AKADEMIK SLAVO KUKIĆ: Je li vodstvo SDP-a svjesno da kadrovskim vratolomijama i samo doprinosi da još manje bude ionako mršave BiH?

"Ako, pak, sve to ne smeta SDP-u, i ako dovođenje osobe poput uvaženog profesora – kojemu je, ako ga dobro razumjeh, za dolazak obećan čak i mandat u federalnom parlamentu nakon narednih izbora – a to smatra pojačanjem u borbi za vlastite ideje, ne vidim ni jednog razloga da se sličnom logikom ne nastavi i s Kurtćehajićevim hrvatskim i srpskim političkim pandanima, piše Kukić.

  • Mini market

  • 06. Jun. 2022  06. Jun. 2022

  • 4

Na stranici Savjeta socijaldemokratskog pokreta – kojem, usput, i sam pripadam – pročitah da će, ako na narednim izborima ponovo pobijede SNSD, SDA i HDZ, to definitivno biti i  naš kraj. U pitanju je, ruku na srce, pristup koji je pesimističniji od onoga kojeg sam zastupam. Jer, ono što politike tih partija ovoj državi rade danas tumor je na njezinim plećima preko tri desetljeća. No, koliko god da su željeli, nisu je uspjeli uništiti. Siguran sam, neće ni nakon narednih izbora kako god oni završili. BiH je, biti ću još precizniji, jača i od njih i od njihovih ideoloških pasjaluka, piše akademik Slavo Kukić u autorskom tekstu za portal Depo.ba.


Istina je, doduše, da su politike tih, i njima sličnih političkih družina koštale BiH kao malo što u njezinoj historiji. U prilog tome, među inim, svjedoči gotovo beskrajan popis fakata. Svjedoče, recimo, sve ratne strahote – preko 100.000 poginulih, više od 50% od ukupnoga stanovništva prognanih i izbjeglih, nekoliko stotina tisuća devastiranih ili potpuno uništenih gospodarskih i javnih te stambenih objekata i obiteljskih kuća, prepolovljeno gospodarstvo i uništena prometna infrastruktura, da ne nabrajam.


Svjedoče, potom, sve poslijeratne godine, zadnjih petnaestak posebice, i politike kojima se, bez obzira što to ispostavlja račun kroz stalno pakiranje kofera i odlazak mlada svijeta s kartom u jednom smjeru, na sve moguće načine nastoji održati društveni status quo ili zemlju još dublje gurnuti u ambis podjela, mržnje i netrpeljivosti.


Svjedoči, na koncu, i sve ono što politike šovinističkog ludila vlastitoj zemlji čine danas – od istrajavanja na vlastitim rješenjima njezine budućnosti kao aksiomima o kojima nema razgovora do otvorenog negiranja BiH kao zemlje zajedničkih mogućnosti i zagovaranja njezine disolucije kao najrazumnijeg, čak i jedino mogućeg rješenja.

Je li, međutim, BiH i svih narednih godina i desetljeća osuđena na valjanje u blatu s takvim ideologijama i neminovno zaostajanje i za svojim okruženjem i za ostatkom suvremenog demokratskog svijeta? Ili u njoj ipak postoji alternativa suludoj šovinističkoj ideologiji etnonacionalističkih političkih filozofija? U ovo potonje vjerujem. U protivnom bih, zaludu godine koje me i samoga počinju pritiskati, također spakirao kofere i otišao tamo gdje ostatak života mogu proživjeti normalno.


Vjerujem, hoću reći, u mogućnost društvenih promjena i resetiranje sustava vrijednosti koji je BiH odlikovao kroz stoljeća. A vjerujem i da za takve promjene i danas postoji minimalna, koliko god da je latentna, kritična masa.


Gdje je ta masa? Godinama sam želio vjerovati da je ona u građanskoj Bosni i Hercegovini. I da je pokrenuti mogu partije koje takvu BiH utjelovljuju, organizirane snage lijeve političke ideje posebice. Danas mi se, istini za volju, čini kako su za demokratsko-politički i vrijednosni prevrat one nedovoljne – i da je rješenje u stvaranju neke vrste fronta svenarodnog otpora sijačima mržnje i netrpeljivosti iz triju etnonacionalističkih političkih puškarnica, fronta u kojem bi pored građanskih bilo mjesta i za narodnosne političke filozofije koje zagovaraju život – i to zajednički, ne jednih pored drugih – ljudi i naroda u miru i slozi.  


I danas, međutim, vjerujem da nositelji koncepta svenarodnog otpora mogu biti jedino partije koje su istinski prigrlile lijevu političku ideju. Ima li, međutim, BiH takve političke partije? U to sam desetljećima bio i više nego uvjeren. Danas, nažalost, za takav sud više nisam spreman staviti ruku u vatru.
Zašto? Obrazloženje nije jednostavno, čak nije ni moguće „strpati“ u samo jednu rečenicu.Iz rata je, naime, izišao SDP kao alternativa onima koji su za međunacionalnu mržnju, rat i ratne strahote bili odgovorni. I godinama sam vjerovao da će to, i to vrlo brzo, shvatiti i građani. Rezultati parlamentarnih izbora 2010. godine su otvorili prostor nadi da bi se takav zaokret definitivno mogao i dogoditi. A onda je sve to, koliko preko noći, srušio čovjek sa samog vrha ove partije. A SDP je na izborima 2014. godine platio cijenu koju je morao platiti.


Tada sam, poznato je, podržao Demokratsku frontu i njezina osnivača, ne zbog specijalne ljubavi prema njima nego zbog uvjerenja da spašavaju i lijevu političku ideju i lijevi politički pokret. Nažalost, već u tom mandatu, nakon parlamentarnih izbora 2018. godine posebice, politika DF-a je pravila sve očitiji odmak i od lijeve političke ideje i od misije koja je aksiom te ideje. I takvog trenda se, pošteno govoreći, ova partija oslobodila nije ni do danas.


Istina je, doduše, da se s onim što čini njezin prvi čovjek, u vremenu nakon 2018. godine posebice, vrlo često i sam slažem – i o tome bez zadrške i javno zborim. Ali, istina je da su mu vodeći partijski ideolozi, koji se množe kao gljive poslije kiše, sve dalje od zavnobihovskih, a sve bliže idejama koje su uteg o vratu, gotovo nož u leđa BiH i kao državi i kao društvu. U prilog tome svjedoči i pokušaj osporavanja višenacionalnog karaktera zemlje i teorijskog utemeljivanja teze o njoj kao mononacionalnoj državi „bosanske“ nacije u kojoj Srbi, Hrvati i Bošnjaci dobacuju tek do nekakvih narodnosnih skupina koji tu i takvu naciju tvore.


Odgovor takvom „teorijskom umu“ pripremam u nešto opširnijoj studiji i ovom zgodom se njime ne bih detaljnije bavio. No, sve to je, a i neka vrsta oslobađanja od hipoteka politike iz vremena profesora Lagumdžije, bio razlog da moja očekivanja od SDP-a kao glavnog pokretača mogućih društvenih promjena ponovo ožive.

Nažalost, zbog populizma ljudi iz samog partijskog vrha – zbog kojega je vrlo upitno što oni stvarno jesu, borci za ideje socijaldemokracije ili trojanski konji etnonacionalističkih ideologija – a potom i političkog pragmatizma partije kao cjeline, moje uvjerenje o SDP-u kao svjetioniku lijeve političke ideje i mogućem nositelju integriranja BiH kao države i društva je bitno poljuljano, nakon prijema u članstvo partije profesora Kurtćehajića posebice. K'o biva – takvo im je, čujem, obrazloženje – čovjek može donijeti veliki broj glasova. Bože me sačuvaj!


Kolegu Kurtćehajića, da ne bude zabune, kao profesora poštujem. No, njegove ideje nisu kompatibilne s onim što bi moralo biti i vodilja i misija SDP. Sasvim suprotno, na fonu su nacionalističkoga destruiranja one zavnobihovske da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska (bošnjačka), nego zemlja svih njih u isto vrijeme. I te ideje su, a i kolega profesor kao njihov nositelj, u prethodnih desetak godina mjera radikalnog bošnjačkog nacionalizma.

 
Nemam, dakako, koliko god se s njim ne slažem, ništa protiv prava kolege na vlastiti intelektualni i politički stav. Ali, ne ide mi „pod kapu“ da se takve dočekuje širom otvorenih vrata i pred javnošću čak i hvali kao pojačanjem u borbi za ideje bosanskohercegovačke socijaldemokracije, tim prije jer ni nakon slavljeničkog pokazivanja javnosti uvaženi profesor ne daje do znanja da se kaje, kamo li da odustaje od ideja po kojima je postao prepoznatljiv kao simbol bošnjačkoga nacionalizma. Dapače, priče o Sutorini, o RS-u, o privatnim akademijama kojima se vrši udar na ANUBiH kao temeljnu državnu instituciju i tko zna što još sve ne su i dalje razlog njegova javnog demonstriranja ponosa na ono što je sve ove godine činio. A sve to, pita li se mene, nema veze s onim u čija bi kola morao upirati SDP.

Ako, pak, sve to ne smeta SDP-u, i ako dovođenje osobe poput uvaženog profesora – kojemu je, ako ga dobro razumjeh, za dolazak obećan čak i mandat u federalnom parlamentu nakon narednih izbora – smatra pojačanjem u borbi za vlastite ideje, ne vidim ni jednog razloga da se sličnom logikom ne nastavi i s Kurtćehajićevim hrvatskim i srpskim političkim pandanima.  

Da se, recimo, budući se SDP legitimira partijom bosanskohercegovačkih građana za koju su ideje ZAVNOBiH-a sveto pismo, najnovijem „pojačanju“ SDP-a pridruže ljudi poput, to mi prvo pade na pamet, Marija Karamatića i Nenada Stevandića. Jer, ako ih je na dovođenje sarajevskog profesora motivirao broj glasova koje bi mogao donijeti, nema dvojbi da se na popriličan broj dodatnih glasova može računati i sa već spomenutim nacionalističkim dvojcem.


Istini za volju, u tom slučaju ostaje nepoznanica bi li SDP mogao računati i s onima koji su njegovi glasači sve ove godine. Takav SDP, recimo, na moj glas ni u snu ne može računati. A razočaran nisam samo ja nego i masa krajnje uglednih i članova i simpatizera ove partije koji mi se zbog kadrovskih vratolomija njezina vodstva prethodnih dana izjadaše.


Na koncu, u tom slučaju je krajnje opravdano i pitanje je li vodstvo SDP-a svjesno da takvim kadrovskim vratolomijama i samo doprinosi da još manje bude ionako mršave BiH? I da, koliko preko noći, gubi mukom stjecan prefiks alternative etnonacionalističkim ideologijama? Sve to, dakako, pod pretpostavkom da mu je taj tip pitanja više uopće relevantan.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...