Piše: Boro KONTIĆ

Ivica Osim (1941-2022) prošle je subote sahranjen u rodnom Sarajevu.

Imao sam čast upoznati ga za život. Bio mi je nekoliko puta gost u radijskim emisijama koje sam uređivao i vodio. Prvi put u Primusu 1984., nakon što je sa jugoslovenskom reprezentacijom osvojio bronzu na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Bila je to posljednja medalja fudbalske YU reprezentacije. Govorio je britko i sažeto, bez primjese samozadovoljstva i hvalisavosti. Bilo mi je jasno da sam upoznao osobu nesklonu neradu senzacionlizmu i bombastičnosti koje voditelji često kopaju, računajući na jeftin apetit publike.

Jednom je bio i „junak“ radijske Top lista nadrealista koja će poslije biti obrađena iu TV verziji. Đuro je igrao Osima koji kaobajagi odlazi kod gatare ne bi li saznao kakvom se ishodu Svjetskog prvenstva 1990. ima nadati.

A onda nas je sustigla 1992. 23. maja 1992. nazvao sam ga iz Sarajeva u svome uredniku i voditelju Dežurnog mikrofona. One dramatične večeri kada je u Beogradu pred kamerama podnio ostavku na poziciji selektora Jugoslavije.

„I vi se sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo događa“, izjavio je na beogradskoj press-konferenciji .

 I pored mojih upornih pokušaja da iznudim opširnu izjavu, nije mi udovoljio. Zapravo, nije mogao. Jedva je i govorio.

Sretao sam ga i poslije krvavih devedesetih, kada nam se činilo da je sve krenulo ka… boljem. Bio je drag gost Media centra koji sam vodio.

Na žalost, nije bilo prilike da vam ispričam lični doživljaj njegove posljednje pobjede u ulozima YU selektora. Pa neka bude ovako.

Bilo je to u Veroni. 26. juna 1990. Jugoslavija-Španija.

Krenula i ranije ekipa tadašnjeg sarajevskog Omladinskog programa koji sam pokrenuo 1987. Neven Anđelić, Ahmed Burić, Despot Mojsilović, Senad Pećanin, Saša Savić, Zdenko Vranješ, Senad Zaimović i ja.

Iznajmili smo kombi. Izmjenjivali se kao šoferi Anđelić i Pećanin. Samo što krenusmo, neko sa talentom za naknadnu logistiku se sjeo da nismo ponijeli zastavu Jugoslavije. Gdje ćeš naći ako ne u mjesnoj zajednici. Svratismo u prvu i naiđosmo na osobu s punim razumijevanjem za patriotsko-navijačku ekskurziju. Dobismo dvije zastave na drvenim motkama, brat-bratu dugim tri metra, a ubitačno zašiljenim. U mirnodopskoj varijanti mogle su poslužiti da se za Prvi Maj ili Dan Republike na njima jagnje, a možda i vo okrene. Predsjednik lijeka MZ je, naravno, svoju dobronamjernost zaveo pod stavkom „zadužio sam“. Te veselu ekipu očinskog, tadašnjim socijalističko-birokratskim rječnikom opomenuo: Obavezno vratiti u istom stanju.

A na italijansko-jugoslovenskoj granici, u Gorici, uslijedio je hladan tuš. Zapanjeni pogled uglađenog slovenskog carinika. Ne, nije ništa imao protiv one dvije zastave. No da se osam punoljetnih osoba u inostranstvo zaputilo sa motkama dostatnim da osim kao ražnjevi posluže i kao doduše srednjevjekovno oružje, ne bijaše mu jasno. Upustili smo se u ideološko-birokratsko ubjeđivanje (mjesna zajednica… zaduženi predmet…). Strpljivi Slovenac, više na priliku Pahora nego Janše, konačno je popustio. Odložismo na granici motke, uz obećanje da ih po povratku opet možemo preuzeti iu mjesnu zajednicu vratiti. Tako motke inostranstva ne vidiše. Zastave jesu.

Konačno na stadionu Bentegodi. Na početku je cijeli stadion bio obasjan jakim suncem i kako je meč odmicao sjene su postajale sve duže i pokrivale dio po dio tribina. Pri kraju drugog produžetka osunčano je preostalo tek malo ostrvce donje tribine. A na tom ostrvcetu osmočlana sarajevska ekipa sa dvije jugoslovenske zastave. Potpuno smo dehidrirali, poljavali se vodom, prvi put u životu iskusili kako izgleda ispiti u čudu dvolitarsku bocu. Ali, sve je to vrijedilo izdržati uime pobjede (2:1 za nas!) koja je obećavala put do finala. Vrijedilo je i sasvim dehidrirati uime nezaboravnog prizora kada Piksi poslije postignutog gola trči da zagrli Ivicu Osima Švabu.

Po povratku u Sarajevo saznaćemo da su isto veče Sarajlije svojski proslavile pobjedu reprezentacije. Bio zaustavljen gradski saobraćaj i Sarajevo te noći pretvoreno u karnevalski grad. Bila je to posljednja javna eksplozija radosti. Još nije bio u modi termin event. Sva okupljanja koja su poslije, prije krvavih devedesetih, uslijedila, bila su manje-više naivni protesti u ime mira... da nas mimoiđe rat. A potom je s okolnih brda nastupilo četničko i JNA orgijanje. Sarajevo je postalo opkoljeni grad.

Ivica Osim će mnogo godina poslije, u jednom intervjuu izjavio da je titula svjetskog prvaka mogao spriječiti rat i raspad Jugoslavije. Bio sam pomalo zbunjen i zatečen ovom izjavom. Ivica Osim je uvijek bio čovjek na zemlji (Bik u horoskopu!), nikada nije podlegao pustim tlapnjama. Zbog toga su mu čak pomalo zamjerali novinari koji su iz ove vrste sagovornika nastojali pod svaku cijenu iscijediti koji litar euforičnog optimizma. Ali, eto, neka i tako bude! Osoba kalibra Ivice Osima ima pravo na trenutak izleta u pusti san! Uostalom, to je logika Majstora koji vjeruje da je na njemu da vrhunski uradi svoje djelo… i da ako se svako u svom poslu jednako potrudi… biće dobro. Eh!

Kada je njegov Željo i on kao trener, 24. aprila 1985., samo par minuta prije kraja utakmice sa Videotonom ostao bez već skoro pa viđenog finala Kupa Uefa, svi pamte kako se, u očaju, Osim uhvatio za glavu i prošao prstima kroz kosu . Pravi je očaj nastupio u svlačionici. Sveopšti muk. Osim sjedi, pognuo glavu. Prilazi mu predsjednik Želje, Subhija Karamehić i očinski dotiče rame: „Biće još ovakvih prilika, glavu gore“. Osim je samo okrenuo glavu prema njemu i gotovo urliknuo „Nikad više neće biti ovakva šansa“!

Sarajevo 14. maja. 2022. Na sarajevskom groblju Bare sam. U koloni koja na vječni počinak ispraća neponovljivog Švabu. Te mislim kako za Jugoslaviju ne treba žaliti, ali za njenim, kroz decenije istesanim standardima, treba . Ako je neko bio priznat jugoslovenski pisac, režiser, profesor ili sportski trener, bio je skoro po pravilu i evropski. Jednom od takvih, Ivici Osimu, evo su se odasvud došli posljednji put pokloniti isti takvi, premda ih sada državne granice dijele. Rečeno kultnom frazom kultne pjesme slavnog američkog pjesnika Edgara Alana Poa: Nikad više. Naslov pjesme je, da podsjetim‚ Gavran. A na sahrani Ivice Osima, zahvaljujući oku osobe koja je amaterski ali strasni poznavalac leptira, viđen je… leptir. Iznenada se pojavio u trenutku kada su na već formiranu humku spuštani cvijetni vijenci. Prhnuo uvis i nestao. Simbolici za ljubav, bilo bi poželjno reći da je bio plav. Jer je to boja Osimovog Želje. Ali, istini za ljubav, bio je bijel. Plav je bio navijački šal koji sam ostavio uz drvenu piramidu na kojoj uz ime i prezime Ivica Osim, stoje godina dolaska i godina odlaska .

(Gradski.me)