Bosanskohercegovački sociolog, akademik Slavo Kukić, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnoj političkoj situaciji, pojasnio zbog čega je uputio kritike na račun ambasadora BiH pri Vijeću sigirnosti UN-a Svena Alkalaja te komentirao izbor Hrvata u Narodnoj skupštini Republika Srpska.

Vaša kritika izrečena na račun ambasadora BiH pri Vijeću sigurnosti UN-a izazvala je oštre reakcije u medijima u Bosni i Hercegovini. Što najviše zamijerate ambasadoru Svenu Alkalaju u njegovom obraćanju u New Yorku?

-Ne samo reakcije u smislu neslaganja nego i optužbe kako je iz mene konačno neskriveno progovorio hrvatski nacionalista. Nečim sličnim je nedavno, nakon intervjua za jednu TV, počašćen i Ivo Komšić. Ako se ta vrsta etiketa može prišivati i nama dvojici onda je to doista dokaz svojevrsne antihrvatske histerije. No, to mene ne brine. Uostalom, pod sličnom vrstom udara sam zadnjih 30 godina, doduše zbog optužbi za antihrvatsku ujdurmu, ali oni me nisu obeshrabrili da javno iznosim vlastite stavove u vezi s društvenom i političkom stvarnošću BiH. Obeshrabriti me, budite sigurni, neće ni priča o antidržavnoj raboti kojoj sam izložen nakon kritičkog odnosa prema onome što je u Vijeću sigurnosti govorio ambasador BiH u UN-u.

A što se tiče Vašeg pitanja u vezi s istupom uvaženog gospodina, primjerenije bi bilo pitanje što mu ne zamjerim. Jer, Vijeću sigurnosti se nije obraćao građanin Alkalaj, pa da je imao slobodu govoriti što mu drago, nego ambasador BiH koji bi trebao iznositi stav svoje zemlje u vezi s najnovijim izvještajem Visokog predstavnika. Nažalost, od ambasadora Alkalaja se mogao čuti stav koji je ili njegov vlastiti ili stav određenih lokalnih centara političke moći. A koliko je taj stav na fonu interesa BiH kao države svjedoči i podatak da mu je, osim Rusije koja ovdje godinama muti vodu, aplaudirao čak i Milorad Dodik, „osvjedočeni borac“ za BiH kao demokratsku državu i društvo.

S druge strane, paljba koju je navedeni gospodin osuo po Visokom predstavniku, ne samo što je neutemeljena, nego je istodobno i osuda svih koji su prethodnih tridesetak godina i sami zaslužni za to da je BiH danas nezavisna država i članica velike svjetske zajednice država. I koji su brana njezinoj disoluciji i u ovom vremenu. I utoliko se njegovu paljbu ne može okvalificirati nikako drugačije nego kako ju je okvalificirao američki ambasador u BiH.

Na koncu, takav istup ne može biti ni u funkciji integriranja BiH kao države i društva i mogu mu aplaudirati samo etnonacionalisti svih boja, nikako i normalan svijet koji želi živjeti u miru i slozi sa svojim susjedima i sudržavljanima kako god se oni nacionalno, vjerski ili na drugi način izjašnjavali. Istina, i dio tog, dakle normalna svijeta može biti izmanipuliran, i u slučaju Alkalajeva istupa mu se to, po onom principu „neka im je sasuo u brk“, i dogodilo. Ali, bude li se plaćala cijena, i za to će je platiti taj isti čovjek, nikako ni barabusine koje mu prodaju ove ili one, nacionalne ili državne zjake.

Kritike na račun Alkalajevog nastupa stigle su iz Američke ambasade u BiH, a nakon sjednice u New Yorku mogli smo pročitati i kako su Rusi oduševljeni onim što je napravio Alkalaj. Zbog čega ste uvjerenja da su kritike pred najvišim svjetskim instancama na račun visokog prestavnika Christiana Schmidta pogrešne?

-Ni na kraj mi pameti tvrditi kako se Schmidtovoj odluci, kojom su nametnuti amandmani na Ustav i Izborni zakon BiH, nema štošta prigovoriti. Uostalom, o tome sam govorio u više navrata za različite medije, i te stavove ne bih ponavljao. Ali, oni koji jurišaju na Visokog predstavnika, a i o tome sam također u više navrata i govorio i pisao, ignoriraju i sve ono što je u nametnutim amandmanima dobro. O tome, uostalom, ni riječi u Vijeću sigurnosti nije rekao ni gospodin Alkalaj. Kome je takav pristup u interesu? Bosni i Hercegovini i njezinoj evropskoj budućnosti sigurno nije. Dodikovi aplauzi Alkalaju, a i pozitivne ocjene njegovog istupa od ruskih zvaničnika u prilog tome najzornije svjedoče.

S druge strane, kritike na račun Schmidta, da se ne lažemo, nisu kritike samo na njegov račun nego i na račun svih koji su njegovu najnoviju odluku podržali. A podržao ju je čitav demokratski svijet – SAD, EU, Ujedinjeno Kraljevstvo, da ne nastavljam. Oni, dakle, koji su istinska potpora i bosanskohercegovačkoj nezavisnosti i njezinom evropskom putu.

Demagogija, pak, kako sa svih evropskih adresa dolaze snažne kritike – iz Evropskog parlamenta, iz Bundestaga itd – toliko je neutemeljena da ni ne zavrjeđuje osvrt.

Od Daytona do danas gotovo u kontinuitetu na vlasti su etnonacionalisti. Upravo Dodik, Čović i Izetbegović u posljednjih desetak godina partneri su međunarodne zajednice u BiH, usprkos činjenici da se upravo oni i visoki dužnosnici tih partija nalaze na raznoraznim „crnim listama“. Kada se podvuče crta na sve ono što se događalo u BiH posljednjih godina, kolika je odgovornost međunarodne zajednice i službene američke politike za političku krizu u zemlji?

-Nikada tu odgovornost nisam nijekao. Naprotiv, barem zadnjih 15 godina ponavljam da centri svjetske moći ni sami ne mogu pilatovski prati ruke od onoga što se u BiH događa od Dodikova povratka na čelo vlade RS-a 2006. godine. Ali, grijeh bi tome bilo ne dodati i našu vlastitu odgovornost za kalvariju koju prolazimo. Naprotiv, ona je puno veća od odgovornosti za našu sudbinu svih ostalih. Uostalom, nisu nam sve ove godine vlast birali ni Evropljani, ni Amerikanci nego mi sami usprkos svemu što je ta vlast činila. A što je činila najzornije svjedoče činjenice – da je BiH na evropskom dnu i po bruto društvenom proizvodu i po stopi zaposlenosti, da je na evropskom i svjetskom vrhu po nepotizmu, kriminalu i korupciji, da nam mladost svakodnevno puni i vlakove i avione s kartom u jednom smjeru prema najrazličitijim svjetskim destinacijama, da u zemlji koja je pred rat brojala 4,3 miliona stanovnika danas ne zanoći više od 2,5 miliona, da BiH sve ubrzanije postaje zemlja koja nije ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska nego zemlja staraca koji u njoj provode svoje zadnje dane itd. A mi ne činimo baš ništa da to promijenimo. I na zadnjim izborima smo klicali nacionalnim vođama i dali im zeleno svjetlo da nam uzimaju „mjeru“ i sljedeće četiri godine. A krivimo, nema koga nismo – i Amerikance, i Engleze i Nijemce itd. Pa dajte molim vas! Očekujete da vam sreću donesu svi ostali a sami činite sve kako ona na vaša vrata ne bi pokucala ni slijedećih stotinu godina.

Ruska agresija na Ukrajinu isprovocirala je užurbane reakcije Međunarodne zajednice u BiH. Strahujete li od disolucije države ukoliko se opstrukcije vladajućih političara nastave? 

-Kroz svoju historiju BiH je prolazila i kroz gora vremena od današnjih pa je opstala. Preživjeti će ona i sve što joj čine danas, njezine vlastite barabe prije svega. No, da joj nanose štetu udarcima koje joj svakodnevno zadaju, to uopće nije upitno. Hoću reći, ne strahujem od moguće disolucije BiH. Nažalost, ne dođe li nam svima zajedno iz dupeta u glavu, moglo bi nam se dogoditi da BiH sve više postaje  prostor bez ljudi, a bez njih i ona sama gubi svaki smisao.

Javljaju se, istina, neki signali pojačanog interesa zapadnoga svijeta za BiH i njezinu budućnost. No, budimo načistu i s tim, taj interes nije rezultat želje da se stvari u BiH promijene zbog budućnosti njezinih ljudi nego zbog geopolitičkih interesa Zapada. Gubitkom dijela prostora bivše Jugoslavije, naime, pod znak pitanja bi došle akcije s početka dvijetisućitih, akcije kojima je zaokruživan prostor do Crnog mora kao prostor na kojem Zapad uspostavlja svoju kontrolu. I utoliko zemlje zapadnoga svijeta čine sve da onemoguće eventualnu kontrolu Moskve i nad BiH i da je integriraju i u EU i u NATO alijansu.

Iz njemačkog Bundestaga stižu poruke o podršci BiH na putu ka EU kao građanskoj državi. Može li Bosna i Hercegovina u Europsku uniju s ovakvim  uređenjem?

-Definitivno, ne. Mogu Plenković, Milanović i kompanija pričati priču, pozivati se na ova i ona iskustva, ali u društvu evropskih vrijednosti je čovjek i njegovo pravo na život ispred svih iracionalnih kolektivnih interesa – a interesi na koje se oni pozivaju, i koji su kočnica evropskim vrijednostima i u BiH, su protiv prava čovjeka da bude ravnopravan sa svim drugim ljudima.

To, istina, ne znači da i kolektivne interese, nacionalne i konfesionalne posebice, treba ignorirati. Ali, oni ne smiju biti ispred i iznad temeljnih građanskih i ljudskih prava i sloboda nego njihova nadopuna, forma njihova ispoljavanja u društvima kakvo je bosanskohercegovačko. Hoćemo li i kada to i sami shvatiti sasvim drugo je pitanje. No, dok ne shvatimo teško da će nas i Evropa primiti u svoje okrilje.

Ne možemo se ne osvrnuti i na protekle izbore u BiH. Kako komentirate činjenicu da HDZ BiH u Narodnoj skupštini Republike Srpske nema niti jednog zastupnika, a Hrvate predstavljaju kandidati SNSD-a, PDP-a i SDP-a BiH u okviru Pokreta za državu. Jesu li oni za lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića „legitimni“ predstavnici Hrvata ili na ovom primjeru ta priča pada u vodu?

-Da, pročitao sam da su u Narodnu skupštinu birana i četvorica Hrvata – dvojica iz SNSD, jedan iz PDP i jedan iz Pokreta za državu. Ali, ne pročitah u vezi s tim nikakvu reakciju iz HDZ-a – niti da su oni nelegitimni, kao što su nelegitimni svi izvan HNS-a u Federaciji, ni da su dokaz nepriznavanja i progona Hrvata iz ovog dijela zemlje.

Kako to tumačiti?

-Mnogi će reći da su Hrvati iz tog dijela zemlje, u kojem ih je po popisima 1991. godine živjelo skoro 200 tisuća, žrtvovani za ljubav općeg hrvatskog interesa. Ja, međutim, ne dijelim to mišljenje. Naprotiv, poziv na hrvatski interes je paravan iza kojeg se tako uspješno skrivaju interesne grupe i pojedinci, među kojima i oni kojima je pozivanje na hrvatski interes jedina slamka spasa da zbog kriminala u kojem su ogrezli ne završe tamo gdje kriminalci završavaju svugdje u svijetu. U zatvoru. I bude li potrebno, zbog toga će oni, poput Republike Srpske, žrtvovati i sve dijelove Federacije na kojima nemaju apsolutnu kontrolu. Sve, dakle, izvan prostora od Stoca do Livna pod uvjetom da su na tom prostoru nedodirljivi. U protivnom, prezati neće ni od čega, pa ni od novog krvavljenja ruku.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)