Slavo Kukić, bosanskohercegovački sociolog, član Akademije nauka i umjetnosti BiH, govorio je za "Slobodnu Bosnu" o aktualnoj političkoj situaciji, komentirao izjave predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i poglavara Srpske pravoslavne crkve Porfirija, te prognozirao pobjednike na skorašnjim Općim izborima u BiH.

Novouspostavljeni praznik Dan srpskog jedinstva ponovno je bio glavna tema u regionu. Kako gledate na poruke koje je poglavar SPC-a Porfirije poslao iz Bijeljine?

-Izjava Porfirija me, to sam za jedan od regionalnih medija već rekao, snažno asocira na Miloševićev govor na Gazimestanu i poruku da se Srbija i Srbi ponovo nalaze pred bitkama i da isključiti ne treba ni oružane. No, njegova izjava je važna i iz još nekoliko razloga.

Poruka iz Bijeljine je, prije svega, živo svjedočenje da se od ideje velike Srbije, usprkos krvavom piru i rezultatima koje je u prethodnih tridesetak godina ona posijala, ni danas nije odustalo. Sada se ta ideja, istina, realizira u nešto drugačijoj formi – u formi srpskog jedinstva i srpskog svijeta – a suština je ostala identična onoj koja je promovirana Memorandumom SANU-a iz 1986. godine.

S druge strane, najave Porfirija potvrđuju tvrdnje kako je ulogu komandnog centra ideje velike Srbije od SANU-a definitivno preuzela Srpska pravoslavna crkva. To se, uostalom, zadnjih godina tako zorno pokazuje u Crnoj Gori, a poruke iz Bijeljine – a prije toga i dodjela odlikovanja četničkom vojvodi Šešelju – ne ostavljaju ni minimum sumnje da je „đavolji plan“ SPC ponovo iskočio preko srpskih državnih granica i da bi, koliko sutra, istim intenzitetom zaprijetiti mogao i svim drugim dijelovima bivše zajedničke države po logici da je Srbija svugdje gdje živi makar jedan Srbin.

Nakon što se digla velika prašina oko negiranja genocida u Srebrenici, predsjednik RH Zoran Milanović družio se s Miloradom Dodikom na njegovom imanju kraj Laktaša, a nakon toga i kazao kako će se zalagati da Oružane snage RH u sklopu misije EUFOR-a stignu u Bosnu i Hercegovinu. Imaju li Milanovićevi potezi dublju pozadinu i zaleđe u pokušajima destabilizacije prilika u BiH?

-U prethodne godinu-dvije sam puno puta ponovio da tog čovjeka i sam žalim – i da bi mu po mojem uvjerenju bilo dobro da zbog već ozbiljnih zdravstvenih problema posjeti kakva dobra psihijatra. No, danas mi se sve češće čini da po srijedi nije samo to, da je, naprotiv, po srijedi sasvim drugi uzrok njegova sve učestalijeg „haluciniranja“. Da je, još konkretnije, u pitanju ista metamorfoza koju je doživio i Milorad Dodik – da od sljedbenika ideje socijalne demokracije evoluira u ekstremni nacionalizam. Neki će ići još dalje – da po srijedi nije samo to nego i sve izraženija ovisnost od politike Moskve i njezina nalogodavca. No, da je ljubav među njima sve očiglednija sasvim je izvjesno, i utoliko ne čudi ni da se ljube po bijelom svijetu ni da se privatno druže po laktaškim selima.

Da su veze između njega i Dodika sve intenzivnije svjedoče mnogi detalji. Ono, recimo, što je izgovorio i na Brdu kod Kranja, negirajući genocid u Srebrenici, a ovih dana u nešto drugačijoj formi ponovio i na berbi grožđa u Jastrebarskom – gdje je rekao da genocid nije prirodni zakon nego stvar političke metrike, da ljudi sami određuju što genocid znači, i time relativizirao sve presude Haškog tribunala) je jad zbog kojeg se ugledni hrvatski građani, izjavljujući da se stide da im je takav čovjek predsjednik države, javno ispričavaju Bosni i Hercegovini. Ili, recimo, ono što je lupetao u Jajcu, pridružujući se prisvajanju Jajca kao Hrvatskoga i oglušujući se na pretvaranje BiH u državnu zajednicu – i opet po uzoru na Dodika – samo dodatno osnažuje tezu o zaglibljivanju u hrvatski nacionalizam.

Ono, pak, što brine jeste činjenica da Milanović predstavlja hrvatsku državnu politiku. I, ako njegovi stavovi nisu stavovi hrvatske vlade, onda bi bilo logično da se ona od njih i ogradi. Po onome, pak, što sam uspio upratiti,  ona to ni do danas nije učinila. A to, opet, može biti shvaćeno i kao poruka da se s Milanovićevim stavovima slaže i hrvatska vlada.  

Ne bih želio vjerovati da se radi baš o tome. Jer, u tom slučaj smo, nažalost, ponovno u devedesetima – u logici Karađorđeva i Tikveša. I to bi, ako im je do BiH kao suverene zemlje, morao biti signal i Bruxellesu i Washingtonu kakav odnos trebaju imati prema politici Hrvatske prema BiH.

Do Općih izbora u BiH ostalo je još svega nekoliko dana. Dragan Čović je odustao od kandidature i u vatru „gurnuo“ Borjanu Krišto. Kakve izglede dajete kandidatkinji HDZ-a BiH i kako ocjenjujete njezin program?

-I prije obznanjivanja da je Borjana Krišto kandidat HDZ-a sam tvrdio da Dragan Čović neće u fajt s Komšićem jer mu je jasno da će izaći kao gubitnik, i da će na oltar žrtve za „hrvatski interes“ prinijeti nekog od svojih najbližih suradnika. Nisam, istina, ni sanjao da bi to mogla biti baš gospođa Krišto jer mu je ona najbliža suradnica, a i zbog činjenice da se radi o osobi bez imalo političke karizme, osobi koja ne može biti motiv prosječnom biraču da izađe na biračko mjesto i zaokruži baš nju.

Više puta sam, potom, izrekao, a ovom zgodom ću i ponoviti, njena kandidatura je samo dodatno učvrstila moje uvjerenje da je priča o članu Predsjedništva iz reda Hrvata već zaključena – i da je Željko Komšić od tog dana mogao početi planirati svoj naredni četverogodišnji mandat.

Danas ću sebi uzeti za pravo još jedan sud. Budu li izbori pošteni, ne budemo li prisiljeni svjedočiti još jednom fabriciranju izbornih rezultata, gospođa Krišto neće preći 100.000 glasova. No, po medijskim informacijama krađa za gospođu Krišto se uvelike sprema. Pročitah, u livanjskom kraju je u biračke odbore osima krda hadezeovaca uvalila i sve članove svoje obitelji i rodbine. Ne dvojim, hadezeovski kadrovi su popunili biračke odbore i u svim drugim mjestima od Stoca do Livna.

Stoga se nadam da bi te informacije mogle biti signal CIK-u da u Hercegovini, na prostoru od Stoca do Livna, pojača kontrolu rada i biračkih odbora i općinskih izbornih komisija. Ne učini li to moglo bi se dogoditi da izlaznost na izbore bude prikazana i iznad 80% iako je interes za izbore u tom dijelu zemlje na razini između 30 i 35%. I da svi budu za gospođu Krišto iako po stvarnom raspoloženju ona ne može računati na 50% potpore ni svojih Livnjaka, onih rijetkih koji se ipak odluče izaći na biračka mjesta.

Tko je vaš favorit kada je u pitanju borba za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda i očekujete li promjene u bh. entitetu Republika Srpska?

-Moj favorit je, da ne bude dvojbi, Denis Bećirović. Iako se nerijetko ne slažem s njegovim stavovima kao historičara, istina je da kao političar Bećirović nema iza sebe repova koji bi ga kompromitirali. I utoliko ne vidim kako bi mu oni koji vole ovu zemlju mogli pretpostaviti čovjeka koji je simbol političkog i ljudskog zla.

No, ne vjerujem da će izborni pobjednik biti poznat do zadnjeg prebrojanog glasa. Bećirovića, istina, podržava 11 političkih partija, i po tome bi se moglo pomisliti kako je posao već danas završen. Bojim se, međutim, da je stvarnost nešto drugačija. I više je razloga tome.

Kako bi mu, recimo, mogli pretpostaviti čovjeka koji i u predizbornoj kampanji ponavlja laži od kojih možete imati samo mučninu u želucu – da su za šest godina otvorili 100.000 novih radnih mjesta, računajući valjda i na ona koja su otvorena u Njemačkoj za bh. mladost koja je bježala od njegova raja, da će za sljedeće četiri godine povećati 50% plaće i mirovine i tko zna koje još gadarije.

Kako Bećiroviću, potom, pretpostaviti čovjeka koji kriminal svojih najistaknutijih ljudi proglašava domoljubljem, stavljajući za nositelje listi i one protiv kojih se vodi sudski postupak zbog optužbi za krađu desetaka milijuna maraka novca poreskih obveznika.

Kako Bećiroviću pretpostaviti čovjeka koji u ovoj kampanji pokazuje kako mu nije do evropske nego do islamske BiH. Podsjetio bih vaše čitatelje na ambijent u Šerićima kod Zenice, a takvih situacija imate svaki dan i u svakom dijelu Federacije, koji izaziva asocijacije na odred El Mudžahid iz ratnih devedesetih. A s takvima bi, tobože, trebali graditi evropsku BiH.

Kako, da ne nabrajam više, Bećiroviću na evropskom putu BiH pretpostaviti čovjeka koji je ovu zemlju u prethodne četiri godine podredio očuvanju moći sebe i svoje žene. Pa, to nemate nigdje nakon bračnog para Čaušesku u Rumuniji koncem prošlog stoljeća. I s tom pameću možemo samo u prošla stoljeća, nikako ne i u Evropu XXI. Stoljeća.

Nažalost, sve to nije garancija da on neće ozbiljno ugroziti predsjednički mandat Denisa Bećirovića. Jeste usamljen, jeste da nema podršku političkih partija, ali istina je da u njegova kola snažnije nego ikada ranije gura Islamska zajednica. U prilog tome, uostalom, svjedoče i poruke reisa kakav bi trebao biti čovjek koji bi se trebao naći u državnom predsjedništvu, ali i misija koju s istim ciljem na džumama odrađuju hodže i mami uzduž i poprijeko ove zemlje.

A, u Republici Srpskoj?

-Što se, pak, Republike Srpske tiče, određene promjene bi se, dojam je, mogle dogoditi. Istina, Dodik i dalje pod svojom kontrolom drži i instrumente zastrašivanja i brojanje glasova birača. No, neke sondaže javnog mnijenja upućuju na zaključak da dolazi do promjene raspoloženja biračkog tijela. I vjerujem da bi se te promjene mogle manifestirati, kako u strukturi buduće Narodne skupštine, tako i u rezultatima glasova za člana državnog predsjedništva.

Vrlo blizu sam uvjerenju da bi Mirko Šarović u pripetavanju s gospođom Cvijanović mogao izići kao pobjednik. Neke sondaže javnog mnijenja, potom, daju prednost i gospođi Trivić u odnosu na Dodika. Dogodi li se to, bit će to ravno revoluciji. Jer, nakon toga Dodiku preostaje samo da spakira kofere i bježi prije nego ga uhapse zbog kriminala kojeg je prethodnih petnaestak godina činio. I utoliko je, i kad je RS u pitanju, velika odgovornost na CIK-u da osigura a rezultati izbora budu stvarni odraz volje biračkog tijela.

(M.I.)