Pozicija HDZ-a BiH je jasna jer se na njezinom čelu nalazi, kako kaže zagrebački „Nacional“ neskriveni „Putinov čovjek“ Dragan Čović, najbliži saveznik proruskog brata blizanca Milorada Dodika, no zanimljivo je da su se na Milanovićevoj strani u posljednjih mjesec dana našle i ličnosti u rasponu od notornog Ljube Ćesića Rojsa („ko je jamio, jamio“; „ja sam član Tuđmanovog HDZ-a“), preko Nine (Bruce Leea) Raspudića, do pisca-inžinjera Josipa Mlakića iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja koji je predsjednika susjedne zemlje - onog koji i jučer prijetio Bosni i Hercegovini - proglasio čak „posljednjim bosanskim kraljem“!

Igranje vatrom

Pritom se s istih adresa, znakovito, jednakom desničarskom histerijom napada čak i premijera Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a Hrvatske Andreja Plenkovića i njegovu politiku, jer se usudio tek natuknuti neka ključna pitanja odnosa Bosne i Hercegovine i Hrvatske, upozorivši da je upravo Milanović naštetio odnosima Bošnjaka i Hrvata, odnosima dvije zemlje, pa tako i samim bh. Hrvatima.

Treba, ipak, primijetiti i da se sve to dešava u okolnostima kada su nezavisni mediji upozorili da su Milanović i njegovi saradnici imali direktne kontakte sa pripadnicima ruske vanjske obavještajne službe SVR-a, kao i poznate vojne službe GRU, o čemu zapadne sigurnosne agencije, jasno, imaju saznanja!

Tako u istom danu kada je Plenković (ne slučajno) primijetio da “BiH postaje smokvin list da bi Milanović promovirao proruske stavove”, te da je “proruski čovjek”, a iz Njemačke poručeno da je Milanović ultranacionalista koji sramoti svoju zemlju i doprinosi “destabilizaciji i ugrožavanju mira na Balkanu” (“došlo je vrijeme da mi to igranje s vatrom nazovemo pravim imenom“) književnik Mlakić na portalu 24sata.hr ispisuje:

"Prije nekoliko mjeseci u Expressu sam nazvao Zorana Milanovića “posljednjim bosanskim kraljem”. U međuvremenu se od tada do danas ništa nije promijenilo, već je taj status Milanović dodatno učvrstio nekim svojim izjavama vezanim za situaciju u Bosni i Hercegovini”.

"Prvo sapun, a onda parfem”

Oduševljavajući se poznatim (ne i jedinim) ispadom Milanovićevog kulturnog rasizma kada je Bošnjacima rekao “prvo sapun, a onda parfem” (što, kako nedavno u Saboru RH rekao i Plenković, neće isprati “ni mostarske kiše niti Nijagarini vodopadi”), pisac u apologetskom dalje deliriju navodi:

„Namiguše iz Europske unije će kad-tad krenuti za 'parfemom' Amerike i Zorana Milanovića!“

Za njega su šovinistički ispadi predsjednika RH tek „živopisni poetski izričaj”.

Dok Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA - kojeg je autor ovih redaka među prvima kritizirao zbog izjava o „punim džamijama“ i sličnih guposti – čovićevski optužuje da „zaziva islamsku državu“, Mlakić istovremeno brani krajnje nacionalističke pozicije predsjednika Hrvatske koji mjesecima bljuje vatru na Bosnu i Hercegovinu i njezine zvaničnike, te prijeti, ponižava, vrijeđa, čini uostalom sve što baš u ovom trenutku treba Vladimiru Putinu za „razvlačenje fronta“ duboko u pozadini NATO-a.

Nadalje, Mlakić ističe da „Milanović tu vodi principijelnu politiku”, te čak optužuje hrvatskog premijera da u bh. Hrvatima vidi jedino “demografski potencijal”.

„Milanović je to prepoznao, te se oštro suprotstavio toj beskrvnoj i licemjernoj politici koja godina ispunjava “želje i pozdrave” europske politike koja u Bosni i Hercegovini, preko notornih visokih predstavnika, zbog kolonijalnih interesa nekih zemalja, održava stanje latentnog konflikta, bez obzira što je slična politika utopijska i vodi jedino ubrzanom pražnjenju zemlje…”, navest će zabrinuto pisac, ne ulazeći u to kako i zašto ljudi odlaze i kakva to spasonosna „rješenja“ nudi čovjek koji odlikuje ratne zločince.

Kad pisac šamara

Spomenuti autor ide i korak dalje te brani krajnje radikalne pozicije Milanovića (koje su šokirale Evropu) „oko blokiranja Finske i Švedske vezano za njihovo eventualno članstvo u NATO paktu“ - sve dok se „ne riješi ustavna pozicija Hrvata u Bosni i Hercegovini”.

“Milanović je, vjerujem, svjestan toga da ne može utjecati na to, već je tim potezom samo dodatno razotkrio licemjernu politiku HDZ-a prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, pozivajući se na praksu nekih članica Europske unije koje zloupotrebljavaju nametnuti konsenzus prilikom glasanja u institucijama Europske unije što je, uzgred, glavni razlog što se ova birokratska tvorevina već godinama nalazi u svojevrsnoj pat-poziciji”, dodaje on.

Do koje mjere milanovićizam utječe i na narative ovdašnje „intelektualne elite“ ilustrira spremnost jednog književnika da vidi „šamaranje“ – makar i metaforično - kao „rješenje“ oko BiH:

“Milanović zapravo traži od Plenkovića da ne okreće onaj biblijski “drugi obraz”, već da se pretvori u kabadahiju koja dijeli šamare uokolo, na način na koji on to radi u Hrvatskoj, iako zna da to nije realna opcija”.

Podržavajući nastavak Zokijeve politike, Mlakić, na koncu, zaključuje da Milanovićeva nacionalistička “misija” u Bosni i Hercegovini - ima rezultata:

„Itekako ima. Milanović je svojim grubim i beskompromisnim nastupima uspio u velikoj mjeri osvijestiti u Europskoj uniji pitanje bosanskohercegovačkih Hrvata, što Plenković licemjerno pripisuje svojoj 'tihoj diplomaciji'“, navodi on.

Moj preveliki „turski grijeh“

Pisac Mlakić i njegovo apologetsko veličanje Zorana Milanovića su fenomenološki zanimljivi kao „izraz jednog vremena“. Autor, koji je prešao put od antiratnog pisca i humaniste ovjenčanog brojnim književnog nagradama do desničarskog superstara raznih poskoka, na ovaj način se demaskirao kao eksponent, zapravo „atletski zec“ jednog načina mišljenja i zlokobnog narativa iza kojeg ostaje tek „cvijeće zla“ čije pogubne posljedice dobro znamo iz iskustva devedesetih. To je onaj narativ kojeg bi njegov novi idol Milanović (nekadašnji jaran mrskog mu Željka Komšića) sažeo u rečenici - „potopit ćemo ih“.

Tako je (anti)ratni pisac došao u poziciju da se u njegovim tekstovima sve češće koristi „rat“, te zazivaju razne „kabadahije“ i „šamaranje“…To je pozicija propagandiste  Milanovićeve i Čovićeve opasne politike, ma koliko je pokušavao skrivati čak i povremenim kritičkim opservacijama.  

Prof. dr. Ivo Komšić primijetio je upravo na portalu Radiosarajevo.ba narativ „mržnje kao političke strategije“ u kojoj je bitno dokazati da s onim Drugima ne može (i ne smije) živjeti! Prema mišljenju Sashe Havlicek s Instituta za strateški dijalog (ISD) „osnovno načelo svih ekstremističkih ideologija jeste dehumanizacija onog Drugog“, jer „kada uspostavite razmišljanje „mi“ protiv „njih“ možete stvoriti nevjerojatne podjele i sukobe među ljudima“.

(Radiosarajevo.ba)