Piše: SENAD AVDIĆ

"Predsjedniče, hoćete li najprije liriku ili hoćete konkretno?" Ovim se polušaljivim, relaksirajućim pitanjem Jadranko Prlić obratio Franji Tuđmanu u rano jutro (8,45) 28. septembra 1995. godine u Predsjedničkim dvorima.

"Konkretno, konkretno...Dobro, tko je bio", nestrpljiv je Tuđman, a Prlić mu odgovara: "Bio je Karadžić i Krajišnik".

U daljem toku razgovora koji je potrajao skoro dva sata saznajemo da je Jadranko Prlić večer uoči dolaska u Zagreb bio na sastanku sa čelnicima Republike Srpske Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom. Saznajemo i to da su pored Prlića tom sastanku nazočili Ivo Lozančić, zapovjednik HVO iz Žepča i dopredsjednik HDZ BiH, te Ivić Pašalić, moćni predstojnik Ureda predsjednika Hrvatske.

Nigdje se u razgovoru ne navodi gdje je ovaj sastanak održan, samo se može pretpostaviti da je mjesto njegovog održavanja na Palama. U jednom trenutku Prlić govori da mu je Karadžić kazao kako će sutra putovati u Banja Luku da "snimi" tamošnju situaciju nastalu nakon pada Republike Srpske Krajine i velikog napredovanja Armije BiH, Hrvatske vojske i HVO na teritorijama koje su do tada bile pod kontrolom Vojske RS.

KARADŽIĆ TRAŽI "SJEDINJENE DRŽAVE BiH"

Glavnu riječ na sastanku kod Tuđmana vodi Jadranko Prlić, Lozančić i Pašalić se povremeno ubacuju sa kratkim pjašnjenjima, doskočicama i opaskama. Prlić govori kako je stav dvojice srpskih čelnika, Karadžića i Krajišnika, da buduća zajednička država Bosna i Hercegovina, ("čak oni predlažu da to bude Sjedinjene države Bosne i Hercegovine, konfederacija Bosne i Hercegovine") bude što slabija i labavija. "Oni traže našu podršku oko ovih ustavnih aranžmana...oni bi htjeli da gore (misli se na centralnu vlast u Sarajevu) bude što mekše, što labavije u vrhu, da se raspadne što prije...". Drugi cilj čelnika RS je "da nas nagovaraju, nama guraju kao lizalo da budemo za Federaciju u kojoj ćemo biti federalna jedinica, što u osnovi nama odgovara“.

Prije nego što se vratimo glavnim naglascima, idejama, planovima iz razgovora u Tuđmanovom uredu, samo ćemo ukratko približiti političke prilike, diplomatski ambijent, te vojni kontekst u kojem se ovaj vrlo zanimljiv i znakovit susret održava.

Dakle, razgovoru kod Tuđmana od 28. septembra 1995.godine prethodilo je niz događaja koji su preusudno utjecali na okončanje rata u Bosni i Hercegovini i ,također, opredijelili formu i sadržaj mira koji je mjesec i pol kasnije perfektuiran u Daytonu. Dinamika događaja u prethodnih dva mjeseca, bila je furiozna i teško predvidiva, pa ćemo se zadržati na najbitnijim datumima i događajima. Novo poglavlje u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nagovijestio je sporazum Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, poznatiji kao Splitska deklaracija, potpisan 22. jula 1995. godine u Splitu. Ovim  dokumentom za čijeg se glavnog pokrovitelja smatra turski predsjednik Suleyman Demirel (kojeg su podržale Sjedinjene Američke Države) formalizirano je i omogućeno djelovanje oružanih snaga Hrvatske u Bosni i Hercegovini.  

Splitskom deklaracijom je dato zeleno svjetlo i legaliziran je masovni ulazak Hrvatske vojske i MUP-a  na teritorij BiH i njihov vojnički raspored petnestak dana prije početka velike vojno-redarstvene operacije "Oluja" koja je pokrenuta 4. augusta te godine, i čiji je strateški značajan krak kretao sa teritorije BiH. Tokom operacije "Oluja" došlo je do deblokade Bihaćke regije i spajanja Petog Korpusa Armije BiH sa jedinicama Hrvatske vojske. Samo nekoliko dana kasnije, jedinice Hrvatske vojske i HVO-a, te Armije BiH, samostalno i bez bilo kakve koordinacije krenule su u oslobodilačke operacije iz pravca srednje Bosne prema zapadu zemlje. Nastalo je doslovno utrkivanje dvije vojne sile ko će "ujagmiti" i brže osloboditi koji grad. Sedmi kopus Armije je 13. septembra oslobodio Donji Vakuf i nastavio napredovati prema Jajcu kojeg su već napustile razbijene snage Vojske RS. No, bolje opremljena i motorizirana Hrvatska vojska je bila  "brža za prsa" pa su njihovi vojnici istoga dana prvi ušli u Jajce, a nešto kasnije i u Dravar. Tokom oktobra Armije BiH, Peti korpus pojačan jednicama koje su prethodni slijevale iz svih dijelova BiH u akciji "Sana 95" nezaustavljivo su oslobađale okupirane dijelove Bosanske Krajine. Oslobađani su redom Sanski Most (12.10.) Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo (13.10.), Ključ (15.10.), Bosanska Krupa (17. 10). Napredovanje Armije BiH, kao i Hrvatske Vojske je tada zaustavljeno "višom silom", na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država, čiji su pregovarači predvođeni Richardom Holbrookeom finiširali svoj mirovni plan za rješenje ratne drame u Bosni i Hercegovini. Za upozorenje Alije Izetbegovića da mora zaustaviti borbene aktivnosti Armije BiH bio je zadužen Malcolm Rifkind, ministar odbrane velike Britanije. On je na sastanku u Sarajevu upozorio Izetbegovića i vojni vrh Armije BiH da će, ne zaustavi li se naredovanje njihove vojske, Srbija mobilizirati svoj cjelokupan vojni i ljudski potencijal i bez ustručavanja se uključiti u rat u BiH.

Još je jedan datum presudno važan, zapravo fatalan za okončanje rata i buduću sudbinu BiH. Osmog septembra 1995. godine u Ženevi je održan mirovni sastanak na kojem je prezentiran okvirni plan budućeg teritorijalno-političkog ustroja BiH. Muhamed Šaćirbegović, ministar vanjskih poslova BiH, stavlja potpis na taj plan koji je predivđao postjanje dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske. Iz kasnijih reakcija članova Predsjedništva BiH (Ive Komšića, Nijaza Durakovića, Stjepana Kljuića..) javnost je saznala da ovaj plan nikada nije bio raspravljen na sjednicama državnog vrha, i da ga je Šaćirbegović potpisao isključivo uz saglasnost Alije Izetbegovića.  

Naslovna strana stenograma (lijevo) Prlić prepričava razgovor sa Mladićem (desno)

"AKO SE ZA OVO SAZNA, JA SAM MRTAV!"

Nije izlišno napomenuti ni da je, skoro godinu i pol dana prije razgovora u Tuđmanovom uredu, 18. marta 1994. godine potpisan Washingtonski sporazum kojim je zaustavljen rat Armije BiH i HVO-a i uspostavljena Federacija BiH. Temeljem tog sporazuma formirano je jedinstveno vojno zapovjedništvo, Vojske Federacije BiH kojeg su sačinjavali oficiri i časnici Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Također, formirana je i Vlada Federacije BiH u kojoj je Jadranko Prlić postao ministar odbrane i dopremijer. Samo u jednom (auto)ironičnoj opaski Prlić na to podsjeća sugovornike na sastanku kod predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. "Ja sam ministar odbrane muislimanske vojske", šaljivo govori Prlić, pa se nešto kasnije prisutnim  obraća smrtno ozbiljan. "Da se nekim kaže da sam ja pričao sa Karadžićem, rasklimalo bi se sve ovo, tada bi bio ne samo politički mrtav, i faktički sam mrtav". Na te riječi Ivić Pašalić ga crnohumorno zadirkuje "da u svakom ratu ima žrtava". Franjo Tuđman je mnogo ozbiljniji, pa on savjetuje Prliću da ako bi se otkrio njegov susret sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom, objasni da je riječ o neformalnom sastanku u kojem je Prlić posredovao između Zagreba i Beograda. Prlić spremno odgovara: "Muslimani jesu naivni, ali baš toliko nisu". Ministar odbrane Federacije BiH Prlić, tokom  razgovora će kazati da se on ranije sastajao i sa komandantom Vojske RS Ratkom Mladićem. Desilo se to, koliko se može rekonstruirati, u jesen 1992. godine u vrijeme pada Bosanske Posavine. Tada je Mladić to nadmeno, okrutno i cinično komentirao (u prisustvu Prlića, tada premijera "Herceg Bosne"): "Ma imate vi Hrvati jako puno brodova, pa red je da imamo i mi Srbi jedan, Bosanski Brod".

Tri godine kasnije, nakon pada (ili, je, ipak bilo riječ o predaji Posavine u ruke RS), u septembru 1995. godine Jadranko Prlić, sada na dužnosti ministra odbrane Federacije BiH, ovako objašnjava Tuđmanu potencijalni budući teritorijalni status Posavine.

"Predsjedniče, vodite računa da će Muslimani htjeti raspoloviti nas na Bosanskoj Posavini. Sada oni zahtijevaju da Bosanska Posavina bude u okviru Federacije. Oni (Prlić tu koristi termin „Muslići) će tražiti Posavinu. Ja smatram da mi trebamo tražiti Posavinu i dalje, ili tražiti koncesiju ako odustanemo od...(Posavine)". Prlić podsjeća da "još uvijek nismo dobili koncesiju za Posavinu, ali moramo tražiti tu koncesiju, ovo je najkvalitetniji dio zemlje".

Tuđman, međutim, rezolutno odbacuje ideju da se raspravlja o povratku Hrvata u Bosansku Posavinu. Iznosi i razloge za to. "Pravo da se svi vrate na svoja područja nama to, sa gledišta interesa budućnosti hrvatskog naroda i hrvatske države...(ne odgovara). To  bi značilo da mi vratimo ne 300 000 koliko je Srba otišlo, nego da mi se vrati i 150 000 u Hrvatsku (to je..) problem. Prema tome, ako mi tražimo da vratimo tih, recimo, 100 000 (u Bosansku Posavinu), onda moram natrag primiti sve ovo, a nama je važnije, kad su već istjerani da ih raselimo....“

Dva mjeseca kasnije, tokom pregovora u Daytonu, Krešimir Zubak predsjednik Federacije i lider HDZ-a BiH, odbija u ime Hrvata iz BiH potpisati Daytonski sporazum zbog toga što je Bosanska Posavina prema njemu pripala Republici Srpskoj. No, američke diplomate imaju rezervno rješenje: umjesto Zubaka svoj potpis na sporazum stavlja Jadranko Prlić. Prlić je zbog te usluge već tokom pregovora u Daytonu imenovan za ministra vanjskih poslova umjesto već pomenutog Šaćirbegovića, koji je odigrao svoj dio igre za Amerikance.

JADRANKO PRLIĆ HAŠKIM ISTRAŽITELJIMA: "Hrvatska vojska je imala snažne elemente klerofašizma!"

Jadranko Prlić  je 2017. pravomoćnom presudom Suda u Haagu osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina nad bošnjačkim stanovništvom. U razgovoru kojeg je vodio sa haškim istražiteljima u Zagrebu nekoliko godina pred izručenje u Haag, Prlić je iznio razloge zbog kojih je pristupio Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH, kao i okolnosti pod kojim je napustio tu stranku. Prlić je izrekao i teške optužbe na račun htrvatskih oružanih formacija. "Te su snage tokom rata i nakon rata imale vrlo snažne primjese klerofašističkih elemenata... Te fašiste vi trebate kazniti", kazao je Jadranko Prlić i potom obrazložio kako je izgledala "spirala zločina u BiH", što možete pogledati na videu.

TUĐMAN: "NE TREBA NAM TREBINJE..."

Ivo Lozančić prenosi da su na sastanku održanom sa Srbima (Karadžić, Krajišnik) rekli da "kada su već dobili Posavinu, treba biti neka kompenzacija. Pitao sam ih za Trebinje. Da nam daju Trebinje".

Franju Tuđmana se ta ideja uopće nije dojmila, na šta mu Prlić odgovara: "Predsjedniče, moje je da pitam". Tuđman se sa tim načelno slaže, ali kontsatira da "mi nemamo pučanstvo da ga (Trebinje) naselimo".

Jedan dio razgovora kod Tuđmana, sugovornici su posvetili analizi stanja na frontu, pa Ivo Lozančić prenosi dojmove koje je stekao u razgovoru "sa Srbima" da bi oni voljeli kada bi se otvorili, odnosno obnovili sukobi Hrvata i Muslimana, za što se svi slažu da nije prihvatljivo. Tuđman govori da "nama odgovara da se oni kečkaju" i da je najbolje "kada se naši protivnici bore za nas".

Lozančić informira Tuđmana i da su srpski lideri tražili od Hrvatske vojske i HVO da ne daju artiljerijsku podršku Armiji BiH tokom borbi za Ključ, Bosansku Krupu, a Prlić ("ministar odbrane muslimanske vojske", kako sebe naziva) dodaje: "On (Karadžić) će vraćati Ključ i Petrovac, tako barem kažu, i traže našu pomoć. Kažem im ja: nemojte našu pomoć tražiti, mi nećemo pomagati nikome, to vam je dovoljno. Eto ih tamo.

Ovo je značajno istaknuti ovih dana kada predsjednik Hrvatske Zoran Milanović neumorno blebeće, izmišlja i konfabulira da je "Hrvatska vojska oslobodila Bosnu i Hercegovinu".  Jadranko Prlić i Franjo Tuđman su znali mnogo bolje od njega ko je  i zbog čega oslobađao u BiH.

Vjerovatno nikada u povijesti ratovanja nije zabilježeno da ministar odbrane jedne zemlje (ili entiteta) u jeku oružanog sukoba  ode na noge poltičkom vrhu "naprijateljske" strane i pregovara u ime druge države-Hrvatske!!? Upravo je to sukus razgovora kojeg su krajem septembra 1995. godine Jadranko Prlić (u pratnji Ivića Pašalića i Ive Lozančića) vodili sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom.

Prlić referira Tuđmanu šta je poručio srpskom dvojcu glede vojnih prilika u Banja Luci.

"Ja sam Karadžiću pokazao kartu i rekao sam mu, znamo otkuda ste tukli, ako hoćete da se ovo rješava pregovorima, onda izvolite stati, ili ćemo vam mi tako odgovoriti da ćete biti ugroženi i Banja Luka...". U njegov monolog nestrpljivo se upliće Tuđman i pita: "Jesi li im rekao za Banja Luku? Ne ugroženo, nego... Ovdje Tuđmana prekida Ivić Pašalić: "Da, da, rekao sam, da. Onda sam mu (Karadžiću) na izlasku ponovio, kad smo se rukovali, "izvolite prestati odmah, ili... On je rekao: ja se sutra vraćam u Banja Luku i možete računati da toga više neće biti".

No, Franjo Tuđman insistira da mu se podrobno iznese plan i raspoloženje Srba u vezi sa Banja Lukom.

"SRBI NE TRZAJU NA RAZMJENU BANJA LUKE ZA TUZLU"

"Dobro, a ta ideja da napuste Banja Luku (u zamjenu) za Tuzlu“, pita Prlića, koji mu odgovara: "Ne, ne ne trzaju. To sam ja par puta pokušao, ali ne trazaju uopće na to". Prlić pominje nešto što naziva "Lenjir varijanta", koja je, koliko se da naslutiti, vrzana za razmjenu Banja Luke za Tuzlu. Kaže da je on više puta pokušavao "progurati", ali da je "ovima to neprihvatljivo i nikada to neće prihvatiti". na šta Ivo Lozančić dodaje da Srbi "kažu da oni moraju povijesno i psihološki biti prisutni u Banja Luci".  

Tuđman raspravu o Banja Luci zaključuje pomalo sjetnom rezignacijom i kaže: "Banja Luka je bila najevropskiji grad u Bosni, (to su njihove riječi) i sami bosanski Srbi su bili skloni za veze sa Zagrebom, No, dobro, to....".

Iz ove razmjene ideja vezanih za Banja Luku Tuđmana i njegovih podređenih može se isčitati da glavni grad Republike Srpske nije osvojen iz razloga koji se navode. Pritisak međunarodne zajednice da se zaustavi napredovanje Hrvatske vojske, nego je razlog taj što lider Srba, iz BiH i Srbije, nisu bili spremni prihvaitit Tuđmanov plan razmjene Banja Luke za Tuzlu! 

Ovdje treba podsjetiti da je Franjo Tuđman 6. maja te iste, 1995. godine tokom večere u Londonu organizirane povodom obljetnice pobjede nad fašizmom, na molbu britanskog političara Paddy Ashdowna da predoči vlastitu viziju budućnost Bosne i Hercegovine, nacrtao svoju čuvenu salvetu koja je kasnije bila čest dokaz na suđenjima Hrvatima optuženim za ratne zločine u Haagu. Na toj mapi Bosne i Hercegovine, po sredini, okomito, podijeljene između Hrvatske i srpske strane, zapadni dio, uključujući i Banja Luku uključen je u Hrvatsku, dok je istočni dio, sa Tuzlom, Tuđman velikodušno ustupio Srbiji Slobodana Miloševića. Na pitanje koja bi područja u Bosni i Hercegovini pripala Muslimanima, Tuđman je, kako je svjedočio Ashdown,  odgovorio: "Neće biti muslimanskih područja, osim kao mali dio u sastavu hrvatske države".

Ovaj stenogram iz Tuđmanovog ureda (cijeli stenogram možete pogledati OVDJE), razgovor hrvatskih čelnika iz Hrvatske i BiH vođen samo mjesec dana uoči početka mirovnih pregovora u Daytonu (1-21. novembra 1995.) samo je još jedan u nizu dokaza i potvrda da snage Hrvatske vojske (i pridruženog sestrinskog HVO-a) u ljeto i jesen 1995. godine nisu vodile nikakav rat za "oslobođenje Bosne i hercegovine", nego isključivo za teritorije koje su smatrali hrvatskim. "Oslobodili smo stari hrvatski grad Drvar", trijumfalno je saopćio Tuđman nakon ulaska HV i HVO-a u ovaj grad stoprocentno prije rata naseljen srpskim stanovništvom. U nekim "oslobođenim" dijelovima Bosanske Krajine, snage Hrvatske vojske ostale su godinama nakon okončanja rata. Takav je slučaj bio sa Martin Brodom kojeg je Hrvatska vojska napustila samo nekoliko mjeseci prije smrti Franje Tuđmana (1999) godine. Hrvatski predsjednik je bio spreman ući u sukob za snagama UNPROFOR-a, što je u posljednji trenutak izbjegnuto, na sugestiju nekih njegovi razumnih suradnika poput ministra vanjskih poslova Mate Granića.

BESPUĆA TUĐMANOVE NEOZBILJNOSTI

"Francuski predsjednik De Gaulle zamjerio je Titu priznanje Muslimana!?"

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je i tokom ovoga razgovora ponovio svoja poznata islamofobna uvjerenja i istresao brojne skoro rasističke predrasude koje je "gajio" prema Muslimanima u BiH. Mnoge od njegovih kultur-rasističkih stereotipija posljednjih mjeseci radosno rabi i ponavlja Zoran Milanović. 

"Slušajte, ja ću vam reći, Hrvatska je momentalno, i Bosna, sjedište tih organizatora islamskog terorizma. I tu imamo i zahtjeva da spriječimo i već smo nešto učinili, ne znam da li ti to znaš. Ali ja sam im postavio zahtjev (misli na zapadne zemlje i njihove predstavnike, op. S.A.) nećemo više samo udovoljavati, jer mi smo neke zahtjeve postavili, pa nam nisu udovoljili. Tako da ćemo, sve u svemu, mi ćemo sa Muslimanima imati problem zbog civilizacijskih razlika i zbog toga što će taj islam pokušati da taj problem, da Muslimane u Bosni koristi za ekspanziju u Evropi“.

Tuđman se potom osvrnuo na razgvor koji je imao za predsjednikom Fracuske Jacquesom Chiracom.

"Pitao sam ga da li je točno da je De Gaulle, kada su komunisti proglasili u Jugoslaviji muslimansku naciju, da je De Gaulle izjavio: 'Gospodo, to je najveća opasnost za Evropu'. Sam Chirac je osobno potvrdio: 'Da'. Kaže, ja osobno nisam čuo, tako je rekao, ali, molim, znam da je mišljenje De Gaullea bilo to. Tako bismo se zavaravali ako bismo potcjenjivali problem budućih odnosa sa takvim jednim..“

Tuđman prepričava navodni razgovor sa Chiracom 

Stari partizanski general i povjesničar, koji je pokazivao ambicije da bude "hrvatski De Gaulle" previdio je, ili krivotvorio, niz notornih povijesnih činjenica, koje se ni manje ambicioznim državnicima ne bi smjele potkrasti. Jugoslovenski komunisti nisu nikada "proglasili muslimansku naciju", nego su dozvolili građanima da se na popisu stanovništva 1971. godine izjašnjavaju kao Muslimani. Bilo je to godinu dana nakon smrti Chralesa De Gauellea (novembar 1970. godine) i dvije godine nakon što se on povukao sa dužnosti predsjednika Francuske (april, 1969.)

Francuski predsjednik jeste imao problem sa "jugoslovenskim komunistima" (kakav je za vrijeme njegovog života bio i sam Tuđman) ali iz sasvim drugih razloga od "proglašavanja muslimanske nacije".  De Gauelle je u sukob sa liderom jugoslovenskih komunista Josipom Brozom Titom došao kakon što je Tito odbio njegov zahtjev za pomilovanjem četničkog komandanta Draže Mihailovića. Uprkos pritiscima francuskog predsjednika, Mihailović je osuđen na smrtnu kaznu i strijeljan. Iako su neki istoričari tvrdili da je su francuski predsjednik i Mihailović pohađali istu vojnu školu, niko nikada nije ponudio niti jedan valjan dokaz za tu tvrdnju.