje, ovog puta sa golom istinom. Rekao sam da je Brecelj prije 6-7 godina dobio nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a” , najveću nagradu koja se dodjeljuje mladim umjetnicima u Jugoslaviji, da je nastupao na brojnim festivalima širom Jugoslavije, od Subotičkog, do Opatijskog, da je pjevao I brigadirima na radnim akcijama (ponovo sam u priču udjenuo jednu teško provjerivu, ali efektnu laž).

Razgovor je nastavljen i okončan u toploj ljudskoj I drugarskoj atmosferi, drug KM nas je na kraju zamolio da nastavimo biti budni i nemilosrdni prema svim antisocijalističkim pojavama I kretanjima u kulturi mladih, i (s)kretanjima omladinske I studentske populacije.

Nisam siguran, ali jedina posljedica te “afere” je, čini mi se, bila ta što Goran Marić nije više organizirao koncert pod krovom CEDUS-a, prebacio je koncertnu aktivnost u Studentskom domu na Bjelavama gdje je osnovao “A Klub” u kojem su gostovala poznata imena alternativne rock muzike tog vakta, poput riječkih “Parafa” , beogradskog “U škripcu” . No, ni to nije bilo dugog vijeka, ponovo su neki vječito budni studenti tražili zatvarnje kluba jer ih je ono “A” iz naziva asociralo na “Anarhiju”, a ne na “Art”, kako je tvrdio Goran….

 EPILOG: BRECELJ 25 GODINA KASNIJE…

Prošlo je skoro 25 godina od ovog događaja kada sam naredni put bio na koncertu Marka Brecelja. Istina, sredinom osamdesetih godina nastupao je kao gost na koncertima sarajevskog “Kongresa” . Gledao sam ga u “Slozi” kada se tokom izbođenja pjesme ( “Zarjavele trobente”' ) zapalio. Kasnije mi je frontmen “Kongresa” Mahir Purivatra pirčao da je to stari Breceljev štos (kojeg su kasnije, kao mnogo toga što je pionirski radio preuzeo neke od najvećih svjetskih rock zvijezda) te da je na jednom koncertu nešto pošlo po zlu, pa se ozbiljno zapalio, planuo i opekao.  

Došao sam 2006. gledati Brecelja u Mediacentru, Boro Kontić je organizirao multimedijalni nastup njegovog prijatelja ( Franci Blažević?). Ni tridesetak ljudi nije bilo na tom performasu, no kasnije dok smo sjedili u kafani Brecelj je rekao da je sasvim zadovoljan posjetom, jer, našalio se, zadovoljan je svaki put kad vidi da je više ljudi u publici nego na seceni. Pokušao sam ga podsjetiti na davni convert u Sarajevu iz 1982., teško mu je sjećanje išlo od ruke, odnosno glave. Sjeća se da je dolazio, svirao, ali ničeg više, uključujući i mene, njegovog partnera iz sarajevske “idiotske noći”. Pričali smo u Bitcima na Sutjesci na čijem se obilježavanju redovno, svakog ljeta, odlazio. Goovorio je da u svom Domu kuilture u Kopru redovno organizira programe kojima se obilježavaju važni datumi iz jugoslovenske povijesti, da je priređivao tematske večeri, pored ostalog, iu čast Alije Sirotnovića i štampao bonove za piće za njegovim likom. Nastupio je i dalje diljem Jugoslavije,Branimira Glavaša u Osijeku. Bio je neskriveni, ponosni jugonostalgičar, u praksi, na pozornici, u pjesmama, performansima živi ono što je njegov zemljak Edvard Kardeljo socijalizmu: Socijalizam je više od mirnog, lagodnog života, on je vječita govorio akciju, borba… Marko Brecelj bio je prvoborac i zaslužni nosilac spomenice u protiv malograđanštine, koju je borbi nepogrešio, prepoiznavao i ismijavao svugdje oko sebe, od šlagerske ustajale muzičke baruštine, konfmormističke akademske elite, nacionalnog birkokratskog poretka koji je prezeo vlast nad ostatcima nekadašnjih. Slušati Marka Brecelja, I danas, kao I prije 40-50 godina podjednako je uzvudljivo, potrebno i na isti nalčin je emencipatorski čin, znak samopoštovanja i permanetnog preispitivanja.