Piše: Hajrudin SOMUN

”Moram da kažem da u Egiptu svi znaju ko je bio Josip Broz Tito, on je kod nas mnogo cijenjen”, tako je prije desetak dana govorio egipatski predsjednik Abdel Fatah el-Sisi za vrijeme posjete Srbiji. Nisam našao da je njegov domaćin Aleksandar Vučić na to išta dodao. Nije ni očekivati da Vučić hvali Tita. I da nije pripadao drukčijem svjetonazoru, bio je mlad, nije ga mogao kako treba ni doživjeti. A i predsjednik El-Sisi je imao tek nekoliko godina kad je njegov davni prethodnik Gamal Abdel Naser govorio Egipćanima kako u predsjedniku Jugoslavije imaju velikog prijatelja. I kako to, eto, traje preko šest decenija. Ali, pošto nema ni Titove ni ikoje druge Jugoslavije, a on govori u Beogradu, El-Sisi je još rekao: “Kao što srpski narod voli Egipat, što kaže predsjednik Vučić, tako i egipatski narod voli srpski narod.” Pa tako može ispasti da misli kako je i Tito bio Srbin.

Ne bi bilo pristojno šefu jedne tako velike države, najveće, a nekad i najvažnije u arapskom svijetu, pripisivati toliko neznanje. Ipak je predsjedniku El-Sisiju posjeta Beogradu bila potrebnija od podsjećanja na prošlost, jer je ukrajinski rat pogodio Egipat više nego mnoge druge zemlje. Četiri petine žita kojim se hrane Egipćani stizalo je iz Ukrajine. Njemu je bilo važno da, između Njemačke i Francuske, posjeti i Srbiju. U prve dvije se trudio da dobije finansijsku pomoć iz fondova MMF-a kako bi olakšao to stanje. “Kriza hrane i energije vrši ogroman pritisak na egipatsku ekonomiju”, kaže. Zato mu je važno što je s vladom u Beogradu potpisan ugovor o isporuci žita, mada su te količine neznatne od miliona tona koje se očekuju da krenu iz Ukrajine. I predsjedniku Vučiću je bilo stalo da se upravo Egiptu isporuči žito, uprkos zabrani izvoza pšenice zavedenoj poslije ruske invazije na Ukrajinu. “Ono što je posebno za Egipat, ali i za nas, jeste da ćemo ustanoviti dobru saradnju u prodaji žitarica Arapskoj Republici Egipat, počev od pšenice za koju smo dobili certifikat za izvoz u Egipat nedavno, dobili smo i za jabuku, a uskoro, nadamo se, i za goveđe meso”, rekao je.

Srbiji je, međutim, ne samo zbog rata u Ukrajini, bilo važno da otvori vrata svojoj ekonomiji u drugim pravcima, pošto su joj, a dobrim dijelom ipak zbog stava prema tom ratu, zatvorena prema zapadnom svijetu. Predsjednici Egipta i Srbije usvojili su zajedničku deklaraciju o uspostavljanju strateškog partnerstva, a na ekonomskom forumu učestvovalo je sto trideset srbijanskih i egipatskih kompanija. Predsjednik El-Sisi je pozvao srbijanske firme da učestvuju na tenderima za velike projekte poput 4.000 kilometara brzih pruga. Vojnoj industriji Srbije Egipat je posebno zanimljiv, pa je predsjednik Vučić odveo predsjednika El-Sisija da razgledaju opremu i naoružanje srbijanske armije. Posebno su se zadržali pred teškim oklopnim pješadijskim borbenim vozilom “Lazanski”. Pošto na gotovo sve što se već pola godine zbiva po svijetu utiče ukrajinski rat ili s njima na razne načine ima vezu, možda je nekome pri toj manifestaciji srbijanske vojne industrije Egipćanima moglo naumpasti kako je istih tih dana na tlo Grčke, članice NATO-a, pao avion s vojnom opremom i municijom iz Srbije, navodno na putu za Bangladeš, a svi nesretno stradali članovi posade bili su baš Ukrajinci.

Ni Egipat nije prihvatio sankcije zapadnog svijeta prema Rusiji. El-Sisi je bio jedan od devet šefova arapskih zemalja koji su nekoliko dana ranije imali u Džedi zajednički samit s američkim predsjednikom Bidenom, a nijedna se nije pridružila sankcijama protiv Putinove Rusije. Posjeta egipatskog predsjednika Srbiji imala je nešto širi i trajniji značaj, što je bilo u interesu obje zemlje. Predsjedniku El-Sisiju priređen je u Beogradu izuzetno svečan doček. Predsjednik Vučić ga je dočekao, provodao ispred Srbijanske garde i uveo u Palatu Srbija, nekadašnje sjedište savezne vlade Jugoslavije u kojoj je Tito otvorio prvi samit Pokreta nesvrstanih zemalja. Predsjednik El-Sisi je vjerovatno nesvjesno smjestio Tita u Srbiju, ali njegovi domaćini odavno čak i imenima te palače ne žele da podsjećaju da je išta u Beogradu nekad pripadalo Jugoslaviji, nego samo Srbiji. Pa ni Palata Srbija, iako u njenih šest i po hiljada kvadratnih metara, kako pišu i beogradski novinari, “i danas sve odiše istorijom”. Tada je svaka republika socijalističke Jugoslavije imala svoju salu, ali Srbija najveću.

Predsjednik Vučić se nije osvrtao na to doba, nego je svom gostu priredio i izložbu o 110 godina diplomatskih odnosa kraljevine Srbije i Egipta koji je tada bio još britanska kolonija. Posljednji put je jedan egipatski predsjednik, bio je Husni Mubarek, 1987. godine, posjetio bivšu Jugoslaviju. A pred dolazak predsjednika El-Sisija u Beograd bivši ambasador Srbije u Kairu Dragan Bisenić je napisao u Telegrafu: “Ova poseta je na neki način bila obnavljanje bogate istorije odnosa Beograda i Kaira, pošto se u međuvremenu promenio državni oblik tadašnje Jugoslavije, sadašnje Srbije.” Podsjećajući da su odnosi prekinuti tokom ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, 1990-ih godina, dodaje: “Odnosi sa Srbijom su počeli da se oporavljaju, a ojačali su kada je Egipat 2008. godine dostavio mišljenje Haškom tribunalu protiv međunarodnog priznavanja nezavisnosti Kosova.” Kosovo je priznao “islamistički predsjednik” Mursi, prije nego što ga je oborio predsjednik El-Sisi.

Josip Broz Tito i nesvrstani srbijanskim liderima i političarima dobro dođu kad im zatreba. A zatreba im najviše kad se radi o Kosovu. Priređivali su svečane godišnjice prvog samita nesvrstanih zemalja u Beogradu, 1961, a od vrhunca kosovske krize 1999. šefovi diplomatija Srbije su na sastancima pokreta nastojali da što više zemalja odvrate od priznanja nezavisnosti Kosova. Prednjačio je Vuk Jeremić, koji nije štedio riječi hvaleći Tita i predstavljajući Srbiju kao “najvećeg nasljednika SFRJ”. Tako je i sada predsjednik srbijanske Narodne skupštine Ivica Dačić, pri susretu s predsjednikom El-Sisijem, hvalio egipatsku diplomatiju koja je uspjela da zamrzne priznanje Kosova. Rekao mu je da “visoko cijeni egipatski stav koji podrazumijeva da Kairo ne glasa za članstvo Prištine u međunarodnim organizacijama”. Egipatska strana u statusu Srbije kao evropske zemlje i sjedišta pokreta u početku pokreta nesvrstavanja u Beogradu vidi ipak i priliku za saradnju zemalja koje se nisu svrstale ni na jednu stranu u ukrajinskom ratu. Član egipatskog Vijeća za vanjske poslove Raha Hasan izjavio je ovih dana za Al-Monitor da Egipat ostaje pri svom stavu o Kosovu i da bi upravo predsjednik El-Sisi, “pošto su usklađeni stavovi Kaira i Beograda o ukrajinskom ratu, mogao vratiti u prvi plan pokret nesvrstavanja”.

Egiptu je, očito, Srbija važna ne samo zbog posvajanja zasluga za pokret nesvrstanih. Uostalom, Beograd jeste bio njegovo prvo sjedište i centar u koji su rado dolazili lideri “trećeg svijeta”, a jugoslavenske firme od njih dobijale da im grade velike razvojne projekte. Ne znam kakav je odnos Bosne i Hercegovine prema današnjem Egiptu, ali evo vidim da se drugi ne libe da s njim sklapaju poslove, čak i vojne, bez obzira na to koliko njegovog predsjednika, feldmaršala Fataha el-Sisija, smatrali autoritarnim ili manje “islamističkim”.

(Oslobođenje)