Piše: Andrej NIKOLAIDIS

Bio jednom jedan vic, glasio je ovako…

Policija privede na saslušanje šanera.

Narede mu: priznaj kome si prodavao parfeme i farmerice.

Ovaj odbije saradnju sa organom vlasti pa ga policajci ispendreče.

Šaner podigne glavu, zauzme držanje narodnog heroja pred strijeljanje i kaže: možete ubiti mene, ali nikada nećete ubiti slobodno tržište.

Ljudi, hoću vam reći, gaje raznovrsne ideje o slobodi. Neko je spreman poginuti braneći slobodu svog plemena od izvanjaca; istovremeno je voljan čitav život provesti pod tiranijom vladara-suplemenika. Nekome se isti taj vladar i isto to pleme toliko gade da priziva osvajača sa strane – on misli da bi ga prosvijećeni osvajač, zapravo, oslobodio.

Neko slobodu vidi u pobjedi velikosrpskog nacionalizma i uspostavi najklerikalnije vlade sjeverno od ISIL-a – one u Crnoj Gori. Neko, pak, u tome vidi povratak u srednjevjekovlje i klerikalnu kontrarevoluciju. Neko u Dritanovoj manjinskoj vladi vidi silu koja će nas osloboditi od Dritanove crkvene vlade; neko, pak, u toj vladi vidi nastavak uništenja Crne Gore drugim sredstvima.

Neko temelj slobode vidi u slobodnom protoku roba; neko, kao autor prepričanog vica, slobodno tržište vidi kao alatku globalne hegemonije i lopovluka. Neko demokratiju vidi kao slobodu; neko, Lenjin na primjer, pisao je je o “lažnom cvijeću na buržoaskoj demokratiji” i diktaturu proletarijata smatrao za jedinu istinsku demokratiju.

Neko u tome što su na izborima pobijedili tipovi kakav je Stanivuković i kakav je Krivokapić vidi dokaz da demokratija funkcioniše; neko u tome vidi dokaz da nije mudro detonirati dinamit posred svoje kuće, bez obzira na to što će, ukoliko se glasanje organizuje među trgovcima dinamitom, tako biti odlučeno većinom glasova.

Neko demokratiju vidi kao najmanje loš od svih sistema; neko je, Rembo na primjer, napisao pjesmu “Demokratija”. Ide ovako:

„Zastava kreće u gnusan predeo, i naš žargon guši doboše.

U središtima mi ćemo hraniti najbezočniju prostituciju. Istrebićemo logične pobune.

U zemlje zabiberene i raskvašene! – u službi najčudovišnijeg industrijskog i vojnog iskorišćavanja.

Do viđenja ovde, bilo gde. Regruti dobre volje, mi ćemo imati zversku filozofiju; za nauku neznalice, za komfor razvratnici; crkavanje za svet koji ide. To je pravi marš. Napred, put!“

Neko drži da slobode nema bez kapitalizma. Neko smatra da u kapitalizmu ne može biti slobode.

Čime stižemo do drugog vica. Kratak je.

Kada su Marksovu majku obavijestili da joj je sin napisao “Kapital”, rekla je: “Bolje bi bilo da ga je stekao”.
Bio sam na Marksovom grobu. Ne mogu se sjetiti imena groblja, niti rupe u memoriji želim krpiti google pretragom. U svakom slučaju, to je u Sjevernom Londonu.

Jedno, ipak, pamtim. Preko puta ogromne Marksove glave i natpisa “proleteri svih zemalja, ujedinite se”, leži skromni, neupadljivi grob iračkog komuniste. Dva čovjeka, rođenjem bačena u dvije epohe; jedan iz Njemačke, drugi iz Iraka; slijedeći istu ideju o boljem svijetu, stigli su na isto sjenovito groblje, u samom srcu kapitalizma. Iznad groblja, gore uz brijeg, smještena je ludnica. To bi bilo to: kratka povijest otpora.

Treći vic koji posvećujem našoj novoj vladi glasi ovako.

Avion se sruši u pustaru. Pad prežive Zoran i Goran. Svuda oko njih, dokle pogled seže, samo spržena, glinovita zemlja.

Nakon dana lutanja, izgladnjeli, žedni, iscrpljeni, dva prijatelja zaključe da je smrt blizu. Tada Zoran ugleda balegu. Pomisli: „Prije nego što umremo, mogao bih se još jednom našaliti sa prijateljem. U džepu imam sto eura – ali šta će mi novac kada ću uskoro biti mrtav“. Zato je rekao: „Buraz, ako pojedeš ovu balegu, daću ti 100 eura“.

Goran je, pak, bio optimista. Razmišljao je ovako: „Ako je tu balega, u blizini je stoka; a gdje je stoke, tu je i pastira. Spas bi mogao biti blizu. Preživimo li, tih 100 eura moglo bi mi valjati“. Pa prihvati ponudu.

Prođu još dva dana. Nigdje žive duše. Pustinja kao da je svakim korakom sve veća, a njihova izmučena tijela sve manja. Tada naiđu na još jednu balegu. Goran je bio bijesan na sebe jer je dozvolio da poklekne pod pohlepom i ponizi se. Odlučan da se osveti prijatelju, ponudi mu: „Zorane, ako pojedeš ovu balegu, vratiću ti onih 100 eura“.
Zoran je ovako mislio: “Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim seljaci tjeraju stoku, a tada ni selo ne može biti daleko. Možda ipak preživimo. Bude li tako, trebaće mi novac”. Stoga pojede ponuđeno.

Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo balegu, ja sam pojeo balegu, a da pritom niko ništa nije zaradio.

Prijatelj mu tada sa spokojem kung-fu učitelja objasni: “Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku, ne razumiješ bit poretka. Najvažnije je da kapital cirkuliše”.

Isto važi i za demokratiju: glasaš za ovoga i pojedeš ono što se ne jede, onda glasaš za onoga pa pojedeš ono što se ne jede. Ali to nipošto ne znači da smo glupi, još manje da sistem ne valja. Najvažnije je da je vlast smjenjiva.

(cdm.me)