Piše: Muharem Cero

S navodnim povodom zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, ma gdje Hrvat bio, aktuelni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović kontinuirano, samozaljubljeno i šibicarski kalkulantno bez zazora i zastoja 'ubjeđuje' EU i hrvatske građane (ma gdje oni bili) u dvije stvari.

Bezočno krivotvoreći činjenice o raspadu SFRJ osporava jednakopravnost bh. državnosti u odnosu na sve novonastale državne subjekte.

Bosansko-muslimanskom narodu po matrici Dodikovog vokabulara negira politički subjektivitet, svodeći ga do gađenja na razinu tek nastajećeg naroda. Bez obzira na ustrajnost i vulkarnu žurijalnost Milanovića ovi pokušaji ne dosežu svoj cilj, kao vlastita proturječnost vraćaju mu se unagrđeno političko lice i nažalost tim i takvim učincima proizvode tenzije omrze u BiH, ali i izvan nje.

Traganje za rješenjem provođenja strazburških presuda i odluke Ustavnog suda BiH, a u pravcu otklanjanja svih prepoznatih diskriminatornih mahana Dejtonskog mirovnog sporazuma je obilježilo i ulazak u samu predizbornu kampanju nadolazećih oktobarskih izbora.

Unatoč činjenici da su izbori raspisani i dalje se nastoji prije svega jakim lobističkim utjecajima iznuditi neiznudivo. U toj igri Milanović i njegovi vidljivi i nevidljivi briselski igrači nastoje ostvariti produžetke izvan okvira postojećeg Izbornog zakona, pa i samog Ustava BiH.

Bosansko bošnjačka politika pod kanonadom nepredvidivih vidnih i nevidnih udara pokušava odoljeti i odlijeva, no, pritisci su sve jači a oruđe sve većeg kalibra, pa i proteklih i dolazećih dana.

Po pozivu za prethodne razgovore u Neumu i ko zna gdje drugo su se odazivali SDA, NIP, SBB, NES, ostali spektar prije svega onih građanskih i lijevih tek sporadično dobivao prostor iznošenja vlastitih stavova, ali ne toliko zbog utjecaja na sam izborni zakon, nego više u pripremi za njegove nužne ustavne promjene.

Kako nije isključeno da pritisci za udovoljavanje HDZ-ovih političkih želja i u ovom vremenu budu intenzivirani i možda ultimativniji nego do sada, a o čemu bi nam vjerovatno Milanović i zvanični Zagreb mogao reći, čini mi se da bi svoj toj sili kvaziargumenata bio logičan samo jedan odgovor.

Sjedanje za pregovarački sto mora biti uvjetovano prethodnim, gotovo već zaboravljenim, obavezama Republike Hrvatske iz Međunarodnog sporazuma o sukcesiji SFRJ. Naime, nigdje tako s tim neuvažavanjem bh. državnosti nije unižena kao u procesu provođenja imovine BiH na teritoriju Hrvatske.

Zvanični Zagreb, i tadašnji predsjednik Vlade RH Milanović, su jednostrano, pravno nasilno, međunarodno pravno neutemeljeno, otuđili gotovo cjelokupnu bh. imovinu u Hrvatskoj.

Ne treba spominjati jednotrećinsko vlasništvo bh. firmi u JUNAF-u, a današnjem JANAF-u, ogromnu imovinu Šipada uključujući i Luku u Šibeniku, na desetine milionski vrijednih hotela od Dubrovnika pa do Opatije, imovinu KCUS-a u Cavtatu – Dječije selo sa vilama i atraktivnim zemljištem, na desetine radničkih odmarališta,  ogromnim udjelničkim dijelovima u raznoj imovini u Hrvatskoj pa i samom Zagrebu, imovini institucija BiH (Dvorac Crkveno sa arboretrumom, Vis 1, Vis 2, hotel Splendid u Dubrovniku, ogromna zemljišta GP Parka Sarajevo u Dubrovniku Mokušnica, imovina  Magrosa, Hidrogradnje, Agrokomerca, Elektroprivede BiH, bosanskih rudnika, Energoinvesta i mnogih drugih (registar imovine bi se trebao nalaziti u Ministarstvu finansija i trezora BiH ili u Ministarstvu pravde Vijeća ministara BiH) – SIC! – Bevanda i Grubeša.

Dalja putanja bosanske imovine je stvarala hrvatske tajkunske oligarhije a u čemu su participirale i strukture Vlade RH ali ništa manje i njihovi bosanski spavači u bh. institucijama.

Izmjene Zakona o državnoj imovini RH su odgodile bilo kakvu mogućnost priče o ulasku u posjed svoje imovine bh. vlasnika barem za 30 godina, a novi koncesionari i uživaoci posjeda na bh. imovinu su ušli ko u svoje sa namjerom, a bit će i obećanjem da će protekom vremena ostati i njeni vlasnici.

Luksuzna bosanska zdanja su postala, gle čuda, novo uživalište gotovo isključivo ruskih oligarha.

Izigrana je BiH, a princip uzajamnosti i reciprociteta utvrđen samim sukcesionim sporazumom je postao tek mrtvo slovo, gotovo isključivo samo za BiH. Hrvatska imovina u BiH je u cijelosti vraćena izvornim vlasnicima, počev od 2002., a na taj pozitivni reciprocitet Hrvatska je odgovorila ignorancijom i negativnim reciprocitetom.

Priča o nužnosti bilateralnog sporazuma kao modusa provođenja sporazuma o sukcesiji je tek dobro izlobirana prevara osmišljena u strukturama političkog Zagreba, a do onih pod briselskom jurisdikcijom.

Jedna presuda Suda u Strazburu u predmetu Dabić protiv Hrvatske je jasno prepoznala mogućnost i obavezu povrata vlasnicima imovine iz sukcesije ma gdje se ona nalazila.

Da li neznanje, nemar ili namjera su učinili da Bosna i Hercegovina bude prikraćena u ostvarivanju svojih nenovačanih prava – imovine tržišno vrijedne na desetine milijardi.

Blago nama sa nama a i Milanoviću kakav je.

(NAP)