Crnogorski književnik Milorad Popović poznat je po svojoj kritici velikosrpske politike i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Govorio je o reakcijama Crnogoraca na rusku agresiju u Ukrajini, ali i o tradicionalnoj naklonosti Crnogoraca prema Rusiji.

Kako komentirate reakcije nakon ruskog napada na Ukrajinu?

Očekivane su. Aleksandar Vučić je svoju politiku, ali i svoju sudbinu u velikom dijelu vezao za Vladimira Putina i za rusku politiku. Geopolitička pozicija Srbije je vrlo delikatna, okružena je zemljama NATO-saveza i članicama EU, a u ekonomskom smislu ovisi o Zapadu. Vučićeva reakcija bila je dosta nejasna. Srbija je jedina europska zemlja, osim Bjelorusije, koja se nije pridružila sankcijama.

Može li Vučić i dalje sjediti na dvije ili tri stolice?

Ne ide to dalje tako. Namiguje prema Zapadu, glumi neutralnost a sve njegove političke akcije naslonjene su na Putinovu politiku, sigurnosne službe i propagandu. Vučić, kao i Putin, ali i kao svi autokrati, mnogo ulaže u propagandu i lobiranje. Do sada mu je uspijevalo. U novim geopolitičkim okolnostima sužava mu se manevarski prostor. Nesumnjivo je da će se Zapad sada više posvetiti Zapadnom Balkanu jer je to prostor na kojem može pokazati mišiće.

Mislite li vi da će se doista agresivna ruska politika proširiti i na Balkan?

Teško je predvidjeti. I najupućenije je ruska invazija iznenadila. Osim CIA-e. Zdravi razum je govorio da je napad na Ukrajinu za Rusiju ogroman ekonomski, politički, geopolitički, moralni, ali i unutarnjopolitički problem. Za opis autokrata vrlo je indikativan posljednji intervju Benita Mussolinija koji je dao 10 dana prije nego što je obješen. Rekao je da nema diktatora koji je normalan čovjek. Bez obzira na prošlost obavještajca, koji bi se trebao služiti racionalnim metodama, na Putina sada više utječu iracionalni elementi. Nakon dugogodišnje vladavine i državnici većeg intelektualnog kapaciteta radili su kobne greške. Na Zapadnom Balkanu Rusi imaju resurse da stvore probleme, više u Cnoj Gori nego u Bosni.

Nedavno ste, govoreći za Al Jazeeru, Putinov režim okvalificirali kao „Moskovski fašizam“.

Pa nije to pretjerivanje. Ako nasilno i agresijom pokušavate uništiti neku suverenu zemlju, namećete joj svoju nacionalnu i kulturnu agendu, to je fašizam. U Crnoj Gori oni ne žele samo promjenu vlasti nego promjenu kulturnog i nacionalnog identiteta Crnogoraca i osvajanje tog prostora kao produžetka tzv. rusko-srpskog svijeta.

Moskovski patrijarh Kiril upotrebljava termin „ruske zemlje“. Moskva govori o „ruskom svijetu“. Može li se to usporediti sa terminom „srpski svijet“, koji dolazi iz Beograda?

To je očigledni plagijat. Dubinski to je nova inačica „velike Srbije“ koja ima kontinuitet 150 godina još od Načertanija preko raznih memoranduma. To je kvazimperijalna ideja srpskih nacionalista.

Crnogorci su tradicionalno rusofili. Jesu li i danas?

Crnogorci su bili rusofili više od drugih jugoslavenskih naroda prvenstveno iz pragmatičnih razloga. Stara Crna Gora, koja je bila jedan ratnički logor, velikim dijelom živjela je od ruske materijalne pomoći. Pomagala je i Austro-Ugarska, koja se borila protiv rusifikacije ovih prostora. Rusofilstvo je u Crnoj Gori bilo vrlo moćno, trajalo je do Infrombiroa 1948., ali opstalo je sve do raspada Jugoslavije. Danas je i u pitanju odnosa prema Rusima Crna Gora podijeljena po ideološko-nacionalnim šavovima. Unutar većinske pravoslavne populacije imamo dva nacionalna osjećanja koji su u stalnim trvenjima. Nacionalni Crnogorci koji su prozapadno orijentirani u velikoj su se mjeri tog rusofilstva odrekli. Ali ruski sentiment je i danas jak, ponajprije u Crkvi i nekim strankama.

Kako je Crna Gora reagirala na ovu rusku agresiju?

U Podgorici su bili masovni protesti u znak podrške Ukrajini, masovniji nego u Zagrebu na kojima sam bio. Istovremeno, srpska Crkva imala je litije, a njihov mitroplit je išao sa ruskom carskom zastavom. I u tome smo podijeljeni kao i oko NATO-a i budućnosti Crne Gore.

Postoji li sada u Crnoj Gori ruski politički faktor?

Postoji preko stranke Demokratski front koja je u vladajućoj koaliciji. Njezina dva lidera prvostupanjski su osuđeni na pet godina zatvora za sudjelovanje u pokušaju državnog udara 2016. godine, zajedno sa dva ruska obavještajca i generalom srpske žandarmerije Bratislavom Dikićem. Ta politička struktura ima vrlo jaku logističku pomoć u SPC-u i u raznim ekstremističkim udruženjima. Sada imaju pomoć i od ove vlasti koju čine 90 posto kadrovi Srpske pravoslavne crkve.

Podgorička Pobjeda objavila je nedavno kako je predsjedavajući Skupštine Crne Gore Strahinja Bulajić viđen sa dvojicom ruskih obavještajaca.

To je samo nastavak aktivnosti koje su posljednjih godina dovele do dva pokušaja državnog udara u Crnoj Gori. Prvi je bio 2015. kada su sa ulice nasilno pokušali ući u Skupštinu i preuzeti je. Njihovi mentori su vidjeli da nisu dovoljno sposobni pa su doveli svoje agente iz Srbije i Rusije. Godine 2016, na dan izbora, planirali su da njihovi specijalci sa Zlatibora, obučeni u uniforme crnogorskih specijalaca, uđu u Skupštinu, likvidiraju osiguranje i da iz zgrade Skupštine pucaju u masu pristalica DF-a. Željeli su prikazati kako Đukanović puca na svoje političke protivnike. I u tom trenutku počeo bi građanski rat u Crnoj Gori.

Kako je to Đukanovićeva vlast spriječila?

Sve je prijavio četnički vojvoda Pajo Velimirović, čovjek sa Kosova, logističar u toj organizaciji koji je trebao dopremiti u Crnu Goru 50 kalašnjikova. Proradila mu je savjest i došao je k načelniku policije u Podgorici i sve ispričao. Vjerojatno su pomogle i zapadne službe. Noć prije izbora uhapšen je Dikić, koji je trebao zapovijedati pučem.

Kakva je bila uloga ruskih obavještajaca?

Dvojica oficira GRU-a, ruske vojne obavještajne služne, bili su u Beogradu i odande detaljno pripremali akciju. Čak su angažirali penzionirane agente CIA-e, jednog Iračanina koji je imao zadatak da, kad počnu sukobi u Crnoj Gori, izvlači zapadne diplomate iz zemlje. Ali, ni jedna obavještajna služba ne može predvidjeti kad će proraditi savjest. Po tu dvojicu ruskih agenata stigao je Nikolaj Patrušev, Putinov najvažniji obavještajac, koji je već drugi dan došao k Vučiću i avionom ih prebacio iz Beograda. Vučić je bio u neprilici, najprije je negirao, ali kasnije je priznao da su podaci koje su mu dale obavještajne službe bili upečatljivi i da su spriječene tragične posljedice.

Mislite li da bi se takvo nešto moglo ponoviti?

Na takav način ne, ali ovi koji su pobijedili na izborima 2020. još drže vlast kao tehnička vlada, imaju svoje strukture u sigurnosnim službama i Ministarstvu obrane. Oni su i došli na vlast kao posljedica jednog bespoštednog hibridnog rata. Čak bi se moglo reći da je nakon pada Gadafija u Libiji ovo bio prvi takav slučaj. Pripremali su se godinu dana, središte operacije bio je Beograd. U Crnoj Gori vodi se borba srpskog i ruskog faktora i zapadnih službi. Krivokapićeva Vlada ne bi pala bez utjecaja zapadnih vlada, prije svega Amerike. Sad smo u jednom interegnumu.

Hoće li uspjeti stvaranje manjinske Vlade i hoće li doći barem do prešutnog sporazuma Mila Đukanovića i Dritana Abazovića, koji bi trebao biti premijer?

To bi bila prijelazna Vlada oročena na godinu dana koja bi pripremila nove izbore. Ona bi trebala riješiti i goruće ekonomske probleme jer, po mišljenju ozbiljnih ekonomista, Crnoj Gori prijeti ekonomski slom u naredna tri-četiri mjeseca. Odlazeća Vlada je povećala plaće za 70 posto, a svi ekonomski pokazatelji su negativni. Situacija je teška i, ako ne bude ozbiljnog monitoringa Zapada, mogla bi izmaknuti kontroli. Politički dogovor Abazovića i Đukanovića mogao bi biti izlazna varijanta iz ove situacije. Vlada Zdravka Krivokapića je bila politički fenomen sui generis jer je nju formirao mitropolit SPC Amfilohije Radović.

Ta Vlada je sastavljena dominantno od fanatika i šarlatana. Popovi kao i političari žive u svijetu intriga i vlastohleplja. Zato je svaka promjena, makar i kratkotrajna, dobra i predstavlja neki pomak. Problem je u tome što je Zapad u početku dosta blagonaklono gledao na promjenu vlasti vodeći se liberalnom dogmom o promjenjivosti vlasti koje postoje u zapadnim demokracijama. Presudne su bile priče o korupciji, nepotizmu…

Nije li za Zapad bilo ipak previše 30 godina vladavine jednog čovjeka u Crnoj Gori? Za Mila Đukanovića su doista bile vezane razne optužbe, od korupcije do pogodovanja obitelji i povezanim poslovnim ljudima.

Tačno, ali oni su tome pristupali krajnje jednostrano. Milo Đukanović nije političar po nekim prosvijećenim zapadnim kriterijima, ali kad se saberu negativne i pozitivne strane, mislim da su ove druge dominantne.

On je sačuvao Crnu Goru od rata, izborio je nezavisnost bez sukoba i uveo zemlju u Nato. Da nismo ušli u Nato već bi se pokrenuo referendum za pripajanje Srbiji. Danas bi gledali brutalnu represiju prema prozapadno orjentiranim Crnogorcima. Konačno, pokazalo se da i kriminala nije bilo baš toliko koliko su Đukanovićevi neprijatelji govorili. Ali, da je njegov DPS zlatom optočio Crnu Goru, poslije 30 godina treba otići. Problem je u tome što su alternartiva Đukanoviću nacionalisti koji Crnu Goru vide ekskluzivno kao srpsku i antizapadnu državu. Zapad je u pravu, vlast se morala mijenjati ali njihov liberalni dogmatizam nije im dozvolio da u potpunost razumiju situaciju u Crnoj Gori. Slične ali mnogo tragičnije greške napravili su u Iraku, Egiptu, Libiji…

Može li se dogoditi da Crna Gora bude prva država koja je napustila NATO? Postoje li političke snage koje bi htjele raspisati referendum o istupanju?

Nesumnjivo je to njihov plan, ali pitanje je koliko je to realno. Za srpsko-ruske nacionaliste članstvo Crne Gore u Nato savezu je najveći problem. Oni o tome ne govore javno jer su ipak slabiji. Oni za sve strateške odluke pitaju Vučića, a on nema toliku snagu da se direktno suprostavlja zemljama Nato-a koje su istovremeno i članice EU. Ali zato su uspjeli dovesti za mnistricu odbrane klerikalku blisku Crkvi, a za šefa tajne policije funkcionera Demokratskog fronta koji je odmah provalio neke akcije američkih i crnogorskih obavještajaca. Ako se donese odluka da se u Crnoj Gori treba napraviti kaos, postoji plodno tlo za to. Demokratski front i klerikalne organizacije najavile su da će svim sredstvima spriječiti „promjenu volje naroda“, to jest formiranje nove manjinske vlade. Uskoro ćemo saznati je li to samo blef ili su za to dobili signale iz Moskve i Beograda, je li Moskva pored ukrajinskog odlučila otovoriti i sukob u Crnoj Gori, članici Nato saveza.

Crnu Goru čekaju prijevremeni izbori. Tko će i kako sastavljati novu vladu?

Ključno je pitanje kome će se na slijedećim izborima prikloniti Dritan Abazović, srpskom ili crnogorskom bloku. Postoje indicije da s njim i dalje upravlja Vučić. Ako želite vidjeti kako Srbi tretiraju nekog političara, samo treba čitati beogradske tabloide. Jedan od rijetkih političara kojega ne demoniziraju je upravo Abazović. Najprije su objavljivane indicije a onda je on sam javno priznao da doista postoje poslovne veze njegovog brata sa Vučićevom obitelji. Srpska država se prema svim izborima u Crnoj Gori, bili oni lokalni ili parlamentarni, odnosi kao da se događaju unutar Srbije. Heppy TV koja ima nacionalnu koncesiju, prije izbora u Nikšiću imala je svakodenvu emisiju nazvanu „Bitka za Nikšić“. To sve prolazi ispod radara. Mi od Zapada imamo skromnu, frazeološku verbalnu podršku ali to nije ni pet posto od onoga što unionisti dobiju iz Srbije. Nekoliko desetaka milijuna koje će Srbija i Rusija dati bez problema, mogu biti presudni.

Kakva je po vašem mišljenju politička budućnost Mila Đukanovića. On sam je najavio da se neće kandidirati za predsjednika Crne Gore na izborima 2023. godine.

Đukanović je po mnogome koloritna osoba. On je hedonistički tip političara, više voli biznis okruženje i provode nego moć kao takvu. U nekom smislu, sličan je Ivi Sanaderu. Vrlo je inteligentan i znao je da je poslije 2006. prošao njegov zenit i već 2007. se pokušao povući. Potom se pokušao povući 2011. godine pa opet 2016. Međutim, ta prozapadna struktura koju je stvorio, vrlo je krhka, ne postoji zamjenu za njega, nema nasljednika. Prema mojim informacijama, iz prve ruke, 2018. se pristao kandidirati za predsjednika tek nakon velikih pritisaka.

Navodno je sada definitivno odlučio otići. Problem je što je Đukanović, sa svim svojim bagažom koji nosi sa sobom, koji nakon 30 godina vlasti nije baš perfektan, i dalje stabilizirajući faktor u Crnoj Gori. Pa i sada. Svojim iskustvom, lukavošću, strpljivošću, on još uvijek ima sposobnost balansitranja u kritičnim trenucima. Posljednja godina je za njega i za DPS bila vrlo izazovna jer nikada nisu bili opozicija. Oni su se mentalno i empirijski formirali kao vlast. Ipak, kad su sišli sa vlasti, uspjeli su sačuvati svoju političku strukturu. Đukanovićeva politička karijera je pri kraju. To će biti veliki problem za prozapadnu struju i DPS prije svega. Jer, DPS je kao neideološka stranka vlasti počivao na dva stuba. Jedan je sama vlast, a drugi stub je Đukanović.

(Globus)