Premijer RH i lider HDZ-a, Andrej Plenković obratio se Saboru RH govoreći o mandatu svoje Vlade u zadnjih godinu dana.

Sve probleme, posebno one korupcijske prirode (INA i ostalo), Plenković je vješto sakrio ili relativizirao, dok je u deskripciji uspjeha, kako to i dolikuje političaru na vlasti, bio puno opširniji.

Pohvalio se se tako, premijer RH – između ostalog i uspjehom njegove Vlade u „nagovaranju“ Visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta da na osnovu „bonskih ovlaštenja“ pristupi izmjenama Izbornog zakona u BiH. Kazao je kako se njegova Vlada „sustavno zalagala za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i da se Hrvatska založila da se konstitutivnost naroda u BiH uvrsti u Strateški kompas EU“.

„On (Christian Schmidt op.aut) je jedini mogao pomoći i pomogao je. To se ništa nije dogodilo slučajno“ - rekao je Plenković. I nije...

To što je Plenković sada javno i pred Saborom RH kazao kako je njegova vlada praktički iznudila odluku Visokog predstavnika za zakon u drugoj – susjednoj državi!? – iznenađenje je samo za slabo upućene. Ovakva strategija se ni ranije nije nešto posebno krila, već je samo sada javno i službeno obznanjena. Onda, kada je postalo jasno da je Schmidt „nalegao“ i da su lobiranja – urodila plodom.

Možda ne baš u onom obimu kako se to očekivalo, ali je HDZ BiH odlukom Visokog predstavnika realno i stvarno dodatno ojačan u svakom budućem procesu formiranja vlasti u FBiH, kao politička stranka bez koje se, sada - niti teoretski ne može sastaviti nikakva nova vladajuća garnitura.

Jastrebovima poput Zorana Milanovića ili MOST-a ni to nije dovoljno, ali je pragmatični Plenković zadovoljan. Zna on dobro šta jedan takav argument znači u političkom smislu, posebno, jer se nešto tako krupno garantuje stranci, koja dobija znatno manje glasova na izborima od ostalih, pa ipak ima taj „kontrolni paket vlasti“.

Problem u ovom slučaju nije toliko u Plenkoviću ili njegovoj Vladi koja je lobirala i „pritiskala“, već u Visokom predstavniku, koji je očigledno našao za shodno da takve stavove jednim dijelom ispoštuje potpuno zanemarujući činjenicu da to nikako i definitivno - nisu jedini problemi u BiH takve prirode.

Bila je to praktički iznuđena odluka, kojom je Schmidt pokazao da, eto - može kada hoće, ali da se „treba pritisnuti pravo dugme“ da bi on reagovao.

I to dugme nije bilo ni u Sarajevu ni u Berlinu ili Brixellesu, već u Washingtonu!

Papagajski ponavljana ideja da se nakon svega „nešto treba dati Hrvatima u BiH“, kako bi oni bili zadovoljni i odustali od politike blokada i saradnje sa Miloradom Dodikom!?, očito je pala na plodno tlo u jednom dijelu State departmenta.

Plenković je to prepoznao te je zaigrao baš na tu kartu, vješto kombinujući diplomatske alete i naglu promjenu globalne geopolitike nakon ruske agresije na Ukrajinu. Šta je sve bilo u igri i čime se sve trgovalo – to ćemo saznati u nekom budućem periodu, jer je jasno da u međunarodnim odnosima nema „besplatnog ručka“.

Ostatak je bio samo prirodan tok stvari i usmjeravanje političkih tokova prema već definiranom i određenom cilju. Amerikanci i Britanci su sve to, bez puno buke - uredno podržali, EU se nije puno bunila niti komentarisala, a Schmidt je trebao samo malo razvlačiti i otezati kako „balon ne bi naglo pukao“.   

Problem je u načelu kao „riješen“, ali kao i mnoge druge odluke OHR-a samo će vrijeme pokazati, kako će se to zaista odraziti na političke odnose u BiH, ali i regionu.

Schmidt je u kaubojskom stilu „povukao pištolj“ i „opalio“. Da li je u njegovom pištolju ostalo još „municije“ ili su ostali samo „čorci“?

Nije valja Izborni zakon BiH jedina takva urgenacija, zbog koje se „moralo“ reagovati i to na sami da izbora? 

„Lobira“ li još ko šta u BiH? Ukoliko niste znali Visoki predstavnik, naime, „pali na guranje“..., piše na svom blogu Faruk Kajtaz.