Učestale posjete najviših zvaničnika Hrvatske regiji Hercegovine, uglavnom, sliče kao „jaje-jajetu“. Sve se najavi dan ili dva ranije uz prigodni vokabular i detaljan plan posjete. 

Nakon što se „crne limuzine“ dokotrljaju do Mostara i Hercegovine, kreće..red religije, politike, javnog iskazivanja „jedinstva stavova“...pa onda malo kulture obojene lokal patriotizmom i na kraju mrvica turizma i ekonomije.

Kulise su iste, samo se potrebi miču sa jednog na drugo mjesto. Nikakvih tu iznenađenja nema, jer se sami sudionici potrude da unaprijed javnosti pojasne šta će se reći i o čemu se kao „razgovarati“.

Nakon uobičajne „klauzure“ Čovića sa najvišim zvaničnicima Hrvatske, slijedi centralni događaj svake od posjeta – Press konferemcija. I opet ništa novo...sve ono što smo toliko puta čuli i vidjeli, uz pokoje pažljivo planirano i naručeno pitanje.

Čović je uobičajno zabrinut i šalje „tvrde“ poruke „političkom Sarajevu", dok je Plenković (ili neki od ministara iz njegove Vlade) vidno optimističan i uvjeren kako će i Hrvati „izboriti svoje pravo na jednakopravnost u BiH“.

Obavezno se spomene i podrška Hrvatske za BiH na „putu prema Europi“, ali i potreba da se prevaziđu posljedice „nesretnog sukoba“ sa Bošnjacima...baš kao da postoje i neki „sretni sukobi“ i kao da o tome međunardni sudovi nisu donijeli presude!?

Jedna te ista priča se razvlači po ko zna koji put uz manje-više iste argumente. Malo nemira može da unese tek predsjednik RH Zoran Milanović, koji obavezno malo „potkači“ Plenkovića, ali ne zbog različitog pristupa pitanju Hrvata u BiH, već zbog gole borbe za vlast.

I tako ukrug... Čović se žali i svađa sa „političkim Sarajevom“, dok Zagreb preko NATO-a i EU lobira za njegove interese i političke želje.

Pri tome važne činjenice nisu zapravo tako važne, ko ni to ima li smisla u tvrdnjama da su neravnopravni oni, koji imaju mogućnost blokirati cijeli politički sistem i zbog toga suštinski ne snositi nikakve posljedice!

Kakve su posljedice američkih „crnih lista“ ili nekakve Deklaracije Bundestaga? Mostarci bi kazali: Poškaklji me da se nasmijem“!

Zagreb je pitanje svoje „virtualne Herceg-Bosne“ stavio uz bok ostalih važnih vanjsko-političkih tema i od toga ne odustaje. I tu je suština cijele te priče. U političkoj i geopolitičkoj trgovini u vrijeme rata u Evropi, gdje se svi nešto nude, prodaju i kupuju...

Hrvatska je na svoj „štand“ iznijela najbolje šta ima. I predsjednika, koji ima razumijevanja za Rusiju i slaže se sa Dodikom. 

Najveće akcije od ponuđenog ima njen geopolitički položaj na Jadranu prema centralnoj Evropi u vrijeme očekivane energetske krize u Evropi.

LNG terminal, JANAF i te „špice“...uz mogućnost proširenja kapaciteta.

Dobar dio Zapada to prepoznaje kao „priliku“ i spreman je „nagoditi se“. Cijena?  Tamo neka Bosna u kojoj se treba mijenjati nekakav, ionako komplikovan Izborni zakon? Šta ima veze...može!

Ako ništa drugo, onda zato, jer Sarajevo nije problem. Ne koketira sa Rusijom i ne treba se nešto posebno „obrađivati“.

Nisu problem, pa se sa njima može kako se hoće.

Inače, temljni problem Sarajeva je u činjenici neprepoznavanja načina djelovanja i stvarnih mehanizama „međunarodne zajednice“. Zato, jer ne može i neće da vjeruje da je dio Zapada spreman  nagoditi se sa očiglednim proruskim igračima na Balkanu, na štatu, oni koji to nisu. Stisni onoga koji je "donji"...

Pa, baš zato i hoće i da se nagode! Jer im trebaju i jer se u međunarodnoj politici važni jedino i samo interesi.

Jer, romantična i tragična priča „ne pali“, ako je ne prati aktivna i odlučna politika, a ne nekakva unjkava moljakanja i povlačenja za rukav. I tako godinama... 

Zato pravi i glavni problem Sarajeva nije ni u Zagrebu ni u Beogradu, već u jednom značajnom dijelu Zapada, koji je spreman „zaklati geopolitičku kravu“ na Balkanu zarad par kila geopolitičkog „mesa“.

Moskva to prepoznaje i „loži“ svoje spavače da traže što više. Zapad „gasi vatru“ benzinom, nakon godina vjerovanja u „kraj istorije“.

Zbunjeno „političko Sarajevo“ haotično protestuje ispred OHR-a, dok očekuje podršku „prijatelja“.

Dobro, zar zaista mislite da je Schmidt sve ono što namjerava uraditi „zamislio sam u svojoj glavi“?, piše na svom blogu Faruk Kajtaz.