Već dva mjeseca traje ruska invazija na Ukrajinu. Rusi je nazivaju "specijalna vojna operacija", a čitav zapadni svijet, s tek rijetkim izuzecima, poput hrvatskoga predsjednika Zorana Milanovića, besprizornom agresijom na mirnu i neovisnu zemlju te genocidom nepojmljivim 21. vijeku.

A sve je počelo pred zoru 24. februara. Vladimir Vladimirovič Putin, predsjednik Ruske Federacije, probudio je i naciju i svijet. Obratio im se poput boga Marsa objavivši da je donio odluku o "provođenju specijalne vojne operacije." Olakšao je na taj način i budućim istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine. Kad budu tražili kako je i otkud sve počelo, odnosno ko je glavni i odgovorni krivac za hiljade ubijenih civila, za mrtvu djecu i silovane majke, bit će im dovoljno pogledati snimku iz Moskve.

"Rusija ne može živjeti uz stalnu prijetnju koja dolazi s teritorija Ukrajine. Nije nam ostavljena nijedna mogućnost da zaštitimo svoj narod osim ove koju danas koristimo. Sudbina Rusije u pouzdanim je rukama njezinog naroda, što znači da će ciljevi biti postignuti, a sigurnost zemlje garantovana", govorio je u kameru Putin, dok su prvi projektili već letjeli prema Kijevu.

Putin je spomenuo i "ljude koji su osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima." I baš stoga će, rekao je, "pokušati demilitarizirati i denacificirati Ukrajinu".

Užas u Putinovoj režiji. Nadia Kovalenko s fotografijom svoje 45-godišnje kćerke Inne, ubijene u granatiranju u mjestu Buča, dok je nosila vodu svojoj porodici ( Foto: AFP)

VOŽD ĆE PROGLASITI POBJEDU

Dva mjeseca kasnije, ruski se vožd sprema proglasiti pobjedu. Čim spoji Krim i Donbas - a to će mu omogućiti osvajanje Mariupolja, grada na Azovskome moru u kojemu čuči još nekoliko stotina branitelja - "specijalna vojna operacija" bit će privedena kraju.

Krim je anektirao još 2014. godine, a neovisnost Donbasa, tačnije Donjecke Narodne Republike i Luhanske Narodne Republike, proglasio je uoči invazije. Kao pismo namjere.

I uvod u pokolj u koji se Zapad, ne vjerujući američkim obavještajcima, sve do 23. februara kleo da se neće dogoditi.

Spajanje ukrajinskog juga s istokom i prisvajanje teritorija koji od raspada Sovjetskoga Saveza zajamčeno nije bio ruski te pokazivanje mišića civilizaciji s kojom Moskva ne želi imati nikakve veze, bili su jedini, sada je to i budalama jasno, Putinovi ciljevi.

Još veća Velika Rusija iz njegovih vlažnih snova, veća i geografski i ideološki, počela se ostvarivati. A cijena koja je za to plaćena, cijena koja se ne izražava ni u dolarima ni u rubljima nego u leševima, za Putina i putinofile, koji privrženost Hitleru iz Kremlja izražavaju logičkim sklopom "svaki neprijatelj Amerike moj je prijatelj", ništa je naspram činjenice da se o Rusiji više ne priča kao o zemlji koju se poštuje, nego o državi od koje se ponovno strepi.

A ŠTA ĆE BITI SUTRA?

Prijetnja trećim svjetskim ratom, koji bi ujedno bio i zadnji, najjače je Putinovo oružje.

Sve one hipersonične rakete o kojima posljednjih sedmica slušamo, svi ti dalekometni projektili koji lete brže i od čovjekovih najprljavijih misli, a da im preciznost odnosno ubojitost i ne spominjemo, ništa su naspram činjenice da Putin drži prst na nuklearnom obaraču. I da svijet zbog toga drhti. Dok se on smije. Znajući da se NATO, koliko god njegove članice novcem i naoružanjem pomagale Ukrajini, neće uključiti u sukob.

Koji to zapravo i nije. Jer, za sukob je potrebno dvoje. A u Ukrajini imamo samo jednog koji udara. Koji pali i ubija. I koji sam odlučuje kada će "sukob" prestati. Šansa, naime, da Ukrajina sama vojno pobijedi Rusiju, da je porazi na bojišnici, gotovo da i ne postoji. Uz sve priznanje Ukrajincima za junaštvo, smjer rata određuju Rusi.

Pri čemu niko, koliko god nas nebrojeni analitičari uvjeravali u suprotno, nema pojma kuda su sutra spremni krenuti.

Barem ne dokle god europskim venama teče ruski plin, piše Slobodna Dalmacija.