Piše: Nedžad S. HADŽIMUSIĆ (digitalna demokracija)

Sve do pokretanja posebne vojne operacije Rusije u Ukrajini, činilo se da je Europa maltene odlično prošla u Prvom hladnom ratu. Dok je u Aziji bila druga priča. Tamo je hladni rat bio nerjetko biblijski surov, napalm-vreo i neuporedivo složeniji. Donio je neslućene geostrateške promjene. Iz krize u krizu, u nepreglednom nizu post-kolonijalnih, ideoloških unutrašnjih i proxy sukoba, odnio je neuporedivo više ljudskih života i ostavio novim pokoljenjima niz otvorenih i(li) potencijalnih žarišta: Kašmir, nuklearna i gladna Sjeverna Koreja, Tibet, Taiwan itd.

U Washingtonu, Kremlju i šire među Saveznicima, u finalu Drugog svjetskog rata zapravo se uopće nije ozbiljno vjerovalo u pobjedu komunista u Kini, toj najmnogoljudnijoj azijskoj zemlji sa njenom turbulentnom historijom, prebogatom kulturnom baštinom i čudesnom civilizacijskom patinom.

Naime, sa kapitulacijom Japana nakon američkih *atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki (1945), potom sovjetskom hitrom invazijom na Manchuriju, činilo se da je uspostavljena solidna, bipolarna ravnoteža između Istoka i Zapada. Svi relevantni svjetski igrači, uključujući SSSR, prepoznali su nacionalističku vladu Chang Kai-sheka, lidera nacionalističke partije Kuomintanga, sa (tada) sjedištem u Chongkingu kao jedinu vrhovnu vlast u Kini.

Upućeni znaju da je Staljin na summitu u Yalti posebnim, tajnim dokumentom prihvatio kavalirsku ponudu da sovjetske snage u Manchuriji dobiju privilegovanu administrativnu i vojnu poziciju, ali bez izričite reference glede osporavanja suverenitata Kine nad tom dijelu ‘njene teritorije’. U prevodu, očekivalo se da Moskva ‘u duhu vremena’ sama odluči kada da elegantno anektira istu. Time bi okončala stalnu prijetnju njenoj dalekoistočnoj provinciji, kao i prevažnoj strateškoj luci Vladivostok, odnosno neprijateljstvo sa Japanom oko Manchurije koje datira od kraja devetnaestog stoljeća. Takvi aranžmani oko interesnih sfera i realokacije teritorija su bili već viđeni u Europi. Dakle, zašto ne i u Aziji.

II

Ali, historija definitivno nije učiteljica života. Taman kada je Chang Kai-shekova armija, prethodno ozbiljno navježbana u ratovanju po Indokini, bila nadomak zatiranja domaće crvene opasnosti, uslijedila je naprasna i, pokazalo se, epohalno pogrešna odluka ključnog partnera, SAD-a. Istu je 1946. proaktivno promicao i prenio kineskim domaćinima **general George C. Marshall – Washington je nastojao da presječe dalju eskalaciju sukoba između Nacionalista i Komunista. Generalna ideja jamačno je bila da se ne naruši već dostignut geostrateški balans. Ili u prevodu: da se u kontinentalnoj Kini napravi replika ‘dvije azijske Njemačke’, gdje bi vremenom preovladale zapadne vrijednosti – imanentne superiornom modelu otvorenog društva i ljudskih prava.

Međutim, tada je nepovratno izgubljen polazni momentum, a ratna sreća se okrenula u korist Crvenih. Da bi se tri godine kasnije (1949) vojno i politički poraženi Nacionalisti do daljnjeg ‘sklonili’ na – Formosu (Taiwan), pod (ne)upitan strateški kišobran SAD, koji podrazumjeva dvostruko partnerstvo i uvažava dosta kompliciran koncept Jedne Kine u kombinaciji sa američkim Zakonom o Taiwanu.

Kakogod, pobjeda komunista u Kini proizvela je snažan planetarni crveni cunami pod parolom Komunističke internacionale: ‘Proleteri svih zemalja…’. Uz blagoslov Kremlja i Pekinga krenuli su građanski sukobi u Koreji, Vijetnamu, Kambodži. Komunizam je postao univerzalno ozbiljna politička priča, jer se brzinom svjetlosti širio fancy agitprop, potkovan uvjerljivim prognozama priznatih ekonomskih stručnjaka na Istoku, ali i na Zapadu. Parafrazirano: kapitalizmu nema spasa, jer neminovno slijedi i samo što nije počela poslijeratna depresija, ‘sto puta gora od one iz 30-tih’, nakon Prvog svjetskog rata.  

Zapisano je da je upravo tako nekako Staljin odgovorio na molbe francuskih komunista da ih se pogura oko preuzimanja vlasti nakon poraza nacizma. Poručio im je da se malo strpe, jer ionako ide skora, globalna pobjeda Radnika i Seljaka. Sa ili bez poštene inteligencije, sasvim  nebitno (usput, lijep pozdrav i rišpet meštru Viktoru Ivančiću).

Znamo da je sve ispalo potpuno drugačije. Kapitalizam se nije urušio nego je procvjetao. Selektivno je pokrao i prizemljio upotrebljive lijeve ideje kao učinkovit melem kontra svakog ozbiljnijeg socijalnog bunta. Ništa od najavljene poslijeratne depresije. Tržišne ekonomije su se brzo oporavile. U početku nešto usporenije, a onda se desilo njemačko, pa japansko  ekonomsko čudo. Nota bene: radi se o poraženim silama Osovine u II svjetskom ratu i instrumentalnoj političkoj i ekonomskoj potpori pobjednika – Sjedinjenih američkih država. Za njima je krenuo ostatak zapadne Europe, pa euroazijski tigrovi i zmajevi: Južna Koreja, Singapur, Hong Kong i Taiwan.

Tek sredinom 1980-ih, Kina se otvorila sa dvadeset godina zakašnjenja. Nakon perioda gladi, krvarenja u građanskom ratu, pustošenja u vrijeme kulturne revolucije, mraka i svijetla crvenih konvulzija Mao Zedonga, potom strahovlade tzv. bande Četvorke, za kormilo ove velike zemlje došao je mudri lider i vizionar Deng Xiaoping. Tom prekaljenom revolucionaru, članu i strategu najznačajnijih vojnih i političkih tijela, pripada lavovski dio slave za historijski zaokret Crvene imperije. Od tada se Kina kreće fantastičnim koracima od 7 milja. Da bi sa dvocifrenim stopama rasta u proteklom nizu godina danas bila druga ekonomska sila na svijetu i neupitan glavni geostrateški rival Sjedinjenim američkim državama.

III

Autor ovog eseja svojevremeno je imao prigodu i čast da boravi u radnoj posjeti Japanu i Južnoj Koreji (2005/6) gdje je, uz neprocjenjivo profesionalno iskustvo, iz prve ruke provjerio super-suptilno gostoprimstvo naših dalekoistočnih prijatelja, koje postoji samo tamo i na filmskoj traci. Zato, sebi nikad neće oprostiti apsolutno nepotrebno odbijen poziv i do detalja perfektuiran program posebne službene posjete Kini (2007) u svojstvu pomoćnika ministra vanjskih poslova za multilateralu. Makar se radilo o važnom razlogu – odlasku na visoku dužnost prvog civilnog šefa međunarodnog Centra za sigurnost (RACVIAC), sa sjedištem u Zagrebu. Realno, moglo se sve to lijepo posložiti, i tu i tamo.

Za utjehu, par godina kasnije, ostvarila mi se posjeta Taiwanu o kojoj je bilo riječi ranije, u najavi ovog teksta. Ista je bila logična, zaslužena minulim radom u esnafu, kao i vrlo zanimljivim događajima i prijateljskim druženjima u diplomatskom koru u Beogradu, Sarajevu i drugdje, sa uvaženim diplomatama SAD, NR Kine, Japana, dvije Koreje, ali i sa  predstavnikom Taiwana, izvrsnim ambasadorom Davidom Linom u Bruxellesu.

Prema očekivanjima, sve je bilo vrhunski organizirano, a susreti na vrlo visokom nivou sadržajni i apsolutno cool: prijem i razgovori u MVP, poseban susret sa šefovima i članovima ključnih komisija Parlamenta, gradonačelnikom glavnog grada Taipeia, posjeta tajvanskoj ‘Silicon Valley’ etc. Ukratko, Taiwan ima manje-više sve ono što realno postoji u Japanu, Južnoj Korej ili drugdje na razvijenom Istoku i Zapadu.

Da ne bude zabune, cijela posjeta se od početka do kraja odvijala u ozračju neupitnog poštivanja politike Jedne Kine od strane domaćina i izuzetno počašćenog gosta. U neobično iskrenim i opuštenim razgovorima svi sagovornici su izrazili spremnost da ‘koliko sutradan Taiwan postane dijelom, ali samo – Demokratske Republike Kine, ako i kada se se To dogodi.’  

IV

Ruska invazija na Ukrajinu jeste pojačala sve zatomljene velikodržavne apetite i ‘malodržavne’ strahove u cijelom svijetu. Uz časne izuzetke, komentari dežurnih stručnjaka o ovoj materiji uglavnom su zabavni, osim što su plitki ili navijački. Ponavlja se stara priča po navijačkoj ili kalimero matrici. Jednako su opasni i zaudaraju na prizivanje haosa samarićanski pozivi Evropskoj uniji da se kao presabere i emancipira od liderstva i imperijalnog diktata SAD.

Dakle, Nancy Pelosi, neprikosnovena kraljica Demokrata i predsjedavajuća Predstavničkog doma Kongresa SAD, morala je navratiti na Taiwan u sklopu njene nedavne turneje po zemljama dalekoistočnog regiona i pokazati odlučnost najjače svjetske sile, jer se na muci poznaju junaci. Inače, ta izuzetna žena – koja je u plenumu rečenog visokog tijela poderala taze dokumenat o ‘Stanju nacije’ bivšeg predsjednika Trumpa – ne bi bila vjerodostojna.

Isto tako, Kina je morala demonstrirati respektabilnu vojnu spremnost da nije i *** da se nikad neće mirno odreći tog dijela svoje teritorije. Slobodnijim šahovskim riječnikom: kovertirani remi, do daljnjeg.