PROFESOR SENADIN LAVIĆ: "Čoviću nije uspjelo da sve Hrvate 'utjera pod kapu HDZ' i koristi ih za svoje propale projekte 'predstavljanja naroda'"

Hrvatski narod u Bosni je s Tuđmanovom ideologijom (tuđmanizam) otkinut od Bosne, rastemeljen i sveden samo na priručno sredstvo, dijasporalnu grupaciju koja treba da služi stvaranju “države” u kojoj bi bili svi Hrvati. To je, s druge strane, isti etničko-religijski zahtjev srpske velikodržavne politike i beogradske političke oligarhije, kao da ne postoji Bosna i Hercegovina kao internacionalno priznata država.

  • Mini market

  • 08. Avg. 2022  08. Avg. 2022

  • 3

Piše: Senadin LAVIĆ 

Već odavno se nameće kvazi-politička priča o “dogovaranju naroda” i biranju “legitimnih predstavnika naroda”. To je samo srce etnokratije na Balkanu gdje političke oligarhije još uvijek guraju narode pod zastave velikih vođa, “biološko-religijskih nacija”, kolektivnog jednoumlja, ciničke prosječnosti, samovolje političara, u rezervate “otete privatizirane države”, vladavine nepravde. Ta podla etnokratija nameće naraciju da su “narodi u konfliktu”, da su eto Bošnjaci i Hrvati u nekom trvenju, da “cijeli narodi stoje jedni spram drugih” i da je moguće narod posmatrati kao kompaktnu i homogenu grupu istomišljenika. Pretvaranje naroda u “stada” ili “čopore”, koji slijede svoga pastira, jeste, bez sumnje, oblik krivog predstavljanja poslanja religijskih institucija i političkih organizacija u društvenom kontekstu!

Najpodlija prevara etnokratijskog antibosanstva jeste ona priča da je moguće organizirati Bosnu u tri etnička geta (ili kao tronarodni rezervat) u kojima će etničko-religijske grupe ostvariti svoje puno pravo i slobodu. I to će navodno relaksirati sve odnose između narodnih ili etničkih grupa, poboljšati ih i ovjekovječiti. To je besmislena izmišljotina srednjovjekovnog svešteničkog razuma koji prema svojim potrebama dijeli ljudske društvene grupe na “stada” isključivosti i ekskluzivnih sadržaja kojima nadahnuti “pastir” osigurava egzistencijalni smisao. U suštini, dakle, radi se o destruktivnom nedemokratskom i neprimjerenom pokušaju da se današnji povijesni trenutak vrati u drugu polovinu 19. stoljeća, kada su se balkanski narodi oslobađali od Osmanskog carstva, i nastavi proces stvaranja “nacionalnih država” provođen kao pravljenje homogenih i monoetničkih zajednica iz kojih je sve neidentično istrijebljeno na najmonstruozniji način. Bosna je, pritom, u velikodržavnim projekcijama srpstva i hrvatstva zamišljena samo kao prostor “tehničkog” razgraničenja, a ne kao stara supstancijalna zemlja i država!

Drskost etnokratijskih podvala, onih antibosanskih struktura koje zaboravljaju da mnogi pamte  procese i projekte velikodržavnog hrvatskog i srpskog hegemonizma protiv Bosne, dovela je države Balkana u kojima se govori slavenski jezik do mizerije i beznađa. Srbija i Hrvatska ne odustaju od razgraničenja, ali, nažalost, na tlu Bosne. Taj plan su maskirale brigom za srpstvo i hrvatstvo u Bosni. Dok su bosanski pravoslavci i katolici odmah iz svoje religijske devetnaestovjekovne svijesti iskočili u narodno-nacionalne orbite srpstva i hrvatstva, muslimanski Bošnjaci su bili indiferentni i neupućeni u procese nacionaliziranja stanovništva Bosne od kraja 19. stoljeća. Oni su svoju egzistenciju i političkog djelovanju polazili od muslimanstva, dakle, religijske diferencije u odnosu na katolike i pravoslavce. Poslije neuspjeha Pokreta za autonomiju Bosne iz 1831. godine njihova linija života podsjeća na ponornicu, kako je pisao Skender Kulenović. Nisu shvatili važnost žrtve Huseina Gradaščevića. S druge strane, odavno Zagreb programira mozgove bosanskih katolika pretvarajući ih u hrvatski narod ili u hrvatsku dijasporu. Bosanski franjevci su sve do početka 20. stoljeća istrajavali na odbrani bošnjačkog narodnog imena i identiteta, ali od septembra 1900. godine, po uputi Josipa Stadlera, nametnuto je narodno ime Hrvati koje se više nije napuštalo. Nacionalna propaganda i promicanje hrvatskog identiteta zaokružila je katolike Bosne kao jednu narodnu grupu u čijem je osnovu stajala kršćanska vjera. Stadler je insistirao na tome da je vjera, kršćansko vjerovanje, osnova hrvatskog narodnog identiteta u Bosni. Razvijanje političkih ideja iz susjedne Hrvatske na prostoru Bosne nimalo se nije svidjelo Austorugarskoj vlasti i, istovremeno, smatrala je Stadlera prilično krutim, konzervativnim i nevičnim razumijevanju politike. Danas, nakon nešto više od sto godina, uopće nije sporan hrvatski identitet dijela građana BiH i njegov povijesno-politički fakticitet da preko njega susjedna država Hrvatska ne pokušava u Bosni ograditi “hrvatsku teritoriju” kojom bi ona raspolagala kao sa svojim posjedom! Zato je Hrvatska bila uključena u UZP 1990-ih kao projekt preko kojeg je pokušala stvoriti “hrvatsku teritoriju” u Bosni. Sva hrvatska i srbijanska politička propaganda od 19. stoljeća ciljano stvara “etnički” identitet i etnoteritorijalizacijom na tlu Bosne oblikuje “hrvatski”, odnosno “srpski” etnički prostor! To je osnova politike velikodržavnog hegemonizma.

Aktualni pokušaji sa strane beogradske i zagrebačke propagande da se pojedinci iz bosanske politike i akademske zajednice optuže za “loše odnose” između država i tobože naroda, samo je nastavljanje starih hegemonijskih ambicija. Zagrebačka hrvatska politika je sve uradile da se razvije koncept tzv. “legitimnog predstavljanja” naroda u Bosni, da se naglasi koji je to “pravi predstavnika Hrvata”, onemogućavajući unutar hrvatskog naroda pluralnost i priznavanje pojedinca, čovjeka, građanina koji sam i slobodno odlučuje o svojim interesima, neovisno od kolektiva i komunitarističkih naloga. Hrvatski narod u Bosni je s Tuđmanovom ideologijom (tuđmanizam) otkinut od Bosne, rastemeljen i sveden samo na priručno sredstvo, dijasporalnu grupaciju koja treba da služi stvaranju “države” u kojoj bi bili svi Hrvati. To je, s druge strane, isti etničko-religijski zahtjev srpske velikodržavne politike i beogradske političke oligarhije, kao da ne postoji Bosna i Hercegovina kao internacionalno priznata država.

Zagrebačka hrvatska politika tuđmanizma zaboravila je na komšijske i demokratske principe u odnosu prema Bosni i iz tog osnova obmanjuje domaću i evropsku javnost o ugroženosti hrvatskog naroda. Hrvatska vrlo netaktično demonstrira silu prema Bosni. HDZ Hrvatske, kao ideološki pokretač, i HDZ BiH, kao izvođač velikodržavnih radova, ne dozvoljavaju da neki drugi Hrvat, iz neke druge stranke, može biti izabran od građana BiH za člana Predsjedništva države ili u neku drugu državnu instituciju. Potpuno sinhronizirano, beogradska i zagrebačka velikodržavna hegemonijska politika pokušavaju detaljno razdvojiti etničko-religijske grupe na teritoriji Bosne i upravljati njima preko stanja konflikta i ekonomske ovisnosti. Pritom, HDZ BiH smatra da su samo “njegovi” Hrvati legitimni Hrvati! Čoviću na svu sreću nije uspjelo da sve Hrvate “utjera pod kapu HDZ” i koristi ih za svoje propale projekte “predstavljanja naroda”. Sljedbenici tuđmanizma jako dobro znaju da članovi Predsjedništva BiH nisu određeni kao “predstavnici naroda” – oni su predstavnici i zastupnici svih građana BiH. U vezi s apelacijom bivšeg člana Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića iz 1998. godine, za ocjenu usaglašenosti Ustava FBiH s Ustavom BiH, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine nisu definirani kao predstavnici konstituentnih naroda BiH, već građana, odnosno svih građana BiH, te se u odluci tog suda, br. U5/98 iz 2000. godine, jasno navodi da članove Predsjedništva BiH ne biraju pripadnici samo jednog naroda, već svi građani, dva člana iz entiteta “FBiH” i jedan član iz entiteta “rs”. Ovo zapadnohercegovački HDZ-ov pogled previđa i ne priznaje, jer njima treba “izborna jedinica” preko koje bi napravili “etničku jedinicu” i tako omeđili svoju “etničku teritoriju” unutar države BiH. Zato Čović u Banjaluci kliče hvalospijeve entitetu “rs”! Etnoteritorijalizacija tako služi za oduzimanje suvereniteta državi BiH na cijeloj njezinoj teritoriji i pogubno otvaranje BiH za direktan uticaj Srbije i Hrvatske na njezinom državnom teritoriju. Dakle, HDZ demonstrira predpolitički plemenski princip da je narodna grupa suverena, a ne država! Ta pandemija etnicizma se ne završava i stvara anarhijsko stanje koje je u srži fašistički poredak.

Dakle, decenijama prije nas današnjih postoji velikodržavni hrvatski plan da se uspostavi hrvatska “granica na Drini”, jednom preko banovinske Hrvatske, pa drugi put preko kvislinške NDH, te najzad preko tzv. “H-B”. To jeste decenijama prije naših dana bh Hrvati katolici su otkidani od Bosne i pretvarani u dio nacionalnog (državnog) programa susjedne države. Pokušaj da se Bosna pripoji Hrvatskoj posebno je došao do izražaja za vrijeme NDH kao kvislinške i vazalske tvorevine iz Drugog svjetskog rata kojom se Bosna našla u sklopu hrvatske vojne i političke uprave. NDH je bila dio “Hitlerovog Welta”, uostalom kao i Nedićeva Srbija. Danas se pokušava oblikovati politički model u kojem će svi Hrvati BiH biti pod komandnom palicom HDZ-a, a ova stranka će biti pod totalnom kontrolom Zagreba i time osiguravati direktan uticaj hrvatskoj politici iz Zagreba u samoj unutrašnjoj strukturi Bosne. Isto se odnosi na srpsku politiku u Bosni koja je u ratu pokrenutom od strane Miloševićevog režima zaposjela “teritoriju” (entitet “rs”) i bila je organizirala kao ekskluzivni prostor bosanskih Srba, a onda je malo stvar izmijenjena sudskim odlukama i inicijativama – to je sada multietnički entitet svih naroda BiH, bez obzira što ga Dodik i njemu slični papagajski nazivaju “državom”. Nedostatak bošnjačke državno-bosanske inicijative i akcije može se posmatrati kao povijesna boljka Bošnjaka koji “nešto čekaju“.

Neukusno je i vrlo bezobrazno tretirati bosanske građane kao ribe koje ne pamte devedesete godine ili kao da ne znaju događaje iz Prvog i Drugog svjetskog rata, dogovore i sporazume srpskih i hrvatskih političkih oligarhija, agresije iz 1990-ih i presuđenog UZP-a. Nisu Bosanci (građani/državljani BiH) i Bošnjaci (narod u BiH) krivci za to što su Hrvati spakovani pod HNS, rezervnu “H-B”, i komandu D. Čovića, a ovaj pod zagrebačke političke moćnike. Nisu Bošnjaci i Bosanci krivi što iz Zagreba g. Milanović šalje svakovrsne uvrede i ponaša se kočijaški prema jednom evropskom narodu i nezavisnoj državi. Nisu Bosanci i Bošnjaci krivi što su Hrvati raseljeni iz Posavine, Banjalučke regije i drugih krajeva Bosne. Još bi ih neko pomeo iz centralne Bosne! Nisu nikome Bosanci i Bošnjaci krivi što su spremni da brane Bosnu i da se na sve načine bore za nju – to je njihovo legitimno pravo, bez obzira na povike fašista koji im to ne dozvoljavaju. A fašisti znaju bosanski odgovor!

Nezavisna Srbija je od 1878. godine mogla slobodno stvarati srpski narodni i nacionalni identitet te je otvoreno nasrnula na Bosnu i proglasila je jednom od “srpskih zemlja”. Već u 19. stoljeću iz Srbije se jasno oblikuje plan i nacrt (“načertanije”) po kojem će Bosna biti uvučena u Srbiju i pretvorena u njezin dio. Od 1844. godine moguće je jasno slijediti liniju velikosrbijanskog i velikosrpskog hegemonizma, državnog terora i etnofaulizma prema Bosni i Bošnjacima. Svi srbijansko-srpski političari i vojnici su od početak ove ideje znali da je potrebno izvršiti genocid nad muslimanskim Bosancima da bi se taj plan izveo u cijelosti. Prvo uništiti muslimane u Srbiji (19. stoljeće), a onda na Kosovu, Sandžaku, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini tokom 20. stoljeća! Stvarno je bolesna, gubitnička i opasna ta “ludačka istrajnost u stvaranju velike Srbije”. (Bogdan Bogdanović)

Glasnogovornici real-politike upozoravaju da je Bosna već podijeljena i da nema smisla boriti se protiv etničkih segregacija, iredentističkih politika i razdijeljenosti, da treba pristati na bošnjački, hrvatski i srpski rezervat i čekati smrt bez glasa, da se samo naivci još bore za bosanski identitet i da oni moraju da umuknu i prestanu da dezavuiraju nakaznost objektiviranih modela fašizma. Poruka je jasna – zašuti pred fašizmom čovječe i prihvati stanje na terenu koje je napravljeno genocidom i ratnim zločinima! Realpolitik nas prisiljava da prihvatimo rezultate ratnih zločina i genocida. Realpolitik nas uči da budemo tupi, glupi i emocionalno prazni. Realpolitik nas  uvjerava da je sve dobro, a nema vode, struje, hrane, slobode, empatije, mira… Ali, ne treba nasjedati na diktaturu Realpolitik, nego tražiti put izlaza iz apsolutizma nametnute antibosanske stvarnosti u kojoj je neko navodno “presudio Bosni”. Evropska kriza smisla života i opća kriza evropskog čovjeka u “presudi” Bosni nesvjesno oglašava vlastiti krah. Stari filozofi su znali da je “život pitanje forme”, zato je P. Sloterdijk s tom tezom povezao termin sfera ili gradnja sfera i mišljenja tako neophodnih za otvaranje horizonta postojanja ljudskog života.

Pristati na diktaturu stvarnosti, koja je stvorena zločinima, je nalog fašizma koji se prikrao, zamaskirao i odomaćio u svijesti i političkom vokabularu prikrivenih lažnih demokrata, ljevičara-desničara, falsifikatora, žurnalističkog cinizma i otvorenih etnonacijskih rasista. Oni su zauzeli “stvarnost” i vladaju njome, svi drugi koji se ne pokore toj “stvarnosti” biće relegirani, odstranjeni i “očišćeni” iz nje. Tako rezoniraju fundamentalistički žreci etnopolitike i religijskog ekskluzivizma koji su ostvarili totalnu kontrolu nad svojim “stadima” i pastirski ih razdvojili u zasebne “rezervate istine” iz kojih ne mogu izaći. Svaki pokušaj da se raskrinka ta nenormalnost odmah je napadnut od budnih čuvara jednoumlja etnopoliitke. Pristati na aparthejd u kojem već dugo živimo i biti predmet bolesnih diskriminacija, znači pristati na poniženje, nemoral i autodestrukciju… Spram toga je odlučnost da se zaustavi namirivanje  Srbije i Hrvatske u Bosni ili, drugim riječima, vrijeme je da se okonča perverzni hegemonijski projekt “velike države” Srbije i Hrvatske na račun Bosne.

Iza hrvatsko-zagrebačkog političkog prijedloga reforme izbornog sistema BiH krije se, ustvari,  samo ozakonjenje mehanizma totalne blokade države i otvaranje mogućnosti da se ona “slobodom voljom” etno-fašizma iredentista i antibosanskog nacionalizma uništi. Sadašnji zagrebačko-hrvatski pokušaj podmetanja Izbornog zakona kao modela preko kojeg se provodi minorna izmjena Ustava i ciljano oblikuje “etničko-religijska hrvatska teritorija”, samo nastavlja  besmisao tuđmanizma i ideje da jedna etničko-religijska grupa živi u jednoj homogenoj državi iz koje su svi drugačiji rastjerani ili uništeni. Od ovih opasnih namjera treba spašavati bosanskohercegovački hrvatski narod koji je HDZ gurnuo na druge narode i pokušava ga koristiti za velikodržavne projekte. U tome samo etničko-religijske oligarhije imaju korist, a  primitivna ekskluzivistička etnopolitika je najveći neprijatelj Bošnjaka, Hrvata, Srba i svih Drugih kao slobodnih i ravnopravnih građana BiH!

(nap.ba)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...