Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) odbio je zahtjev za puštanje na prijevremenu slobodu Milana Lukića, kojeg je Haški tribunal osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog u Višegradu.

Kako se navodi u odluci Mehanizma, Lukić je zatražio puštanje na prijevremenu slobodu, kao i pomilovanje. Razlozi za pomilovanje, između ostalog, prema odluci su i činjenica da ga je služenje kazne u Estoniji osam godina sprječavalo da viđa svoju "djecu iz Srbije", te da predstavlja probleme njegovoj "maloj djeci iz Evrope" da ga posjete, što, kako navodi, krši njegova ljudska prava.

Predsjednik MMKS-a sudija Carmel Agius odbio je Lukićev zahtjev, pojasnivši u odluci kako smatra da su neuvjerljive Lukićeve puke reference na "pomilovanje", bez konkretnog obrazloženja, promijenile prirodu njegovog zahtjeva. Agius vjeruje da se treba smatrati kako Lukić traži samo prijevremeno oslobađanje.

- U zahtjevu Lukić također ulaže niz podnesaka kojima osporava konačnu presudu protiv njega, tvrdeći da je nevin i da mu je podmetnut zločin koji nije počinio - naveo je Agius.

Predsjednik Aguis je pojasnio kako je njegov prethodnik odlučio da se osobe osuđene na doživotnu kaznu zatvora mogu smatrati podobnim za prijevremeno puštanje na slobodu.

- Prilikom odlučivanja o prethodnom zahtjevu Lukića, moj prethodnik je odredio da će "Mehanizam smatrati Lukića podobnim za prijevremeno puštanje na slobodu nakon što je odslužio više od dvije trećine od 45 godina, što iznosi više od 30 godina njegove kazne" - naveo je Agius.

On je dodao kako je njegov prethodnik već postavio Lukićev prag podobnosti na više od 30 godina, te da ne namjerava odstupiti od te odluke.

"Uzimajući u obzir da je Lukić odslužio samo oko 17 godina doživotne kazne, još uvijek ne ispunjava uslove za razmatranje prijevremenog puštanja na slobodu", naveo je Agius u svojoj odluci.

Također je dodao i da je u julu 2021. godine zaprimio informacije iz Estonije o Lukićevom zdravstvenom stanju, ali ti detalji nisu javno objavljeni u odluci.

Osvrćući se na kršenje ljudskih prava, Agius je naveo kako su on, ali i njegov prethodnik, dobro razmotrili Lukićeve porodične okolnosti prilikom odlučivanja o njegovim drugim zahtjevima, te su zaključili, između ostalog, da "dok putovanje može biti skupo i nezgodno, ova poteškoća ne doseže nivo da predstavlja povredu prava na održavanje porodičnih veza".

Haški tribunal je 2012. godine Lukića osudio na doživotnu kaznu zatvora nakon što je, kao komandant paravojne jedinice "Beli orlovi", proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene u Višegradu, koji su uključivali masakre na Bikavcu i u Pionirskoj ulici.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je pisala da je Lukić u septembru 2020. godine tražio od Žalbenog vijeća da preispita njegovu presudu, što je Mehanizam iste godine i odbio.

Tužilaštvo BiH je u decembru 2019. godine podiglo optužnicu protiv Lukića koja ga tereti za zločine nad putnicima otetim u februaru 1993. na stanici Štrpci (općina Rudo). Tada je saopćeno da su nakon ispitivanja Lukića, u svojstvu osumnjičenog koji se nalazi na izdržavanju kazne izrečene u Sudu u Haagu, ispunjeni posljednji procesni uvjeti za podizanje optužnice.

Sud BiH optužnicu je potvrdio početkom januara 2020. godine, a on je odbio prihvatiti dokumente Državnog suda, piše BIRN.

Od februara 2014. godine, Lukić doživotnu kaznu izdržava u Estoniji.