Piše: MILKICA MILOJEVIĆ

I tako, Banjaluka nije dobila Ulicu Vahide Maglajlić.

I tako ponositi Banjalučani i dalje mogu da hode ulicom Rade Radića, onog, znate, četnika što se proslavio ubijanjem ranjenih partizana i saradnjom sa ustaškom NDH.

I mogu da, visokog uzdignutog čela, marširaju Ravnogorskom, da šetaju ulicom vojvode Uroša Drenovića, a bogami i ulicom četničkog ideologa Dragiše Vasića.

U takvoj Banjaluci, logično, nema mjesta za ulicu Vahide Maglajlić.

Uostalom, šta će ona u ovom biranom društvu? Nije red da jedna žena, muslimanka, partizanka, kadijina kćer, remeti idilu u gradu u kojem je poodavno, sve stavljeno na svoje mjesto. Pa je Šeher, logično, preimenovan u Srpske Toplice, mada svi koji znaju ćirilicu, znaju i da su toplice hrvatska riječ, za ono što Srbi zovu banjom.

Pa je isto tako, logično, Mejdan dobio ime Obilićevo, iako Miloš Obilić nikad ni sa kim nije megdan podijelio na banjalučkom Mejdanu: ni u istoriji, nit u deseteračkoj pjesmi.

Ali, da vidimo kako se, uopšte, Vahida našla na dnevnom redu. Kome je pala na pamet ta bogohulna ideja da se jedna ulica banjalučka nazove po njoj. I otkud Vahida baš na Laušu?

Sve je zakuvano domaćeizdajničkom i stranoplaćeničkom nevladinom sektoru. Dvije nevladine organizacije, koje neki zovu i antifašistima, braniocima pravde i ljudskih prava, uputile su inicijativu da se dvije ulice banjalučke nazovu po dvjema partizankama iz Banjaluke: narodnoj heroini Jugoslavije Vahidi Maglajlić i Miri Kesić, osnivačici doma za ratnu siročad, danas Doma "Rada Vranješević".

Ovu su inicijativu, dakle, uputili Helsinški parlament građana Banjaluka i Fondacija „Udružene žene“, a u sklopu kampanje 100 ulica u BiH nazvati po 100 žena.

Cilj je bio da Banjaluka, koja slovi kao grad žena, a od 650 gradskih ulica, samo njih 43 nose imena po ženama, malo pojača „žensku kvotu“.

Naravno, branioci naciona su odmah otkrili podvalu: dobro žene, ali što baš te žene! I poglavito, što baš Vahida!

Prijedlog aktivistkinja NVO tako se našao pred Komisijom za davanje naziva ulicama i trgovima, onom komisijom koja slovi kao građansko – ekspertska, a koju imenuje gradonačelnik.

I ta je komisija, na čelu sa univerzitetskim profesorom Đorđem Vukovićem, prihvatila prijedlog. Ono, nije da nije bilo povuci – potegni, ali je nakon burne demokratske rasprave usvojen prijedlog: da se po Vahidi Maglajlić nazove ulica koja povezuje naselja Paprikovac i Lauš. U toj ulici nema nijedne kuće ni zgrade, samo šikara i u korov zarasli voćnjak. Tačno čovjek može zamisliti jednu partizanku kako u toj šikari bije bitku s nacistima, ustašama i anti-antifašistima!

Prijedlog je, dakle, prihvaćen i upućen u „skupštinsku proceduru“.

I tu nastaje zaplet epskih razmjera.

Lako je domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima da podvaljuju nekoj tamo građansko – ekspertskoj ekipi.

Ali, kod odbornika takva podvala ne može proći. Njet, što bi rekao ćaća Putin!

Pa je na skupštinskom kolegijumu odbornik SDS-a iz naselja Lauš, ime mu nećemo spomenuti jer to ne zaslužuje, zavapio: „Ne može Vahida na Lauš, to je srpski kraj! Ja se neću smjeti vratiti na Lauš, ako to prođe!“

Socijalista Dragan Banjac, ime mu spominjemo jer to zaslužuje, lakonski mu je odgovorio da se Vahida nije borila za njegovu mjesnu zajednicu, nego za slobodu cijele Jugoslavije i za oslobođenje Evrope od nacizma.

A jedan je odbornik Ujedinjene Srpske, ime mu nećemo spominajti jer on to baš nikako ne zaslužuje, upitao: „A ko je, uopšte, ta Vahida Maglajlić?“

Pošto čestiti odbornik očigledno nije čuo ni za Wikipediju, a kamoli za neko složenije štivo, evo da mu zericu pomognemo.

Ukratko, Vahida Maglajlić je bila Banjalučanka iz ugledne porodice, kadijina kćerka, obrazovana i samosvjesna djevojka. Još tridesetih godina prošlog vijeka bila je liderka „Ženskog pokreta“ i zalagala se za obrazovanje djevojaka i za davanje prava glasa ženama.

Od prvih dana ustaške okupacije bila je aktivna u pokretu otpora, kao ilegalka. Zatvorena je i mučena, ali nije odala svoje drugove. Pobjegla je iz zloglasne Crne kuće i pridružila se partizanima. Bila je jedna od osnivačica AFŽ-a. Poginula je u borbi 1943. Imala je samo 36 godina.

Posthumno je odlikovana Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. Bila je prva žena muslimanka i jedna od ukupno 90 žena, nositeljica ovog kultnog odlikovanja.

Da li su ovo znali odbornici, članovi komisije, koji odlučuju o tome koja će tačka na skupštinu, a koja neće? I koji su hrabro ustali protiv Vahidine ulice? Možda i jesu, ali nisu dozvolili da im to znanje pomuti um.

Čak nisu bili ni toliko principijelni da se izjasne: jesu li anti – antifašisti? Ili mali slatki neonaciji? Ili im je samo, po inerciji, zasmetalo Vahidino ime? Ili su pokorno slušali „naređenja odozgo“? Vrag će ga znati.

Tek, osim već pomenutog Dragana Banjca, koji se herojski borio za Vahidu, svi ostali članovi narečene komisije su bili – suzdržani. Hej, suzdržani. Kao ne tiče ih se!

Suzdržana su bila i četvorica odbornika SNSD, kojima imena nećemo spominjati, jer to baš baš nikako ne zaslužuju. Eto, u kakvu je partiju Socijalistička internacionala utucala milione eura? Da ih edukuje. Džaba, oni su needukljivi!

I tako, Banjaluka nije dobila Ulicu Vahide Maglajlić, heroine sa kojom bi se svaka normalna zajednica ponosila.

Hoće to u gradu koji se stidi Dana oslobođenja. Hoće to u gradu od 200.000 stanovnika u kojem je skupština – jednonacionalna. Dešava se to u gradu u kojem se vlast i opozicija razlikuju samo po jednom detalju: oni prvi vladaju, a ovi drugi hoće da ih otjeraju, pa da oni vladaju.

Hoće to u gradu u kojem je dobitnik najvišeg priznanja, Ključa grada i povelje počasnog građanina persona koja radnicama prijeti da će im kupiti antibjebi pilule, da se ne razmnožavaju. I koji novinarke šalje u pizdu materinu, a novinarima poručuje da će ih nabiti na kurac.

Ni ime ključara nećemo spominjati. Tek on nikako, ali baš baš nikako, ne zaslužuje da se nađe u istoj rečenici i u istom tekstu sa Vahidom Maglajlić.

(impulsportal)