Piše: Dino MUSTAFIĆ

Posljednjih mjeseci sam često u prilici da odgovaram na pitanje da li će opstati BiH? Kao izraz zabrinutosti i saosjećanja moji prijatelji iz Zagreba i Beograda mi kažu da je i njihova moralna obaveza da opstane BiH. Razumijem njihovu poziciju, svjedočim kako se oni u svojim sredinama decenijama bore kroz civilni, umjetnički i intelektualni angažman protiv nacionalističkih partija i državnika, akademika i drugih medijskih vampira koji ne odustaju od teritorijalnih pretenzija prema nama.

Moji prijatelji koji dolaze iz drugih gradova nekada zajedničke države uvijek me podsjete koliko je važno živjeti konkretan život i ne dozvoliti sebi pojednostavljivanja, koja uvijek idu uz različita uopćavanja. Ja sam sretan i bogat čovjek koji ima takve drage prijatelje i sagovornike iz različitih etničkih grupa ili religija i upravo ti razgovori sa njima su me spasili od opasnosti srdžbe i mržnje prema drugima. To je izuzetno važno u ova vremena koja nemaju smisla za nijanse pojedinačnog nego pokušavaju uvesti diktaturu uopštavanja. Od takve diktature spašavaju stvaran život i konkretni ljudi.

A prijatelji ideje Bosne vide kako desničari znaju da „međunarodna zajednica“ nije jedinstvena i kako ne reaguju na očigledne postupke urušavanja države što je uz rusku podršku ojačalo Dodika da on vješto i brutalno koristi diplomatske pukotine među državama EU i suzdržanost američke administracije.

Kako se mogućnost izbora u oktobru dovodi u pitanje blokadom HDZ-ovih ministara vide se jasne konture sinhroniziranog savezništva Hrvatske i Srbije na podjeli BiH. Nema dileme da zvanična Hrvatska nastavlja politiku Franje Tuđmana za koga je Haški sud utvrdio da je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata na BiH, a to znači da je odgovoran za sve zločine koje je počinila Herceg-Bosna sa svojom vojnom strukturom HVO. Kao što je Tuđman svoju politiku usaglasio svojevremeno sa Slobodanom Miloševićem, tako je sada Čović politiku usaglasio s Dodikom, pod mentorstvom Zagreba i Beograda. Zanimljivo da Milanović kao i Plenković zajedno s Vučićem i ne kriju da im je  politika prema BiH usaglašena 90%.

Deal je napravljen; jesen se spominje kao period realizacije. Jednostavno i razumljivo, diplomatski neuvijeno zvanični Zagreb podržava secesiju RS-a, dok zvanični Beograd podržava obnovu Herceg-Bosne preko trećeg entiteta. Milanovićeve izjave o pobuni hercegovačkih Hrvata na jesen i prijetnje miru jesu u funkciji obnove Herceg-Bosne. Milanović je preuzeo megafon mržnje jer računa na obostranu mržnju, s jedne strane hrvatsku prema Bošnjacima, s druge strane bošnjačku prema Hrvatima. Tobože braneći konstitutivnost Hrvata lažima i manipulacijama uvjerava hrvatsku javnost kako se iz toga izvodi tzv. “legitimno predstavljanje”.

Politički mislilac i bivši socijaldemokrata Milanović poručuje da svako ko ne podupire stranke sa etničkim principima u BiH, za početak uopće nije ni dio vlastitog naroda. Po njegovoj teoriji pravi narod prvo treba “ekstrahirati” iz ukupnog broja stvarnih građana, pa se pretpostavlja da bi taj idealni narod bio moralno čist i nepogrešiv u svojoj volji da bira “legitimne”. To  je samo kontinuirani nastavak pritiska na građanske vrijednosti i otvoreni pokušaj da se BiH pretvori u zajednicu etno-nacionalnih entiteta. Naravno da je to u suprotnosti s temeljnim vrijednostima na kojima je zasnovana i EU i države koje je čine. Problem je što glas građana iz BiH teško dopire do institucija EU jer su tamo napravili lobističku blokadu zastupnici iz Hrvatske.

Godinama po briselskim hodnicima vrte mantru o „legitimnom predstavljanju“ i neravnopravnosti Hrvata u institucijama države što je lako demontirati činjenicama, brojkama i pozicijama na kojim se nalaze kadrovi, dužnosnici iz reda hrvatskog naroda, tj. samog HDZ-a. SDA je partnerska i desničarska partija kojoj takva retorika odgovara, jača njenu poziciju “branitelja” državnosti. Doima se kako bi anemični i umorni Izetbegović kao lider partije opterećene velikim kriminogenim i koruptivnim aferama bio najsretniji sa raspletom da mu neko drugi skine muku i politički teret integriteta BiH koju su razvalili Srbi i Hrvati bez saučesništva i krivice SDA. Nažalost, naša unutrašnja situacija je uvjetovana geopolitičkom situacijom. Mi smo svjesni kako unutrašnja lokalna politika svoj način vođenja politike generira iz regionalnog i globalnog konteksta rusko-ukrajinskog rata. Svaki građanin ove zemlje je frustriran inertnošću predstavnika EU koji dolaze u BiH jer oni dobro znaju da ovdje žive i građani koji imaju svoje interese izvan etno-nacionalnih. Nije samo građanima u BiH važno da opstane ova država, trebalo bi da je i Evropljanima. Ali mi moramo biti svjesni da se tu radi o jednoj važnoj iznimci na današnjoj političkoj mapi Evrope kada se govori o BiH.

Na tlu Evrope koja je bila prošarana ljudima različitog porijekla kroz procese 19. i 20. vijeka stvoreno je niz mononacionalnih, monoetničkih, monoreligijskih nacionalnih država. Bosna je u tome bila i ostala velika iznimka. Bosna je država koja nema nekakvu središnju etničku grupu, to je i država koja je iznimka i u smislu toga da ima geografski, a ne nacionalni naziv. Ona je iznimka u smislu toga da pokazuje čak kakva bi trebala biti budućnost Evrope. Ako Evropska unija označava vrijednosni kanon, koju pojedinac prihvata nezavisno od toga kojoj naciji, rasi, religiji ili kulturi inače pripada, onda je jasno zašto je kulturno i historijsko biće BiH duboko evropsko i zašto je bitno da opstane. Tu je taj moralni argument. Historijski argument za opstanak Bosne je u strukturama dugog trajanja.

Ova država u ovom obliku postoji već stotinama godina. Njen srednjovjekovni život i suverenitet je prešutno izbrisan iz medijske i političke konverzacije. Uostalom, nijedna od bivših država, nijedna od država bivše Jugoslavije u obliku u kojem jeste, nije postojala prije 1945. U tom smislu je bila velika ideja jugoslavenskih komunista koji su još od 20-ih insistirali na državnosti BiH, pa je utemeljili konačno ’43 usprkos protivljenju tadašnjih antibosanaca iz njihovih redova koji su po uzoru na sovjetske učitelje željeli stvoriti samo nacionalne republike. Dakle, i tada je BiH bila iznimka, pa je nastala kao historijska država. Ona se nije temeljila na etnicitetu kao ostale, nego na historijskoj činjenici. Zato je takvu strukturu, računajući i granice savremene BiH teško razbiti ratom. To međutim ne sprječava desničare na još jedan tip apsolutnog nasilja ne bi li uništili BiH. Njihov pokušaj 90-ih je propao, sada misle da je opet došlo vrijeme. Nikada etnonacionalisti neće odustati od pokušaja razbijanja BiH, promjene granica i kompletnog razdvajanja naroda. Džaba što mi već tri decenije živimo posljedice tog pokušaja, očito da on nije fundamentalno propao i da ima dovoljno političkih ludaka koji bi slijedili opet tu liniju. Desničari žele Bosnu i Hercegovinu isprazniti od identitetskog sadržaja, slijede upute svojih “matica” i akademika koji zabranjuju spominjanje bosanskog.

To postaje užasavajući problem, namjerno brisanje naše historije kao zajedništva sudbine. Izgrađeni su nacionalistički isključujući narativi na svim stranama. Građani ove zemlje i njeni narodi od toga nemaju nikakve koristi, kultura svih naroda Bosne i Hercegovine jeste kultura sličnosti, a nacionalističke elite proizvode artificiranu razliku i etničku distancu koja treba da zauvijek konstituiše politički sistem sa ciljem da dovede do negacije države.

Sa desničarima ova zemlja neće moći bez belaja jer oni je pokušavaju iskliznuti, izbrisati iz historije. Jedini kriterijum kojim se trebamo voditi jeste spriječiti dezintegracijske narative i reafirmisati Bosnu i Hercegovinu na osnovama zdravog razuma, zajedništva i ustavnog patriotizma moderne i demokratske države koja će uvijek biti brana desničarskim i nacionalističkim mitovima kojim je Bosna trn u oku.

(Tačno.net)