Piše: Dino MUSTAFIĆ ( Tačno.net )

Jedna istina nakon izbora je da sve nas prožima osjećaj praznine i iznošenosti ideja i koncepata, počevši od koncepta države, demokratije, multikulturalizma, pa i same Europe. Ipak ankete pokazuju da većina građana BiH želi vidjeti našu državu što je skorije u Europskoj uniji. Međutim, pitanje je koliko sve to ima važnost nakon ovih izbora koji su nedvojbeno pokazali da moja generacija neće dočekati građansku i europsku BiH. Dakle, politička apatija uzrok je mnogih ružnih stvari koje danas živimo. Bojim se da još ružnije tek dolaze. Jedan sam od onih koji je javno podržavao mehanizam bonske vlasti kao instrument Visokog predstavnika koji nas može osloboditi ovog nacionalističkog, korumpiranog i kriminogenog ološa na vlasti. Uostalom, sve što je dobro, pametno, evropski i liberalno u ovoj zemlji i jeste napravljeno nametnutim odlukama visokih predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Međutim, dolazak gospodina Schmidta na ovu poziciju i njegovo ponašanje u javnosti, kao i odluke koje donosi mogu jedino obradovati etnonacionaliste.

U Americi je nedavno čovjek sa srednjim imenom Hussein dva puta biran za predsjednika države: ovdje se Visoki predstavnik Schmidt prostački ismijava nad mogućnošću da, kako je rekao, “Ahmet Ahmetović” bude Hrvat! Krajem 2020. godine u Kelnu, koji broji 1.088.000 stanovnika, živjelo je čak oko 40 posto građana s migracionim porijeklom i imenima različitim od tradicionalno njemačkih: kako bi gospodin Schmidt prošao da se u njemačkoj javnosti ismijava i izruguje nad osjećajem njihove pripadnosti njemačkoj naciji i koju bi javnu funkciju u tom slučaju mogao obavljati? Kako bi gospodin Schmidt mogao objasniti da političar turskog porijekla Cem Ozdemir, donedavni lider Stranke zelenih i aktualni ministar u Scholzovoj vladi, može biti Nijemac, a “Ahmet Ahmetović” ne može biti Hrvat? Da li bi zvijezde njemačke nogometne reprezentacije mogle postati Mezut Osil i Ilkay Gundogan? Arogancija sa kojom u bh. javnosti iu kontaktima s pojedinim ovdašnjim političarima (poput čelnika Demokratske fronte) nastupa gospodin Schmidt manje je jedino od njegova općeg obrazovanja i poznavanja kako Bosne i Hercegovine tako i općih, elementarnih sociološko-političkih teorija i pojmova. Njegov ton odgovora na pristojno pitanje koje mu je u Goraždu uputila novinarka viđena je još jedino u odgovorima “šampiona” pristojnog komuniciranja s novinarima, poput Aleksandra Vučića, Milorada Dodika ili Zorana Milanovića. Nedostatak argumenata za odgovore na postavljena pitanja nervozni Schmidt pokušava nadomjestiti prostačkim urlanjem na novinare, vrijeđanjem, omalovažavanjem i nipodaštavanjem sagovornika.

U skladu sa stereotipima o Balkanu on se ponaša u skladu sa poslovicom “U Rimu – Rimljanin”: da je pročitao “Orijentalizam” Edvarda Saida u ovom kapitalnom djelu mogao je pronaći – sebe.

Ako SDA, HDZ i SNSD trebaju nekome zahvaliti za izborni rezultat na nedavnim izborima onda je to prije svega Christian Schmidt. Njegova nedavno osujećena nakana zahvaljujući građanskim protestima da dodatno produbi etno-teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine katapultirala je predizborne akcije sve tri etnonacionalističke i kriminalno-koruptivne oligarhije (SNSD, HDZ i SDA). Visoki predstavnik nije učinio bukvalno ništa na provođenju niti jedne od čak pet presuda Evropskog suda za ljudska prava (“Sejdić – Finci”, “Zornić”, “Pilav”, “Šlaku” i “Pudarić”). Umjesto toga, fokusirao se na presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića. Učinio je to iako je ta presuda već implementirana, o čemu su višekratno govorili i Schmidtov prethodnik Valentin Intzko i bivši sudija Ustavnog suda BiH, Austrijanac Josef Marko.

Jedan od temeljnih problema Bosne i Hercegovine jeste što Zapad još od 1992. godine ključne sigurnosno-političke probleme u njoj uporno rješava silovanjem međunarodnog prava i nametanjem ustavnih i zakonskih aranžmana kakvi ne postoje nigdje u svijetu. Počelo je sa embargom na naoružanje za odbranu države (zamislimo na trenutak šta bi se dogodilo Ukrajini da se Zapad prema njoj odnosio kao prema BiH 1992. godine), kulminiralo je genocidom u “UN-ovoj zaštićenoj zoni”, a herojska odbrana države od hegemonijskih nacionalizama susjeda “honorirana” je od Zapada diskriminirajućim dejtonskim Ustavom BiH koji je nagradio – agresore na BiH?! Iako je od tada angažman Zapada u Bosni i Hercegovini prolazio kroz više različitih faza, svojim nametanjem promjena Izbornog zakona Schmidt ga je vratio u najgoru fazu: rješavanje političkih problema ustavno-pravnim nasiljem. Naime, sada je potpuno jasno da Schmidtova intencija nije bila primjena ni odluka Evropskog suda za ljudska prava, ni Ustavnog suda BiH, već udovoljavanje zahtjevima Hrvatske demokratske zajednice. A ti zahtjevi su dobro poznati, iako je njihova suština vješto zamagljena, kako lažnim tvrdnjama o ugroženosti Hrvata tako i manipuliranjem u interpretaciji navedenih presuda. Ključne odrednice tih zahtjeva su prihvatanje stava da nijedan Hrvat u BiH nije legitiman ukoliko ne pripada HDZ-u ili njegovim satelitskim strankama koje su članice udruženja građana “Hrvatski narodni sabor”, te betoniranje HDZ-ovog monopola na većinu u Klubu hrvatskog naroda u domovima naroda u Federaciji BiH i na državnom nivou.

Ono što gospodin Schmidt još nije shvatio (druga mogućnost je da je neopisivo zlonamjeran) jeste činjenica da je i sebe i Bosnu i Hercegovinu vratio u najdublje kaljuže bošnjačko-srpsko-hrvatskog etno-nacionalizma. Udovoljavanjem HDZ-u i zvaničnom Zagrebu (za što je dobio i javno priznanje premijera Andreja Plenkovića) Visoki predstavnik je pokazao smjernice za ostvarivanje ekstremnih političkih ciljeva: treba biti drzak, bezobrazan, bezobziran, uvredljiv i otvoreno prijetiti nasiljem. Moderni Zapad je superioran u odnosu na ostatak svijeta i zbog toga što slične probleme u svojim društvima rješava čvrsto se držeći prava: međunarodnih standarda, međunarodnih presuda, ustava i zakona.

Ovom prilikom dovoljno je ukazati samo na jedan primjer haosa u koji Federaciju BiH uvodi Schmidt. Naime, on je nametnuo “rješenje” po kojem “predsjednik Federacije i premijer/predsjednik Vlade ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda”. Međutim, iako je gospodin Schmidt zvanično Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a ne za rješavanje političkih odnosa stranaka koje tvrde da predstavljaju Bošnjake i Hrvate, on je nametnuo citirano rješenje, a da pri tom nije identičnu odredbu nametnuo i u Republici Srpskoj: u manjem bh. entitetu sve ključne funkcije –  predsjednika entiteta, predsjednika entitetske vlade i predsjednika entitetske skupštine – još od Daytona obavljaju pripadnici isključivo srpskog naroda! Treba podsjetiti da odlukom Ustavnog suda BiH (i zalaganju tadašnjeg predsjednika dr. Kasima Begića, unatoč glasovima protiv sudija Srba i Hrvata) svi pripadnici “konstitutivnih naroda” imaju jednaka prava na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Kako onda objasniti činjenicu da u jednom entitetu pripadnici većinskog naroda mogu obavljati sve tri ključne funkcije, a u drugom ne mogu dvije? Ili: kako je moguće da se Vlada Federacije BiH popunjava po popisu iz 1991. godine, a Parlament Federacije BiH (Dom naroda) po popisu iz 2013. godine? Pogodite u korist koje stranke! Nametnutim promjenama Izbornog zakona BiH zadovoljna je Rusija: valja uočiti da je ovo prvi put da Rusija nije kritizirala korištenje “bonskih ovlasti” od strane Visokog predstavnika. Istovremeno, od Schmidtove nerazumne odluke javno se distancirala i Evropska unija i Visoki predstavnik Evropske unije za spoljnu politiku Josep Borrell. Kada je onomad lideru Stranke demokratske akcije Bakiru Izetbegoviću novinar postavio pitanje, ukazujući na kriminal jednog od njegovih najbližih suradnika, on je odgovorio: “Ja, i?” Na sličan način Schmidt je odgovorio i povodom distanciranja Evropske unije od njegove odluke: “Mene obavezuje Dayton, a ne Evropska unija.”

S punim pravom je nakon intervjua kojeg je Christian Schmidt dao za Večernji list, au kojem je, između ostalog, rekao da je on “racionalni Nijemac” reagovala Amra Šabić El-Rayess, ugledna profesorica s prestižnog Sveučilišta Columbia u New Yorku s porukom da su njegovi stavovi sramota za međunarodnu zajednicu. U tom intervjuu smo od Visokog predstavnika dobili poruku “da BiH ne može biti raj na zemlji”. Teško nije biti zapanjen oličenjem predrasuda i stereotipa koje je demonstrirao gosp. Schmidt u tom neokolonijalističkom intervjuu koji izdiže sebe i svoje porijeklo spram građana BiH. Pred gospodinom Schmidtom jedini je racionalni izlaz što je po vlastitom priznanju dio njegovog karaktera da što prije ide kući u svoj raj i ostavi Bosnu u miru. Dok ne bude kasno.