Piše: Đuro KOZAR

Ratni zločinac Dario Kordić (62), nakon što je na temelju presude Haškog tribunala proveo 17 godina u zatvoru u Grazu, nije se vratio u Busovaču i središnju Bosnu, gdje je počinio najteže ratne zločine, nego je odselio u Zagreb, gdje, skrivajući svoju nečasnu prošlost, u nevladinim udrugama pokušava biti ono što nikad nije bio – humanista i pravednik.

PODRŠKA VLASTI I CRKVE, PENZIJA...

Ovih dana bio je i među prosvjednicima na zagrebačkim ulicama koji su se solidarizirali s Mirelom Čavajdom, trudnicom kojoj u Hrvatskoj nije bio dopušten pobačaj u 26. mjesecu trudnoće nakon što je njezinoj bebi otkriven progresivni karcinom sa neizvjesnim ishodom. Zagrepčani su javno podržali ovu ženu u ostvarivanju njezinih prava i zahtijevali da se u Saboru RH usvoji novi zakon o pobačaju, ali je na tom izražavanju podrške bila potpuno suvišna Kordićeva nazočnost kad se ima u vidu da je on pravomoćno osuđen za najteža kaznena djela protiv čovječnosti.

Da je bogdo Dario Kordić imao barem trun humanosti kao najviši politički i vojni zapovjednik Herceg-Bosne u središnjoj Bosni, ne bi dopustio da pripadnici Hrvatskog vijeća obrane 16. travnja 1993. godine izvrše strahoviti masakr nad bošnjačkim civilima u Ahmićima kod Viteza u kojem je ubijeno 116 osoba, među kojima i 11 djece, čak i tromjesečna beba. Haški tribunal ga je proglasio izravno odgovorim za ovaj ratni zločin i izrekao mu kaznu od 25 godina zatvora, a na slobodu je izašao nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Suđenje mu je započelo 12. travnja 1999, a izvođenje dokaza i izlaganje strana trajalo je 240 dana i završeno je 15. prosinca 2000. godine. Bili su potresni iskazi 240 svjedoka Tužiteljstva koji su u sudnici teretili Kordića, a Tužiteljstvo je podnijelo i 30 transkripata iskaza svjedoka iz drugih predmeta koji su vođeni u Tribunalu. U završnoj riječi tužitelj Geoffrey Nice je rekao da je u Ahmićima izvršen nezapamćen ratni zločin protiv civila kao dio planskog uklanjanja Muslimana iz središnje Bosne, dodajući da dokazni materijal pokazuje da je Kordićev vojni angažman bio kontinuiran i da je on “uvijek mogao ući u zapovjedni lanac i preuzeti kontrolu gdje želi”.

Hrvatska Vlada čiji je premijer tada bio Zlatko Mateša obvezala se da će Kordiću plaćati obranu, a obitelj mu finansijski osigurati, ali je to ukinuto dolaskom nove koalicijske vlasti s Ivicom Račanom na čelu. Ništa se nije promijenilo ni nakon izbora nove vlade čiji je predsjednik postao Ivo Sanader. Indikativno je da je Dario Kordić s takvim zločinačkim atributima od početka njegova boravka u Tribunalu imao veliku podršku Katoličke crkve, pa su ga u pritvoru Scheveningen u Haagu svojevremeno posjetili kardinal Vinko Puljić, bivši mostarski biskup Ratko Perić i mnogi svećenici. Na dočeku Darija Kordića, po njegovu izlasku iz zatvora, sisački biskup Vlado Košić na aerodromu u Zagrebu izazvao je incident rekavši da je Kordić “moralna veličina”, nakon čega su se čuli uzvici: “On je zločinac”, pa je, nakon komešanja i prijetnji, morala intervenirati policija. Zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović je tim povodom tražio smjenu Košića s čela Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije, ali je to odbijeno. Tog osuđenog ratnog zločinca Hrvatska, dakle, nije napustila, nego mu je dodijelila braniteljsku mirovinu od 5.000 kuna, a zaposlena mu je i supruga Venera. Od imovine u Hrvatskoj ima dva stana u Zagrebu: jedan trosoban od oko 80 kvadrata i garsonijeru od 30 kvadrata.

"BOG IZA REŠETAKA”

Kordić je nedavno u Studentskom domu “Stjepan Radić” u Zagrebu imao predavanje o svjedočanstvu vjere o temi “Bog iza rešetaka” koje je zadarski sveučilišni profesor dr. Marko Vučetić na svom Facebook profilu okarakterizirao protuteološkim, budući da se Kordić nikad nije pokajao za ratne zločine. Profesor je istaknuo da je Kordić osuđen zbog rata i da je njegov bog – bog tzv. ogorčenog monoteizma koji zloupotrebljava religiju i pretvara je u instrument ratovanja. “S teološkog gledišta, Kordić treba obući pokorničke haljine i otići u samoću. On je, ali ne samo on nego i klerici političke religije koji su nacionalizirali kršćanstvo odlučili krenuti drugačijim putem – u miru se pretvaraju u apostole. Da ne bi bilo zabune, njihov apostolat je apostolat sjećanja na rat kao izvor novonastale svetosti”, zaključio je Vučetić i tu ništa više ne bih dodao.

(Oslobođenje)