Piše: Đuro Kozar

Generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg povodom ruske agresije na Ukrajinu već nekoliko puta je rekao da će ovaj vojni savez posebnu pažnju obratiti na Gruziju i Bosnu i Hercegovinu i podržati ih u obrani od ruskih pritisaka, a nagovijestio je i novi paket za izgradnju obrambenih kapaciteta kako bi svaka pomoć bila prilagođena i vođena potražnjom i isporučena uz punu saglasnost ovih zemalja.

To je odgovor na ambicije Kremlja koji ponovo teži uspostavljanju sfere interesa i uskraćivanju prava drugim zemljama na odabir vlastitog puta. Jeste da NATO pruža potporu Gruziji i BiH, ali ovaj paket, bez obzira na dobre namjere, kod naših građana nije izazvao neki umirujući učinak budući da se postavilo pitanje: otkud Gruzijci i mi u istoj sintagmi? Ruska armija jeste bila, a i sada je u dijelu Gruzije, a u BiH nikad nije bila niti će, kako sada stvari stoje, biti.

Najozbiljnija ruska vojna intervencija od pada Sovjetskog saveza počela je u Gruziji 8. kolovoza 2008. nakon odluke vlasti u Tbilisiju da povrate kontrolu nad pobunjenom Južnom Osetijom koja je svoju neovisnost proglasila još 1992. godine. Na ofanzivu gruzijske vojske uslijedila je kontraofanziva ruske 58. armije i tada je izbio pravi rat.

Do ovog poteza Ruske Federacije, prema riječima njenog tadašnjeg predsjednika Dmitrija Medvedeva, došlo je da bi se zaštitili civili u Južnoj Osetiji od kojih većina ima rusko državljanstvo. Na strani Južne Osetije borili su se i dobrovoljci iz Abhazije. Gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili optužio je Rusiju da je izvršila agresiju na njegovu zemlju i da ruske vojne snage bombardiraju gruzijsko civilno stanovništvo.

Posredstvom Evropske unije ovaj sukob je završen primirjem, a ljudski i materijalni gubici na obje strane nikad nisu ažurirani. Moskva je priznala Južnu Osetiju i Abhaziju kao zasebne republike 26. kolovoza 2008. godine, da bi potom gruzijska vlada prekinula diplomatske odnose s Rusijom, a ove dvije pokrajine proglasila okupiranim područjima. Iz NATO-a je 2008. vlastima u Tbilisiju obećano da će Gruzija biti primljena u njegovo članstvo, ali to se pokazalo nemogućim zbog prisustva ruskih vojnih snaga na gruzijskom teritoriju koje su tu ostale poslije invazije u Južnoj Osetiji.

Ima, dakle, dosta sličnosti između Gruzije i Ukrajine, ali i razlika. Bivši američki predsjednik Donald Trump insistirao je na tome da Ukrajina čim prije uđe u NATO, ali se tome suprotstavila tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel smatrajući da ne bi trebalo iritirati Rusiju i riskirati destabilizaciju istočne Europe. Gospođa Merkel je u mirovini, a novi kancelar Olaf Scholz očito vodi drugačiju politiku, pa uz ostalo, najavljuje 100 milijardi eura za njemačku vojsku.

Veliki broj država uveo je ekonomske sankcije Ruskoj Federaciji koja od njih već ima posljedice, ali će se one tek negativno osjetiti kad se jednom ova invazija završi. U većoj ili manjoj mjeri osjećaju ih i oni koji su ih propisali: izračunato je da od velikih zapadnih zemalja Njemačka najviše gubi zbog sankcija, a neke kompanije i dalje pokušavaju trgovati s Rusijom.

Gospodin Stoltenberg želi da Gruziju i našu zemlju zaštiti od ruskog utjecaja, ali NATO izravno ne može pomoći Ukrajini, jer da su članice pristale na zabranu letova iznad njenog neba, ušlo bi se u izravan sukob s Rusima, što zapovjedništvo Alijanse izbjegava. Još dok su Rusi, prije početka agresije, imali vježbe u Bjelorusiji, vojska Ukrajine je dobila turske dronove Bayraktar, američke protivtenkovske projektile Javelin i britanski laki raketni protivoklopni sistem Law 80.

Ukrajinci su prije agresije izvršili obuku za rukovanje ovim borbenim sredstvima, a raketni bacač Javelin, koji vojnici nose na ramenima, postao je simbol ukrajinskog otpora.

Naoružanje i vojna oprema stalno pristižu Kijevu, ali Rusi idu dalje, pa su u agresiji prvi put iz MIG-a 31 ispalili hipersonični projektil Kindžal koji zbog brzine ne može presresti nijedan sistem proturaketne obrane. Ovim oružjem gađani su vojni kompleksi, ali sudeći po mnogim srušenim višekatnicama, ni civilni objekti nisu bili pošteđeni, kao ni civili.

Zauzvrat, prošlog tjedna američki strateški bombarderi B-52H Stratofortress, stacionirani u zračnoj bazi Fairford u Velikoj Britaniji, letjeli su iznad Evrope, Sredozemnog i Sjevernog mora i tom prilikom razradili interakciju s britanskim, danskim, češkim, mađarskim, grčkim i talijanskim lovcima, te s kopnenim kontrolorima zrakoplova iz Bugarske i Mađarske. Ovaj zrakoplov sa sigurne udaljenosti može lansirati raketu koja bi svojom snažnom bojnom glavom jednostavno pomela neprijateljsku protivzračnu obranu.

Po mišljenjima nekih zapadnih vojnih eksperata, ova invazija je Rusiju u ljudskom i materijalnom smislu toliko istrošila, pri čemu se ne zna kad će se završiti, da im za sada ne pada na pamet kretanje u neku drugu, pa čak i na Gruziju, gdje već imaju svoje snage. Naravno, Bosna i Hercegovina nije Gruzija, a još manje Ukrajina, i već duže vrijeme ima zaštitu evropskih vojnih snaga EUFOR-a, a po slovu Dejtonskog mirovnog sporazuma, NATO ima obavezu da, i bez posebne odluke Vijeća sigurnosti UN-a, intervenira u očuvanju mira i sigurnog okruženja u našoj zemlji.

(Oslobođenje)