NA POMOLU JE POLITIČKI KRAJ GOSPODINA "LEGITIMNOG": Plenković ne želi Čovića u Predsjedništvu BiH, ali ni na čelu HDZ-a, za njegovog nasljednika odabrao je...

Povuče li HDZ BiH taj potez, Kordićeva kandidatura mogla bi otvoriti put i njegovu preuzimanju HDZ-a BiH te konačnom kraju Čovićeve političke karijere.

  • Politika

  • 06. Jun. 2022  06. Jun. 2022

  • 8

Nacional je iz dobro obaviještenih izvora bliskih HDZ-u proteklog tjedna doznao da je predsjednik hrvatske vlade i HDZ-a Andrej Plenković spreman podržati inicijativu da HDZ BiH za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda kandidira umjerenog političara te stranke mlađe generacije, gradonačelnika Mostara Marija Kordića, a ne posljednjeg pripadnika ratne generacije hrvatskih političara u BiH, dugogodišnjeg predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića.

Visoki politički izvor iz HDZ-a o tome je za Nacional rekao: „On odlično kotira, o tome se naveliko govori, a mnogi ga vide kao najbolje rješenje.“

Povuče li HDZ BiH taj potez, Kordićeva kandidatura mogla bi otvoriti put i njegovu preuzimanju HDZ-a BiH te konačnom kraju Čovićeve političke karijere. To bi, istodobno, značilo da s političke scene u susjednoj zemlji odlazi i posljednji političar iz neslavne ratne generacije u BiH, ali i na području cijele bivše Jugoslavije.

Od toga je, međutim, važnije da se Plenković nada kako bi kandidatura, i eventualna Kordićeva izborna pobjeda, mogla otvoriti put ozbiljnijoj i trajnijoj harmonizaciji odnosa u susjednoj državi, a naročito proširiti mogućnosti kompromisa Hrvata i Bošnjaka, jer se Kordić u dosadašnjem mandatu mostarskog gradonačelnika, koji traje nešto duže od godinu i pol, pokazao kao odmjeren, oprezan i senzibilan političar, otvoren za dijalog.

Nacionalovi izvori objasnili su da je više razloga zbog kojih je kod Plenkovića počela sazrijevati ideja da Dragan Čović odustane od kandidature za hrvatskog člana Predsjedništva BiH na predstojećim izborima u oktobru. Kordićeva kandidatura vrlo vjerovatno bi olakšala dogovor s Bošnjacima o promjenama Izbornog zakona, a time i omogućila ponovno zbližavanje dvaju konstitutivnih naroda u Federaciji BiH. To bi, pak, pokrenulo i opće poboljšanje političkih odnosa u susjednoj zemlji, što bi povoljno utjecalo i na razvoj političke situacije u cijeloj regiji, naročito između Hrvatske i BiH. Srednjoročno, Plenković računa da bi smjena političkih generacija u HDZ-u BiH već i na simboličkoj razini također povoljno utjecala na odnose u BiH. Dragan Čović, naime, posljednji je političar ratne generacije koji je i danas na visokom političkom položaju, opterećen negativnim teretom kojemu nije izbjegao nijedan važni političar ratne generacije: sumnjama u odgovornost za ratne zločine te optužbama – kojima su se u Čovićevu slučaju bavili i sudovi – za korupciju i gospodarski kriminal, kao i vjerodostojnim svjedočanstvima o enormnom, nikada objašnjenom bogatstvu koje su on i obitelj stekli tijekom njegove političke karijere.

Plenković je svjestan da s takvim političkim partnerom ne može voditi vjerodostojnu politiku europeizacije susjedne zemlje, pa bi već predstojeće izbore mogao iskoristiti da pokrene politički proces koji bi doveo do konačnog kraja političke karijere čovjeka koji je, u trideset godina, prošao put od uvjerenog Jugoslavena koji se potpisuje ćirilicom do vođe ekstremne nacionalističke stranke koja zahtijeva teritorijalno razgraničenje u vlastitoj zemlji.

Izvori Nacionala uvjereni su, osim toga, da Andrej Plenković nije zadovoljan demonstrativnom i upornom suradnjom, pa i prijateljstvom, Dragana Čovića i najmoćnijega srpskog političara u BiH Milorada Dodika. O tom nezadovoljstvu Plenković ne govori otvoreno, ali njegov odnos prema Dodiku jasno se razlikuje od otvorene potpore koju srpskome vođi u BiH iskazuje predsjednik Republike Zoran Milanović: kada je, primjerice, Milanović u ljeto 2020. Dodika pozvao u Zagreb, razgovarajući s njim kao s predstavnikom srpskog naroda.

Plenković Dodika, istina, jest primio, ali naglašeno rezervirano i nije s njim razgovarao o političkim odnosima u susjednoj zemlji, nego o suradnji na infrastrukturnim projektima, što bi i trebala biti nadležnost jednog entiteta susjedne države. No neprimjereno prijateljstvo i suradnja s Dodikom samo je jedna od točaka Plenkovićeva nezadovoljstva Čovićem, koji ne preza ni od otvorenog podrivanja politike Zagreba u korist onoga što vlasti u Zagrebu smatraju srpskim interesom. Ta Čovićeva podrška srpskim interesima intenzivirala se nakon ruskog napada na Ukrajinu, jer se Čović u početku solidarizirao sa srpskom politikom, odbijajući u parlamentu glasati za sankcije Rusiji, a stav je promijenio tek nakon osobne intervencije Andreja Plenkovića. Usprkos tome, ni do danas nije posve razjašnjeno kakav je, zapravo, Čovićev stav prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, što svakako pridonosi dojmu, u javnosti BiH prilično uvriježenom, da je Dragan Čović, zajedno s Dodikom, “ruski čovjek” u Bosni i Hercegovini.

Takvim Čovićevim imidžem, dakako, Plenković nikako ne može biti zadovoljan, tim više što Plenković sličan problem ima i u Hrvatskoj, gdje predsjednik RH Zoran Milanović, baš poput Čovića u BiH, često povlači poteze koji se mogu tumačiti kao da idu u korist Putinu. Posljednji primjer implicitnoga Čovićeva potkopavanja politike vlasti u Zagrebu jest činjenica da je Čović prešutio potporu koju je Milorad Dodik u subotu na Twitteru izrazio podizanju optužnice u Srbiji protiv dvaju hrvatskih pilota zbog raketiranja kolone civila u Bosanskom Petrovcu u kolovozu 1995. Zbog svega toga, ali i zato što se gradonačelnik Mostara Mario Kordić do sada pokazao političarom koji i osobno i politički mnogo više odgovara Andreju Plenkoviću, predsjednik hrvatskog HDZ-a spreman je podržati inicijativu da HDZ susjedne zemlje za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda kandidira Kordića, a ne aktualnog predsjednika HDZ-a BiH i još uvijek najmoćnijeg hrvatskog političara u BiH Dragana Čovića.

U usporedbi s Čovićem, urolog i docent na Medicinskom fakultetu u Mostaru Mario Kordić gotovo je nepoznat političar: ozbiljnije se politikom počeo baviti tek u veljači prošle godine, kada je na izborima u Mostaru, u trećem krugu glasanja u Gradskom vijeću, izabran za gradonačelnika. Iz dosad objavljenih škrtih biografskih podataka doznaje se da je rođen 28. srpnja 1972. u Ludwigshafenu u Njemačkoj te da je 1996. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 2003. zaposlen je na Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, a na položaj mostarskog gradonačelnika otišao je s dužnosti ravnatelja mostarskog Doma zdravlja. Izbor za mostarskog gradonačelnika pred Kordića, neiskusnog ali zato neopterećenog aferama, postavio je velike političke zahtjeve, a on na njih, kako se do sada može razabrati, odgovara opreznošću i postupnim potezima, ali i očitom, dugoročnom političkom ambicijom. Kordić je za gradonačelnika izabran u situaciji kada Mostar – nacionalno podijeljeni grad opterećen golemim ratnim traumama o kojima se, na političkoj razini, uopće ne govori – od 2008. nije imao izbore, pa je njegov prethodnik, HDZ-ov Ljubo Bešlić, od sedamnaest godina mandata, trinaest proveo u “tehničkom mandatu”. U nastupnom govoru Kordić je kazao da “nema gubitnika” te da je “Mostar jedini dobitnik”, naglasivši da “od danas radimo kao jedna duša” te da će znanje i energiju uložiti u to da “Mostar bude na ponos i da zajedno žive u miru”.

Mario Kordić član je HDZ-a BiH, ali nema mnogo svjedočanstava o tome može li ga se smatrati stranačkim “golubom” ili “jastrebom”. Mediji u Sarajevu zabilježili su njegovu izjavu iz prosinca prošle godine, kojom je, čini se, pokušao objediniti oba ta usmjerenja: “Grad Mostar je stolni grad svih Hrvata, ali je isto tako i europski i kozmopolitski grad svih njegovih stanovnika, za što se mi zalažemo. Hrvatski narod i HDZ BiH kao stožerna stranka hrvatskog naroda jedini zagovaraju jednakopravnost svih naroda na području cijele Bosne i Hercegovine. Nema nijednog razloga da tako ne bude i u Mostaru iako naši zahtjevi da to bude pravilo u svim sredinama ne nailaze na podršku stranke Bošnjaka.

Bosna i Hercegovina je zemlja triju konstitutivnih naroda i naravno da postoje odnosi među narodima i postojat će još dugo, ali tu dolazimo u sličnu situaciju kao i sa sintagmom ‘duboko podijeljen grad’, gdje nacionalni odnosi odnosno problematiziranje istih služe za ostvarivanje privatnih političkih i/ili financijskih ciljeva određenih skupina, umjesto da se doživljavaju kao realnost i možda prilika da ovaj grad bude kvalitetnije mjesto za život”, kazao je Kordić 2. prosinca u intervjuu Hrvatskome medijskom servisu BiH. Zapažena je i njegova izjava da Mostar poslije izbora vidi kao “funkcionalan grad po mjeri svakog čovjeka. Grad optimizma u kojem će biti više sretnijih i zadovoljnih ljudi – građana koji su osvijestili moć participacije i koji aktivno sudjeluju u raznim procesima i kreiranju gradskih politika”. Nacional je gradonačelniku Kordiću poslao poruku s ponudom da objasni svoje političke stavove, ali do zaključenja ovog broja Nacionala odgovor nismo dobili.

U prvih petnaest mjeseci mandata Kordić nije pokretao važne političke događaje niti se iskazao pokušajima simboličkih gesti pomirenja, koje bi za Mostar, ali i za Hrvatsku i BiH, bile iznimno važne. No jedan događaj, najavljen baš za dan izlaska ovog broja Nacionala, u utorak, 31. svibnja, mogao bi naznačiti put kojim kreće 50-godišnji HDZ-ov gradonačelnik Mostara: Kordić će, s predsjednikom mostarskog Gradskog vijeća Salemom Marićem iz SDA, u Gradskoj vijećnici otvoriti izložbu portreta “žrtava rata – heroja mira” s naslovom “Lično”, fotografa Velije Hasanbegovića. Kako je najavljeno na službenoj web stranici grada Mostara, “izložbu čini 20 portreta žrtava rata stradalih na sve tri strane te prateće poruke svakog od njih koje ukazuju na činjenicu da su praštanje, otvoren razgovor i zdrav pogled na prošlost neophodni, te da mir nema alternativu”.

“Ovo je prvi put da je izložba ‘Lično’ organizirana u Mostaru, za gradske vijećnike, i predstavlja veliki korak u nadvladavanju barijera prošlosti te otvaranju tema koje su važne za izgradnju bolje budućnosti. Ona ujedno demonstrira podršku gradskih vlasti procesima pomirenja i izgradnje povjerenja u BiH”, naglašeno je u objavi mostarskih gradskih vlasti. Činjenica da Kordićeva i HDZ-ova gradska vlast naglašava kako prvi put organizira izložbu koju smatra “velikim korakom u nadvladavanju barijera prošlosti i otvaranju tema koje su važne za izgradnju bolje budućnosti”, mogla bi značiti da Mario Kordić pokazuje prve znakove odvažnosti da u Mostaru, gradu s možda najosjetljivijim političkim utjecajem ratnog nasljeđa devedesetih, otvori javni dijalog o ratu i njegovim posljedicama; a s vremenom, možda, i o ulozi njegove vlastite stranke u tim tragičnim događajima.

Dragan Čović, s druge strane, političar je ratne generacije, opterećen sumnjama da je odgovoran čak i za ratne zločine. U javnosti je još u prosincu 2017. objavljen dokument iz kojega je jasno da je Čović, kao direktor mostarske Zrakoplovne industrije Soko, 1993. tražio desetero zatočenika iz Heliodroma, HVO-ova logora za Bošnjake, za rad u Sokolu. Nacional je u članku objavljenom u prosincu pretprošle godine iscrpno analizirao može li se takvo Čovićevo postupanje smatrati ratnim zločinom, usprkos tome što su neki od bivših logoraša s Heliodroma Nacionalu izjavili da su prisilni rad u Sokolu smatrali nekom vrstom spasa jer ih ondje nitko nije zlostavljao, a nije im ni prijetila smrt na prvoj crti bojišta, na kojoj je stradalo nekoliko desetaka zatočenika. Saborska zastupnica Sandra Benčić tada je za Nacional komentirala političku i moralnu stranu Čovićeva djelovanja, rekavši kako smatra „sramotnim da je lice HDZ-a BiH upravo Dragan Čović”. “Ali”, nastavila je Benčić, “on je istodobno autentičan predstavnik HDZ-a – stekao je ogromno bogatstvo obavljajući javne službe, i to ne samo on, nego i njegova obitelj”.

“Čović prema građanima BiH, a posebno prema Hrvatima koje bi trebao predstavljati, ima ciničan i ponižavajući odnos i meni je izuzetno žao što je to lice hrvatske politike u BiH“, kazala je Nacionalu, u prosincu 2020., saborska zastupnica Možemo! Sandra Benčić.

Bivši logoraš s Heliodroma Huso Obradović, stomatolog iz Čapljine koji danas ima stomatološku ordinaciju u Mostaru, tada je Nacionalu ovako komentirao politički lik Dragana Čovića: “Kako je moguće da je Dragan Čović i danas najutjecajniji hrvatski političar u BiH, to treba pitati Hrvate, a možda i službeni Zagreb. Ja živim ovdje, u Mostaru, i jasne su mi te političke igre. Samo mi jedna stvar nije jasna: zašto je hrvatsko-srpski pakt aktualan kao i 1992.? To nikako ne mogu razumjeti. I još jedno, pitanje svih pitanja: zašto smo mi te 1993. uopće bili na Heliodromu? Zašto smo odvođeni u Soko? Poslije presude u Haagu bila je euforija, ljudi su se nadali da će presuda biti provedena, ali nema od toga ništa, nikakve satisfakcije, isprike, nema priznanja zločina – a to bi bilo najpotrebnije. Ljudi su očekivali korist, neki su očekivali da će se presuda implementirati na terenu, u politici, da će se stvari relaksirati. Najteže je kad se osuđenike veliča – to je velika tuga, pa mi živimo u 21. stoljeću! Svi se mi u Mostaru pitamo: kad će toj agoniji doći kraj? Pa mi tako živimo već skoro 30 godina! Mnogi su umrli od trauma rata, mladi, i od te totalne neizvjesnosti. Milijun puta sam ispričao tu priču. Daj bože da bar jedan čovjek shvati!“

Pretprošlog tjedna Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva objavio je istraživački članak o imovini obitelji Dragana Čovića, u kojemu je razotkrio kako je obitelj najmoćnijega hrvatskog političara u BiH tijekom njegove političke karijere stekla nekretnine velike vrijednosti u Zagrebu, Makarskoj i Mostaru. CIN je u članku podsjetio na nekoliko sudskih procesa koji su protiv Čovića u BiH pokrenuti tijekom dvijetisućitih godina. Ni u jednome od tih procesa Čović nije osuđen, ali je ostalo zapamćeno da su neke njih pratile sumnjive okolnosti, poput neočekivanih zastara ili neobjašnjivih gubitaka ključnih dokumenata na sudovima.

Kako bilo, jasno je da su Dragan Čović i Mario Kordić, premda članovi iste stranke i provoditelji načelno iste politike, političari potpuno različitih osobnih nasljeđa, a možda čak i političkih usmjerenja: dok je Čović političar prošlosti, opterećen ratnim nasljeđem i pogubnom političkom vezanošću za srpsku, a možda i rusku politiku na Balkanu, Marko Kordić političar je nove generacije, neopterećen osobnom i ratnom prošlošću, pa bi mogao izgraditi posve novi politički put i za sebe i za svoju stranku, a time i za svoju zemlju. Vrlo je vjerojatno da Andrej Plenković računa baš na tu razliku ako je spreman podržati inicijativu da Kordić na predstojećim izborima zamijeni Čovića na mjestu kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, piše Nacional.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 8

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...