Piše: Boro KONTIĆ

Kultni stih poeme  Pusta zemlja  (TSEliot,  Waste land )  Travanj je najsuroviji  mjesec  (travanj-travanj je najkrutniji mjesec) možda na nekim sretnijim geografskim širinama i dužinama zvuči neuvjerljivo i patetično. U Bosni, od devedesetih godina prošlog vijeka, zvuči tačno!

 Zapravo, sušta je lirika ovaj Eliotov stih prema rečenici koju je aprila 1993. izgovorio njegov sunarodnjak, ali ne i pjesnik.

Rečenica je za uklesati :

Aprila 1993. godine Bog mora da je spavao.

Izgovorio je ovo britanski časnik Bob Stewart pokušavajući sažeti šta je vidio, osjetio, pomislio kada je 16. travnja 1993. ušao u Ahmiće.

Ahmići?

Selo je to u srednjoj Bosni. Oko 2 kilometra istočno od Viteza. Po popisu iz 1991. brojalo je 800 stanovnika, od toga su 90 posto bili muslimani.

Ove je podatke zabilježio Poljak Tadeusz Mazowiecki, savjesni UN izvještač za bivšu Jugoslaviju.

Tako je, dakle, bilo do 16. travnja- travnja 1993. Od tada, ništa više nije bilo kao što je bilo…

„Vidio sam tijela mrtvog starca i dječaka od otprilike šest godina. Pas je lizao lokvu krvi pored njih. Bio je to užasan prizor. Dijete je bilo ustrijeljeno u glavu“, Nabraja ovo Andrej Kujavinski, pripadnik britanskih snaga koje tog dana ulaze u Ahmiće.

U rano jutro, 16. aprila 1993., otprilike u 5,30, hrvatske oružane snage HVO-a izvele su se, vojničkim jezikom rečeno, minobacački napad na sjeverni dio sela Ahmići. Čemu i zašto… ne znamo. Granatiranje je spriječilo stanovnike da pobjegnu u pošumljeno područje na sjeveru sela. Dok je granatirana sjeverna strana Ahmića, vojnici HVO-a su ušli u selo i, krećući se u grupama od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore. Naknadno je utvrđeno da je na svaku kuću bačeno, u prosjeku, 50 granata iz različitog oružja…

U izvještaju, između ostalog, stoji da su u jednom podrumu pronađeni ugljenisani ostaci majke i njezina četvero djece, ali da je „bilo nemoguće precizno odrediti uzrok smrti“. Postoji razlog za utvrđivanje da su ova ljudska bića živa zapaljena.

Sve od, otprilike, 180 „muslimanskih kuća“ u potpunosti su uništene. Munara džamije, naravno, oborena. Dočim, petnaestak „hrvatskih kuća“ ostalo je netaknuto u aprilskom napadu. A „i neki od hrvatskih stanovnika ovog sela“'. Neki od njih potvrdili su da su bili prisutni u vrijeme napada, ali nisu bili voljni da govore o događajima iz aprila-travnja 1993.

Proći će vremena dok se ne ustanovi da su jedinice za posebne namjene HVO-a, Džokeri i Maturice (ko li samo smišljala ova imena?) izvršile napad na Ahmiće i ubile 116 civila. Najmlađa žrtva imala je sedam mjeseci (ni prohodala!), a najstariju 81 godinu.

Birokratski rečeno: Porodice žrtava i danas tragaju za tijelima 29 ubijenih. 

Za zločine u Ahmićima do sada su pred Međunarodnim tribunalom u Hagu osuđeni: Vladimir Šantić na 18 godina, Drago Josipović na 12 godina , Miroslav Bralo na 20 godina, a po komandnoj odgovornosti Tihomir Blaškić je osuđen na osam, Dario Kordić na 25 godina (četvrtinu ili kako u Bosni kažu, frtalj stoljeća!) zatvora.

Kada su novinari Jutarnjeg lista, 2001. godine, upitali Janka Bobetka, generala HVO-a, za zločin u Ahmićima, odgovorio je: „Ahmići su jedan tako mutan slučaj. Ah, tko je počinio… I u svatovima se dogodi da netko pogine“.

Čitam ovo Bobetkovo „Ah“ i pitam se da li je general imao na umu da riječ Ahmići sadrži to …ah! Bosansko „ah“, karakteristično za sevdah i sevdalinku (Ah, meraka u večeri rane…)

A onaj najdrastičnije kažnjen? Dario Kordić. Kada je, nakon odslužene dvije treće kazne, izašao iz zatvora, dočekan je onako kako se dočekuje dragi rođak koji je izbivao po domovinskoj dužnosti. U internetskom bespuću plovi fotka gdje Kordića grle likovi koji danas pregovaraju o izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini i kroje bespuće njene budućnosti.

Dario Kordić, po povratku iz Haga, financijski osiguran, domovinski i stranački ušuškan, upisuje Teološki fakultet i….evo ga s krunicom i križem, gostuje, predaje, propovijeda. Kršćanin! Samarićanin, dapače!

Zašto naglašavam Kordićevu „preobrazbu“ iz presuđenog zločinca u Samarićanina? Jer se, evo, dogodilo da je godišnjica ahmićkog zločina, po logici kršćanskog kalendara, ove godine pala na Velikom Subotu. Dan pred Uskrs.

Za one koji ne znaju: Velika Subota je kršćanski blagdan. Dan prije Uskrsa. Zajedno s Velikom Četvrtkom i Velikom Petkom čini takozvano Vazmeno trodnevlje.

To je dan tišine i molitve. Na Velikoj Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti…

Slave se sakramenti pomirenja…

Hoću reći, ni riječi od osviješćenog Kordića, 16. aprila 2022. godine. Ni ozvaničene tišine ni ozvaničene molitve. Ništa pd onoga Kordića koji je, primjerice, gostujući na tribini u dvorani Studentskog doma „Stjepan Radić“ u Zagrebu, u organizaciji Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata, svojevremeno je govorio o vremenu provedenom u haškom zatvoru, kako je upoznao Boga „iza rešetaka“, te da mu je upravo Bog pomogao da na kraju bude i oslobođen. 

Dočim, još na 20-godišnjicu Ahmića (2013), britanski vojnik Giles Penfound koji je sticajem okolnosti fotografisao Ahmića aprila 1993. objavljuje blog sa fotografijama. Zaključuje skeptično: Šansa da ovaj moj tekst pročita više od deset osoba graniči sa naivnim optimizmom, a mogućnost da ono što ja imam da utiče na ikoga i šta … beskončno je mala.

(Gradski.me)