Branimir Džoni Štulić jedna je od najvećih zvijezda jugoslovenskog rokenrola. Nekadašnji frontmen grupe Azra odavno je otišao sa Balkana, živi u Holandiji, ali njegove pjesme ovdje i dalje žive. Među Azrinim najvećim hitovima koje je pjevala cijela Jugoslavija su i one posvećene jednoj Snježani.

Djevojka iz Hrvaca o kojoj je pjevao Džoni, ali i cijela Jugoslavija, zove se Snježana Banović. Ona je glavna junakinja Štulićevih stihova. U vezu sa Džonijem ušla kada je imala svega 18 godina. Džoni je u tom trenutku imao 28 i nije bio zet o kakvom su maštali Snježanini roditelji. Pa ipak, nisu uspjeli da spriječe snažnu vezu između njih dvoje, piše balkanrock.com, prenosi Zadovoljna.rs.

Njoj su posvećene neke od najljepših Azrinih pjesama, kao što su Život običnog tempa, Jesi li sama večeras, Volim te kad pričaš i Usne vrele višnje.

Da je sudbina bila malo drugačija i danas su njih dvoje mogli da budu par jer te 1983. godine, kada se Džoni pakovao i planirao put u Holandiju, prvobitni plan je bio da i ona ide sa njim. Tada su bili tri godine u vezi i pred brakom, čak su odredili i datum vjenčanja. Džonijeva majka molila je Snježanu da se ukrca sa njim na taj avion „jer će on propasti sam u Holandiji“.

Međutim, Snježana je u jednom trenutku shvatila da joj je taj scenario neprihvatljiv i odustala je od svega.

Za večernji.hr je pričala kako su se upoznali, kao i zašto nije pošla za Džonijem.

„Upoznali smo se 1981, nedugo nakon što je izašla Sunčana strana ulice, sjećam se da smo čekali u redu pred Jugotonom u Bogovićevoj da kupimo tu ploču. Ja sam primjetila da prema nama dolazi neki čovjek na biciklu, parkirao ga je kraj nas i rekao mi ‘ti si moja’“, rekla je.

Džoni je vrlo brzo nabavio njen broj, a uskoro se i sprijateljio s njenim roditeljima, kojima ispočetka nije baš odgovarala decenijska razlika u godinama.

"Proveli smo zajedno tri godine, on je bio na svom kreativnom vrhuncu, a ja u formativnim godinama i vrlo ambiciozna za školovanje. Trebalo ga je moći izdržati sa 18, Džoni je i tada bio osoba orijentisana uglavnom na sebe, iako je znao biti zabavan, pažljiv i drag, ali i užasno težak. U Holandiju je u stvari pobjegao od samoga sebe i to je bila ishitrena odluka. Trebalo je da i ja idem s njim, imala sam avionsku kartu, ali prespavala sam i predomislila se, a on nije tip koji je znao prespavati svoje odluke. Bio je pravi rudnik pun dragocjene rude, ali trebalo se strpljivo truditi da biste je iz njega iskopali“, dodala je.

Snježana je danas pozorišna rediteljka i doktorka nauka, kao i profesorka produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umetnosti.

"Početkom devedesetih čula sam i pjesmu Jesi li sama večeras. Tu je opisao nekoliko naših zajedničkih slika. ‘Sve do mora i jutra na obali, gdje sam prespavao put’… To se dogodilo u ljeto 1981, kada smo išli na more kod nas u Vranjicu, tata mu nije dao da prespava kod nas u kući, pa je noćio u čamcu… Jedino ovo ‘igraš čudno’ ne znam šta znači, možda zbog toga što nisam htjela s njim u Holandiju", kaže Snježana.

Priznaje da u njegovo izgnanstvo, koje je sam sebi nametnuo, nije htjela da ga prati, jer joj je bilo lijepo u Zagrebu. A nije htjela otići ni kasnije, nakon što je lijepe uspomene na ranu mladost progutao rat.