Krešimir Matanović je nakon napada na selo Vidovice krajem aprila 1992. godine dobio zaduženje od Mjesnog odbora da organizuje odbranu u Vidovicama. Kako je ispričao u Sudu Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da nije imao vojnog iskustva, tražio je od komandanta Teritorijalne odbrane (TO) Đure Matuzovića da mu pošalje nekoga te je u Vidovice došao Ivo Vincentić, koji je preuzeo posao organizovanja odbrane.

“Srbi su napadali iz okolnih mjesta i Vidovice su pale 1. maja 1992. godine“, rekao je svjedok.

Naveo je da se dio stanovništva povukao prema Orašju, a da je većina preko skele otišla u Hrvatsku. Nakon toga je pristupio grupi Marka Benkovića zvanog Balkan, te učestvovao u akciji odbrane Vidovica u oktobru 1992. godine.

“Mi koji smo bili iz Vidovica smo bili vodiči grupa, a pošto su se Srbi već bili povukli, u Vidovice smo ušli bez otpora“, ispričao je svjedok i dodao da je tom prilikom vidio zapaljene kuće i izmasakrirana tijela ljudi.

“Vidio sam ih petoro. Jednoj ženi, koja je bila lice s poteškoćama u razvoju, glava je bila odsječena na pola“, prisjetio se svjedok.

On je naveo kako su nakon nekoliko dana sahranili 17 mrtvih iz Vidovica u masovnu grobnicu.

“To je jedina masovna grobnica koja još nije ekshumirana, a na njoj je izgrađeno spomen-obilježje“, rekao je svjedok.

Svjedok je naveo kako je nakon toga raspoređen na dužnost IPD-a (informativno-politička djelatnost), koja je podrazumijevala razgovore s vojnicima, te hrabrenje vojnika na prvim linijama.

Rekao je da je jednom prilikom, kada su na kopanje rovova dovedeni zatočeni Srbi, želio s njima razgovarati, ali da mu Pero Vincentić zvani Konj to nije dozvolio.

Za progon srpskog stanovništva - ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama počinjenim u Orašju - optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.

Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a, te vojne i civilne policije u Orašju.

Drugi svjedok Odbrane prvooptuženog, Semir Dervišević tokom rata imao je niz komandnih dužnosti.

Njegova četa, koju su formirali mještani iz naslja, pridružila se 15. maja 1992. godine 106. brigadi HVO-a koja je, kako je naveo svjedok, imala četiri bataljona.

“Jadranko Salihović je bio komandant Četvrtog bataljona, a ja njegov zamjenik“, rekao je svjedok.

On je naveo da su nakon odluke Predsjedništva BiH, Hrvati i Bošnjaci zajedno formirali TO u Orašju, te da je bio određeni broj i Srba.

Tokom akcije oslobađanja sela Vidovice, Dervišević je bio komandir čete u kojoj su bili i Bošnjaci i Hrvati, te jedan Srbin.

“Mi,  Bošnjaci i Hrvati, nismo bili toliko ludi da međusobno zaratimo, jer bi to značilo pad Orašja - Srbi bi uzeli naš grad“, rekao je svjedok.

On je bio pripadnik Četvrtog bataljona (Četvrta bojna) i kako je rekao, u sklopu ove jedinice na početku je postojao Odjel vojne policije, ali je on krajem 1992. godine otišao iz sastava bataljona u posebnu jedinicu Vojne policije.

“Ja sam dao svojih pet vojnika u Vojnu policiju, ali oni su odvojeni od nas bili“, rekao je svjedok.

Ispričao je kako je jednom prilikom Vojna policija pritvorila jednog od njegovih vojnika, te da je on kontaktirao Đuru Matuzovića koji je dogovorio sastanak sa Ilijom Vincentićem i Perom Vincentićem, pošto su oni braća, i da je tom prilikom Ilija rekao Peri da oslobodi vojnika i ne pravi incidente sa Bošnjacima.

“Đuro se stavio na moju stranu jer je znao da to nije po vojničkoj metodi“, naveo je svjedok.

Tokom unakrsnog ispitivanja, tužilac Milanko Kajganić predočio je svjedoku dokument - izvještaj Vojne policije Četvrte bojne u kojem se navodi kako su oni “izuzeli 30 Srba za potrebe Četvrte bojne“.

Svjedok se nije mogao izjasniti na te okolnosti, te je naveo da ne zna kome su podnošeni izvještaji i da li je bilo stradalih ili ranjenih Srba tokom prinudnih radova.

Nastavak suđenja zakazan je za 11. januar 2023. godine.

(Detektor)