Tajanstveni požari i eksplozije haraju Rusijom posljednjih sedmica. Postavlja se pitanje mogu li takvi događaji natjerati ruskog predsjednika Vladimira Putina da ispuni svoje prijetnje korištenjem nuklearnog oružja.

Direktor CIA-e William Burns tvrdi kako Putin sebi ne može priuštiti gubitak u Ukrajini i da njegovo zveckanje nuklearnim oružjem ne treba shvaćati olako, piše Net.hr.

Avril Haines, direktorica nacionalne obavještajne službe, rekla je Odboru za oružane snage američkog Senata da je preusmjeravanje Rusije na Donbas vjerovatno "samo privremena promjena". Ocijenila je da se "Putinovi strateški ciljevi vjerovatno nisu promijenili" i upozorila da bi njegova invazija mogla postati "nepredvidiviji i potencijalno eskalirajući”, piše Foreign Policy.

Zapad ima nekoliko opcija, koje ne uključuju sami rat, ako se Putin odluči upotrijebiti oružje za masovno uništenje u Ukrajini ili proširiti invaziju na Moldaviju. Američko i savezničko omogućavanje ukrajinske sabotažne kampanje unutar Rusije pokazuje trošak koji Putin teško može priuštiti, ali to nije bez rizika. Izvedena loše ili preagresivno, takva bi kampanja prije mogla provocirati nego spriječiti. To bi Putinu moglo pružiti opravdanje za eskalaciju i dati mu narativ koji bi mogao iskoristiti za prikupljanje domaće podrške.

Putin i njegov najuži krug najvjerovatnije gledaju na tajanstvene požare s daleko većom zabrinutošću nego što vanjski posmatrači shvaćaju. Incidenti su se do sada uglavnom događali u ruskim regijama koje graniče s Ukrajinom, posebno Donbasu, gdje se vode velike borbe. Paljenje skladišta nafte, goriva i smunicije, svih vrijednih vojnih ciljeva, nije slučajno.

Gorilo i kod Moskve

Ključni ruski željeznički most u Belgorodu isto se našao na udaru. Ovaj čin nije doveo do smrtnih slučajeva, ali je imao ogroman utjecaj na ratne napore Rusije s obzirom na prekid linija snabdjevanja u Donbasu. Jedini vanredan među ovim požarima, bio je onaj u ruskom Centralnom istraživačkom institutu Zračno-svemirskih odbrambenih snaga u Tveru, oko 180 kilometara sjeverozapadno od Moskve. U tom incidentu poginulo je najmanje 17 ljudi na lokaciji daleko od ukrajinske granice.

Iako se Putin u javnosti čini bezbrižan, predsjednik i njegov uži krug najvjerovatnije gledaju na stvar s mnogo većom zabrinutošću i hitnošću nego što vanjski posmatrači shvaćaju. Ciljevi i način rada upućuju na to da je prvi napad u tolikoj mjeri poruka koja ima za cilj odvratiti rusko oružje za masovno uništenje, snabdjevanje, komunikacije, mobilnost i vodstvo.

Sabotaža iza neprijateljskih linija temeljni je element ratovanja. To je sastavni alat za vojsku koja se suočava s protivnikom superiornim po broju ili opremi, kao što je slučaj u Ukrajini. Najbolje funkcionira za one koji imaju prednost domaćeg terena.

Saboteri koriste poznavanje terena i njihovu sposobnost miješanja s lokalnim stanovništvom. Takvi uslovi omogućuju "izviđanje bliskih ciljeva", te mogućnost sigurnog ulaska, izvršenja i odlaska s mete bez incidenata.

Poznat je Program Jedburgh američkih obavještajnih službi iz Drugog svjetskog rata, kroz koji je CIA-in prethodnik, Ured za strateške usluge, podržavao grupe otpora širom Evrope i Azije. Model Jedburgha idealno je prikladan za Ukrajinu, kao i za balkanske saveznike Sjedinjenih Država u NATO-u, budući da se suočavaju s brojčano nadmoćnijim suparnikom. Ruska vojska nije se niti obučila niti se pravilno pripremila za ovaj rat, opterećena je korupcijom i pati od birokratske komandne strukture, loše logistike, problema s moralom i ovisnosti o vatrenoj moći.

'Šamaranje' je kontraproduktivno

Za razliku od sirijskih pobunjenika, ukrajinski otpor uključuje velik broj organiziranih profesionalaca koji su imali opsežnu obuku, iskustvo i stalnu materijalnu i obavještajnu podršku sa Zapada. Ukrajinci govore sličnim jezikom kao i njihovi protivnici i imaju veliku zajedničku historiju. Etnički Ukrajinci generacijama žive u Rusiji i drugim bivšim sovjetskim državama i ugrađeni su u društvo. Zapad također ima jedinstvenu prednost u svojoj sposobnosti da iskoristi iskustva i resurse zemalja bivšeg Varšavskog pakta koje su sada članice NATO-a. Ovi bivši sovjetski saveznici razumiju kako djelovati unutar pukotina ruske autokratske policijske države.

Psihološka komponenta je zanemarena od strane onih koji su usredotočeni isključivo na taktičku vojnu vrijednost ciljeva. Putinova nesposobnost da spriječi napade koji prodiru kroz rusku protivzračnu odbranu, čini ga slabim i ranjivim. Putin je čovjek koji je prilično zaokupljen svojim imidžom. S obzirom na to da komanduje strahom, javno omalovažavajući najviše poručnike na televizijskom sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost, takva uočena slabost također bi mogla potaknuti pojedince unutar njegovog kruga da se okrenu protiv njega.

Prijetnja da bi Ukrajina, uz podršku Zapada, mogla pojačati takve operacije ima za cilj odvratiti Putina od korištenja nuklearnog ili hemijskog oružja. Međutim, do danas nije bilo ukrajinskog priznanja umiješanosti u ovim incidentima, niti bi ga trebalo biti.

Američki dužnosnici bi na sličan način trebali uskratiti komentar, niti potvrđujući niti negirajući znanje ili saučesništvo. Zato se to zove tajna akcija. Ipak, kao bivši obavještajac, Putin će prepoznat diverzantske akcije. No, "šamarati" ga javnim poniženjem, kako je sam američki predsjednik Joe Biden rekao, je "kontraproduktivno" i vjerovatno će imati upravo suprotan učinak.

Strateški gledano, sabotažne operacije Ukrajini, Sjedinjenim Državama i njihovim partnerima nude odlučujuću prednost u povećanju ili smanjenju pritiska. Čini se da Putin također ima "asa u rukavu" kada su u pitanju sabotaže.

Pandorina kutija

I dok je ruska jedinica GRU 29155 vjerovatno stajala iza eksplozija usmjerenih na češke i bugarske proizvođače oružja koji su snabdjevali Ukrajinu 2014., kao i iza pokušaj atentata novičokom na prebjega iz britanskog KGB-a Sergeja Skripala i njegovu kćer, nijedna epizoda nije završila posebno dobro za Rusiju. Holandska istražna grupa Bellingcat pomno je dokumentirala i razotkrila operativce i njihove tragove samo na temelju informacija otvorenog izvora. Onda se može samo zamisliti šta rade profesionalne obavještajne službe.

Ruski obavještajci koji djeluju pod službenim zaklonom iz diplomatskih objekata ne prolaze puno bolje. Više od 100 ruskih špijuna protjerano je iz zapadnih zemalja od početka rata, što je bez sumnje nanijelo značajnu štetu operacijama koje su u toku. Malo je dokaza da je Rusija uspjela izvesti katastrofalne kibernetičke operacije protiv Zapada. Ipak, sasvim je moguće da ni Rusija ni Sjedinjene Države ne žele otvoriti takvu Pandorinu kutiju.

Ekonomski gledano, što više Putin smanjuje snabdjevanje naftom i plinom Zapadu, kao što je slučaj s Poljskom i Bugarskom, čini se da nanosi veću štetu i vlastitoj privredi. S druge strane, kontinuirano ciljanje ruskog vojnog industrijskog i energetskog sektora čini dodatan razdor među Putinom i njegovim elitama. Operacije u idealnom slučaju moraju izbjegavati ili barem minimalizirati civilne žrtve kako ne bi probudile ruske nacionalističke osjećaje.

Čini se da vrijeme nije na Putinovoj strani, ni na bojnom polju, ni ekonomski ni politički. Očaj, a ne nesmotrenost, mogao bi ga natjerati da ozbiljno razmisli o nekoć nezamislivim mjerama, posljedicama unatoč. Tajne sabotažne operacije mogle bi se pokazati kao ključno sredstvo odvraćanja, ako ne i najbolja i jedina preostala.