Saliha Osmanović, skoro tri decenije u selu na obali rijeke Drine, Bajrame dočekuje bez najvoljenijih koji su ubijeni 1995. godine. Ipak, u ovim danima u posjetu dolaze komšije i prijatelji.

Riječ je o majci Nermina Osmanovića, dječaka kojeg otac Ramo, u julu 1995. godine, nakon što su ga u okolini Kravice zarobile srpske snage, doziva da izađe iz šume, odnosno da se preda i “dođe, dole kod Srba“.

Osmanović je rođena u selu Zalužje, a život je nije mazio.

S dvije godine ostala je bez oca, a njena majka se brinula za nju i još četvoro djece. Kasnije se udala u selo Dobrak, a s mužem Ramom stekla je dvojicu sinova, Nermina i Edina.

”Kad sam se udala za Ramu, svoga muža, živjeli smo dobar život. Dva sam sina rodila. Nermina i Edina. Jedan je (rođen, op.a.), ’76., a jedan ’77. Slušali su me, ja sam bila domaćica, muž mi je bio u Beogradu u firmi. Išao u Alžir, Tunis, Libiju… Međutim, skućili smo se”, rekla je Osmanović.

Sretan život ove porodice prekinuo je rat, kada je selo Dobrak napadnuto snagama iz Srbije, ali i lokalnih sela u Bosni.

Izbjegla je u Srebrenicu, gdje je provela još tri i pol godine sa svojom porodicom bez hrane, odjeće, obuće, adekvatnog smještaja i sigurnosti.

Dolaskom snaga Ujedinjenih nacija, Osmanović je vjerovala da će Srebrenica, a samim tim i njena porodica biti zaštićena. Ubrzo je, međutim, došlo razočarenje.

Sin Edin je ubijen granatom 6. jula 1995. godine, a samo pet dana kasnije pala je Srebrenica.

Osmanović se sklonila u Potočare, a suprug Ramo i drugi sin, Nermin, krenuli su preko šume, pravcem ka Tuzli. Ostala je u nadi da će jednog dana ponovo biti zajedno.

Kasnije se vratila u Dobrak, gdje su oživjele uspomene na neka sretnija vremena. Snimak na kojem njen suprug Ramo zove sina Nermina, obišao je svijet, a Saliha se nadala da su uspjeli preživjeti.

Ipak, njihova tijela su pronađena u masovnim grobnicama, a ukopani su Memorijalnom centru u Potočarima.

Osmanović je prvog dana Kurban-bajrama vrata u svojoj kući u koju se odlučila vratiti uprkos svemu proživljenom, otvorila volonterima organizacije MFS-Emmaus i ekipi Anadolu Agency (AA).

“Ja sam donijela odluku da se vratim ovdje. Ja sam sama. Svaki mi je dan težak, vjerujte. Nema nešto da me obraduje. Jedino kad mi neko dođe, onda ništa ne bih radila, samo bih sa njim pričala. Nisam zaboravljena, ima dobrog naroda”, priča Osmanović.

Ipak, teško dočekuje Bajrame.

”Ja sam sinoć mog Ramu gledala na televizoru. Zove svog i mog sina Nermina, da nisam spavala nikad. Nikad. Plakala. Teško, bolno, ali uvijek ima naroda. Uvijek me posjeti, zovne me telefonom, dođe mi, ali teško je. Imat svoje sve, pa izgubiti, pa se vratiti ovdje na granicu. Jaka sam. Valjda mi dragi Allah daje snagu“, veli Osmanović.

Kazala je kako se ne kaje što se vratila.

”Došla sam tu gdje sam svoju djecu odgajala, vaspitavala. Sa svojim Ramom dijelila zlo i dobro“, rekla je Osmanović.

U razgovoru za AA istakla je kako voli raditi u bašti i u kući, ali joj problem predstavlja to što je najbliža prodavnica u Skelanima, pa za osnovne potrepštine zavisi od drugih koji dolaze u posjetu.

A, u posjetu joj dolaze i volonteri MFS-Emmaus koji je ni ovog Bajrama nisu zaboravili.