Piše: Andrej NIKOLAIDIS

Da sam premijerov politički savjetnik, došapnuo bih mu da prorijedi replike. Da priča manje. A kada priča, da ne razmišlja šta je još mogao reći, nego šta nije morao reći. Jer premijer je – a traje to još otkako je postao vicepremijer prethodne vlade – u fazi proliferacije.

U slučaju Abazovića prisustvujemo permanentnom javnom toku svijesti: kao Džojsov „Uliks“ for dummies. Čovjek, prosto, stane pred svaku kameru koju ugleda, pa pritom kaže sve što mu padne na pamet. Poslije to mora da pegla: uglavnom tako što tvrdi „je bio sarkastičan“. No poenta sarkazma je da je ne samo vidljiv nego i osjetan: to čuješ, to te ubode. Ako si jedini koji primjećuje – zapravo umišlja – vlastiti sarkazam, batali. Jer si u poziciji čovjeka koji se jedini za stolom smije vlastitim vicevima.

Premijer je, tako, juče rekao:

“Za mene nije neočekivano da se u Crnoj Gori bude duhovi prošlosti, nacionalizma. Ljudi koji ne žele Crna Gora da ide naprijed će uvijek aktivirati takve teme. Konkretno o aferi policajca Kneževića nije važno kada se ona aktuelizovala. Važno je da svi državni organi rade svoj posao. Ja samo ne bih volio da afera vezana za snimak Kneževića pokrije aferu Vesne Medenice, a mislim da postoji i ta ambicija”.

Ah, šta reći… A da javnost i pravosuđe rade svoj posao? A da premijer ne pokušava dirigovati i koordinirati šta će javnost zanimati i iritirati, kao ni kako će se ponašavati pravosuđe? Tim prije što bi se iz premijerove izjave moglo zaključiti, jer to prilično eksplicitno kaže, kako je njemu važno da “Afera Medenica” pokrije “Aferu Knežević”, pa nudi i razloge za to. Što (ni)je rekla Mica Trofrtaljka u “Lepa sela lepo gore”: “Šut’ bolan, dijalektika”.

I eto nevolje. Jer je premijer u trenutku kada se dešavaju zbivanja o kojima svjedoči Knežević, bio koordinator svih službi bezbjednosti, dakle Kneževićev nadređeni. Pa se, ako je policajac Knežević, kako sam priznaje, koordinirao ansamblom kriminalaca, postavlja pitanje odgovornosti danas premijera, juče vicepremijera: šta je glavni koordinator radio dok mu je šef specijalaca koordinirao kriminalne grupe?

To ne znamo, ali znamo šta radi danas. Spinuje, relativizuje i Kneževiću javno predlaže odbranu.

Premijer, naime, kaže:

“Kako da ne. Šta govori snimak? Šta neko priča u kafani, izmišlja?! Zar treba kao ozbiljna država time da se bavimo”.

I eto, otvara se niz zanimljivih pitanja… Kako premijer zna da Knežević izmišlja? A zna li u kojoj kafani izmišlja i pred kim izmišlja? A šta ako Knežević na sudu kaže baš ono što mu je premijer u svojoj izjavi pred kamerama sugerisao da kaže: da je sve izmislio?

Da sam premijerov savjetnik, došapnuo bih mu da postoje indicije da je Knežević počinio krivično djelo: stvaranje kriminalne organizacije, čl. 401. a. KZ. Još bih mu došapnuo da sa pozicije „prvog čovjeka izvršne vlasti“ nije uputno, a bogami ni dozvoljeno relativizovati krivična djela.

Kako reče premijer: „Zar treba kao ozbiljna država time da se bavimo?“.

Da.

Da smo ozbiljna država, baš time bismo se bavili.

(cdm.me)