Bez službene obavijesti hrvatskim vlastima, bez koordinacije sa ambasadom, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić htio je prijeći granicu iz Bosne i Hercegovine, odnosno njenog entiteta Republike Srpske i doći oko 11 sati u Jasenovac, a potom oko 14 sati iu Pakrac. U Vladi Republike Hrvatske smatraju da je bila namjera da se isprovocira hrvatska stranu uoči godišnjice Oluje, a da onda srbijanski predsjednik može u svojoj zemlji glumiti žrtvu jer mu Hrvati nisu dopustili ulazak u zemlju.

Zabranu ulaska u Hrvatsku predsjedniku Srbije za „Slobodnu Bosnu“ komentirao je politolog Davor Gjenero.

-Sve što Vučić kao „državnik” radi, puke su obavještajne operacije. Dobro poznajemo onu iz Potočara, gdje je pasivnom agresijom, koordinirajući vojsku svojih obavještajaca na terenu, komemoriranje dvadesete obljetnice genocida u Srebrenici, koji on i njegovi sljedbenici sustavno negiraju, nastojao zasjeniti pričom o nekakvom navodnom atentatu ružnim pogledima i pokojom cipelom. Nešto slično htio je izvesti u Hrvatskoj devet dana nakon 27. obljetnice genocida u Srebrenici, ali mu je, unatoč izostanka formalne najave dolaska, jasno poručeno da će, pokuša li ući u Hrvatsku, biti vraćen s granice.

Zašto je ova obavještajna operacija bila potrebna Vučiću. Kontekst političkih procesa u Srbiji jasno objašnjava o čemu se radi. Mjesecima nakon parlamentarnih izbora, nakon dugotrajnog pokušaja da se izbjegne zastupljenost jednog jedinog zastupnika albanske manjine u državnom parlamentu Srbije, Srbija konačno počinje proces uspostavljanja predstavničkog tijela i Vučićeva „kuhinjskog kabineta”, koji bi trebao figurirati kao vlada, navodno kolektivno tijelo izvršne vlasti. Između ostalih, o potpori toj vladi u parlamentu Vučić je razgovarao s zastupnikom vojvođanskih Hrvata, predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine, koji je u parlament ušao kao član koalicije Zajedno za Vojvodinu – Vojvođani“, kaže politolog Davor Gjenero za „Slobodnu Bosnu“, te dodaje:

„Za Vučića je razgovor s Žigmanovom o sudjelovanju u vladajućoj većini neugodan, pogotovo zato što je Žigmanovljev koalicijski kolega jasno definirao uvjet da koalicija podrži buduću vladu, a to je uvođenje sankcija Rusiji, kao ključan ispit spremnosti za europsku integraciju. Ova operacija i zatezanje odnosa sjajna su prilika da se svaki daljnji razgovor s Žigmanovom i koalicijom Vojvođana stavi izvan igre.

Srbija je sve više u europskoj izolaciji, sve jasnije daje do znanja da se pretvara u balkansku Bjelorusiju, neformalnu guberniju Putinova carstva. Izazivanjem nestabilnosti na Balkanu Vučić i njegove „službe” rade upravo ono što je Putinu potrebno, a ponovno trijumfira Vučićev stav pasivne agresije.

Jasenovac, kamo je Vučić između ostaloga htio ići, mjesto je strašnog genocida iz Drugog svjetskog rata i kvislinške NDH. Riječ je o mjestu na kojem je stradalo deset Srebrenica. Međutim,  to Vučiću i njegovim službama nije dovoljno, nego im treba strašna licitacija „stotinama tisuća stradalih Srba”, kao da istina o stradanju osamdeset tisuća ljudi, prije svega Srba, Židova i Roma, prema kojima je provođen genocid i holokaust, a onda i Hrvata ( Slovenaca i Bošnjaka, koji  se redovito zaboravljaju), koji su žrtve totalitarnog poretka. Jasno je da s takvom licitacijom žrtvama, takvim izazivanjem napetosti, niti jedna država koja drži do sebe neće pružiti gostoprimstvo malom regionalnom satrapu iz Putinove ergele.

Kolega Senad Avdić posve je u pravu: sve što važi za Vučića mora važiti i za drugog regionalnog aktera s popravnim iz Ruskog: Zorana Milanovića. Bosna i Hercegovina ne smije dopustiti da ovaj u radnim posjetima iscrtava granice njegove žuđene paradržave, „Trećeg entiteta” ili jednostavno „Švercer-Bosne”.

Vlada RH i Ministarstvo vanjskih poslova postupili su upravo onako kako je trebalo postupiti. Iz ovog bi Hrvatska morala naučiti da, kad Bosna i Hercegovina prema njenom malom regionalnom nasilniku bude postupila kao ozbiljna država, ne treba iskazivati čuđenje ili nezadovoljstvo, nego skinuti kapu gospođi Turković ili nekom drugom tko će to učiniti u ime BiH.

PLENKOVIĆ IZBJEGAO „BARAŽNU“ VATRU

U ovom slučaju Hrvatska se ponijela bez histerije, premijer je izbjegao sudjelovati u razmjeni vatre. Granatiranje iz Beograda će tek uslijediti, jer je osim institucionalnih problema tako moguće prikriti i jučerašnji skandal u Grčkoj, kad se srušio avion s oružjem koje je srpska vojna industrija prevozila tko zna kamo u tko zna u kakvom aranžmanu.

Tek za kraj, važno bi bilo da državnik iz Srbije dođe na mjesto genocida u Jasenovac, ali Vučić nije taj koji bi to mogao obaviti. On je mali momak čiji je format zbor građana u okupiranoj Glini. Boris Tadić bio je nešto drugo, i on je s puno poštovanja bio praćen od hrvatskih vlasti, kad je odavao počast stradalima u Jadovnom u Lici, a tamo je komemorirao i „privatno”, članove obitelji svoje majke. Nažalost, nakon kraja mandata Borisa Tadića odnosi Zagreba i Beograda su zamrznuti, a takvi će ostati dok god je proruski, neoradikalski, protueuropski i protudemokratski režim Aleksandra Vučića, trenutno bez drugih političkih institucija, ondje na vlasti.

Netko drugi će se morati jednom pokloniti žrtvama genocida u Jasenovcu, kojih je, zastrašujuće, deset puta više nego žrtava genocida u Srebrenici“, kazao je Gjenero za „Slobodnu Bosnu“.

(M.I.)