Piše: Hajrudin Somun  

Trebala su samo tri dana da se otklone posljednje trunke nade da Rusija neće pokrenuti klasičnu invaziju cijele Ukrajine. Čak i okorjeli optimisti su se pokolebali kad su čuli za poruku koju su američki obavještajci uputili ukrajinskom predsjedniku Zelenskom - da će ruske trupe 25. februara, dakle tek danas, iz svih pravaca upasti u Ukrajinu, a ne samo iz Donbasa, gdje se nalaze na poziv separatističkih provincija.

Dekomunizacija Ukrajine

Predsjednik Putin ih je preduhitrio za jedan dan, a nije trebalo puno mudrosti da se u njegovom govoru u ponedjeljak uveče otkrije da je to bila najava onoga što je jučer u zoru učinio. Ne samo da zaprijeti Ukrajincima da se okanu namjere približavanja zapadnim političkim i vojnim savezima, što radi već osam godina. Nego da im kaže šta ih čeka ako se ne vrate pod okrilje majke Rusije, od koje ih je ona komunistička otrgla, pa su htjeli da se “dekomuniziraju” i padnu u zagrljaj imperijalističkog Zapada. E nećete, poručio im je: “Želite li biti dekomunizirani? Ali nemojte stati na pola puta. Spremni smo vam pokazati šta zapravo znači dekomunizacija Ukrajine”.

Jučer je to Putin pokazao, ali dokle će još ići? Iz objave “sprovođenja specijalne vojne operacije” ne bi se reklo da će “stati na pola puta”? Za sada je cilj ograničio na “zaštitu ljudi koji su osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od kijevskog režima” i “pokušaj demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine”. Znači, zaštitu Rusa i onih Ukrajinaca koji će se ponovo u molitvama okrenuti Kremlju, a “kijevski režim” pod kojim su bili “izloženi maltretiranju i genocidu” treba “privesti pravdi”. Nekad davno su sovjetski lideri, koje Putin čas anatemiše, a čas im se divi, pokazali kako se to radi u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Ali pošto su ovo ipak drukčija vremena, Putin kaže da se on “s uvažavanjem odnosi prema svim novonastalim zemljama nakon raspada SSSR-a”, navodeći nedavnu “pomoć” koju je pružio Kazahstanu. Zato njegov plan “ne uključuje okupaciju Ukrajine”, ali Rusija “neće dozvoliti Ukrajini da posjeduje nuklearno oružje”. Što on pretpostavlja da bi NATO tamo instalirao, iako o tome nikad nije izrečena namjera.

Već danima i mjesecima me, inače, sve ovo što se događa oko Ukrajine podsjeća na Kubansku krizu iz 1962, kada se, samo sedamnaest godina od kraja Drugog svjetskog rata, očekivalo da će izbiti treći. I to nuklearni. Otkako je, 14. oktobra te godine, američki izviđački avion U-2 snimio prve fotografije sovjetskih raketnih baza na Kubi, narednih trinaest dana svijet je proveo u strahu od nuklearnog rata. Ovih dana mi se pridružio i Vladimir Pozner, moj nekadašnji kolega, televizijski komentator, ali s druge strane “željezne zavjese”. “Miris rata je veoma jak”, rekao je prošlog petka reporteru "New York Timesa" Antonu Troianovskom iz Moskve. “Ako govorimo o odnosima Rusije sa Zapadom, a posebno Amerikom, osjećam da su loši kao što su bili u bilo koje vrijeme hladnog rata, a možda su, u izvjesnom smislu, čak gori”, kaže.

Ako to učinite...   

Za razliku od 1962, Pozner misli da se danas ne radi o prijetnji nuklearnim ratom, nego kopnenim koji se nadvija nad Evropom. Osim toga što je van pameti da bi danas mogao izbiti svjetski nuklearni rat - iako mi se i ovdje može zamjeriti pretjerani optimizam - mislim da ni atmosfera novog hladnog rata koja je zahvatila odnose vodećih velikih sila, još više potaknuta jučerašnjom invazijom Ukrajine, neće prerasti čak ni u rat na cijelom evropskom kontinentu. A kamoli u neki treći svjetski rat, kako se pretjerano i euforično i u Sarajevu reaguje na rusko-ukrajinski rat, koji to od jučer jeste u pravom smislu. Ono što Ukrajinu u ratnim pretpostavkama i računicama čini suštinski različitim od Kube nisu toliko vremena koja su 2022. drukčija nego 1962, ni nuklearno oružje o čijoj zabrani upotrebe se glavne nuklearne sile pridržavaju, koliko njihov geografski položaj. Da je zbog Kube izbio rat, uz uzdržavanje od nuklearnih raketa, bio bi ograničen na to ostrvo i Ameriku, a rat u Ukrajini, ako NATO ode da spasi njenu nezavisnost, cjelovitost i demokratiju, zahvatio bi cijelo evropsko kopno. Na Kubi su popustili i američki predsjednik Kennedy i sovjetski lider Hruščov. Vladimir Putin, samo u izmijenjenim ulogama, vidi sebe kako u Ukrajini prisiljava predsjednika Bidena da povuče nuklearne rakete, ali da ne bi do toga došlo, radije pokreće kopneni rat.

Ne znam šta su još donijeli protekli dan i noć. U Moskvi nije popustio Hruščovljev daleki nasljednik, a ni u Kijevu se nisu odrekli nezavisnog puta prema evroatlantskim savezima. Za sada, predsjednik Volodimir Zelenski je objavio rat, pozvao na hitne sankcije protiv Rusije, zatražio od Zapada da šalje oružje, pare i humanitarnu pomoć, ali ne i vojnu intervenciju NATO-a. Tako su mu vjerovatno savjetovali i lideri vodećih zapadnih zemalja, uključujući i predsjednika Bidena. Koliko će i hoće li se moći oduprijeti Putinovoj namjeri da ga “privede pravdi”?

S Putinom se nije ni šaliti, a kamoli ne uzimati ozbiljno njegove jučerašnje riječi: “Za svakoga ko bi razmišljao o miješanju izvana: ako to učinite, suočit ćete se s posljedicama većim od svih s kojima ste se suočili u istoriji... Nadam se da me čujete”, upozorio je. Osim premijera Johnsona koji je u svom stilu povisio ton optužbe Rusije, drugi su dobro čuli Putina, ali se bar za sada uzdržavaju od tako teških riječi. Kancelar Scholz je snažno osudio “nepromišljeni čin predsjednika Putina” i najavio konsultacije sa saveznicima i partnerima iz NATO-a. Vjerovatno su već stupile na snagu sankcije protiv Rusije, šire i ubitačnije za rusku ekonomiju nego one koje se primjenjuju na islamski sistem Irana. Rečeno je da će njima biti pogođeni ne samo tri stotine članova Dume i svi ruski građani koje oni predstavljaju nego čak i kuhar predsjednika Putina. Njega lično to, očito, još ne brine.

(Oslobođenje)