Steven A. Cook, kolumnist Foreign Policyja, analizirao je nedavno sve zapetljaniji odnosa Zapada s Turskom.

Tako se u kolumni prisjetio vremena kada je živio u Ankari početkom 2000-ih i provodio vrijeme s mladim Turcima.

- Sjećam se posebnog razgovora za večerom kada smo razgovarali o turskoj vanjskoj politici i izmučenim odnosima zemlje sa svojim NATO saveznicima kada je jedan od njih upitao: “Zašto Amerikanci i Europljani insistiraju na tome da je Turska ili Zapad ili Istok? Zašto jednostavno ne možemo biti Turska?" Petljao sam okolo tražeći odgovor navodeći turske interese, Hladni rat i članstvo u Europskoj uniji prije nego što sam se odlučio na “Ali Mustafa Kemal Atatürk! Želio je ‘podići Tursku na razinu najprosperitetnijih i najciviliziranijih nacija svijeta“. Pri tome je, naglašava Cook, Atatürk mislio na Zapad.

Posljednjih godina Cook je često razmišljao o izvrsnim pitanjima svog prijatelja, ali posebno kad god se pojave krizni trenuci u američko-turskim vezama i neizbježno pitanje "Ko je izgubio Tursku?"

Turska i Sjedinjene Države su u produženom razdoblju neslaganja jer se politike, ciljevi i vrijednosti dviju zemalja razlikuju. Kada turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu ove sedmice posjeti Washington kako bi se sastao s američkim državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom, čini se da će na vrhu dnevnog reda biti sve veći zahtjevi Turske prema Švedskoj da odobri članstvo Stockholma u NATO-u, napetosti u Egejskom moru i očita turska spremnost na normalizaciju odnosa sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Assadom.

Ovo posljednje pitanje predstavlja dramatičnu promjenu za Tursku, čiji je predsjednik, Recep Tayyip Erdogan, nekoć bio jako glasan u svom zahtjevu kako "Assad mora otići". Obnavljanje odnosa Ankare s Damaskom obećava okončanje prijetnje koju kurdske Jedinice narodne zaštite predstavljaju turskoj sigurnosti, ali će također učiniti gotovo nemogućim za Sjedinjene Države da rade s ovom borbenom snagom sirijskih Kurda, koja je Washingtonov partner protiv Islamske države. Da pljuska Washingtonu bude veća, promjena u turskoj politici ostvaruje se uz ohrabrenje Rusije.

Odnos Turske s Rusijom postao je predmet velikog interesa, posebno otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio svojoj vojsci invaziju na Ukrajinu prošle godine. Velik dio izvještavanja o tom pitanju uokviruje taj bilateralni odnos u smislu ekonomije, ali tu postoji mnogo više od toga. Ipak, to ne znači da je Turska napustila Zapad i pridružila se Rusiji, već da Ankara odbija ‘dobronamjerne‘ savjete drugih dok nastoji postati sila sama po sebi.

Izvještavanje o Turskoj nije pogrešno, piše Cook. Strašno stanje turske ekonomije važan je faktor u Erdoganovom pristupu Rusiji. Odolio je pritisku SAD-a da se pridruži sankcijama, a 2022. Ankara je udvostručila trgovinu s Moskvom, čime je Turska postala treći najveći trgovinski partner Rusije. Velik dio ovog poslovanja je u energetskom sektoru. Rusija opskrbljuje Tursku značajnim količinama plina, nafte i uglja, od čega Turci dio plaćaju u rubljama. Nadovezujući se na ovu trgovinu, Erdogan i Putin sastali su se prošlog oktobra u Kazahstanu i dogovorili plan koji bi Tursku učinio središtem za ruski plin.

Turci su dugo željeli igrati tu ulogu, koja bi im omogućila preprodaju plina nakon što se zadovolje njihove domaće potrebe - računajući da im to ne bi samo generiralo prihode i pomoglo suziti deficite tekućeg računa Ankare, već bi Turskoj dalo i više utjecaja u Europi. Turci već rafiniraju jeftinu rusku sirovu naftu i preprodaju je uz skupu cijenu. Osim energetike, turske firme svih profila uskočile su kad su se njihove zapadne kolege povukle iz Rusije, omogućivši ruskim poduzećima i potrošačima pristup traženim proizvodima te su tako stvorili nove prilike za vlastitu ekonomiju. Ankara je također primila milione ruskih turista, uključujući i manju grupu prebogatih oligarha. Turski dužnosnici tvrde da ne mogu nametnuti sankcije Rusiji a da tursku ekonomiju ne dovedu u opasnost, sugerirajući – možda nenamjerno – koliko su bilateralni odnosi postali važni. Jeftina ruska energija, prihod zarađen od turista i čvrsta valuta koja pritječe od bogatih Rusa pružaju Turskoj oslonac nakon godina promašenih ekonomskih politika. Pa ipak, iako je istina da su bilateralni ekonomski odnosi procvjetali nakon ruske invazije na Ukrajinu, Ankara je unapređivala svoje ekonomske, diplomatske i sigurnosne veze s Moskvom puno prije Putinovog napada na Ukrajinu i ekonomskog klizanja Turske.

Nekoliko preostalih turskih pristaša Washingtona koji nisu na platnom spisku Ankare reagiraju na ovaj razvoj događaja na dva različita, ali ne baš sasvim uvjerljiva, načina. Prvo, oni ukazuju na činjenicu da su Ankara i Moskva bile na različitim stranama u Libiji, Nagorno-Karabahu i Siriji. Oni također navode turske bespilotne letjelice i prodaju oružja Ukrajini, Erdoganovu retoričku predanost ukrajinskoj neovisnosti i dogovor o žitu u kojem su Turci posredovali, a koji je pomogao spriječiti globalnu prehrambenu krizu. Pošteno – ali Erdogan i Putin uspjeli su svoje razlike u sukobima Libije, Sirije i Armenije i Azerbajdžana ostaviti po strani i nastaviti raditi zajedno na izgradnji jačih odnosa i sigurnosnih veza, ističe Cook.

Drugo, prijatelji Turske tvrde da je za sve što se događa između Ankare i Moskve kriv Washington. Da Sjedinjene Države ne tretiraju Tursku "kao govno", prema riječima jednog bivšeg američkog dužnosnika, Ankara bi rado predstavljala bedem prema Moskvi.

Znajući ono što znamo o tursko-ruskim odnosima, čini se malo vjerovatnim da bi Turska primijenila ekonomske sankcije na Moskvu i ograničila druge aspekte bilateralnih odnosa ako Washington odustane od kurdskih Jedinica narodne zaštite. Bez obzira na to, čini se da su pristaše Turske toliko zaokupljeni svojim zalaganjem da nisu u stanju tačno procijeniti strateške ciljeve Ankare. Sasvim su u pravu da su Turci ozlojađeni odnosom SAD-a sa grupom za koju vjeruju da se ne može razlikovati od terorističke organizacije - Kurdistanske radničke stranke (PKK) - ali ne prepoznaju da turski dužnosnici nisu zainteresirani za ponavljanje Hladnog rata, tokom kojeg je Turska bila kritična prema odbrani Zapada.

Da su Turci htjeli biti bedem kakav njihovi pristaše zamišljaju, Ankara ne bi kupila ruski protuzračni odbrambeni sistem S-400. Također ne bi sklopila ugovor s Rusima o razvoju nuklearne elektrane Akkuyu, koju će ruska državna energetska korporacija Rosatom sada posjedovati i upravljati njome. A u drugom poslu vezanom za Akkuyu, Turci ne bi sklopili ugovor s Rusima o razvoju luke Mersin. Kritičari Turske iskoristili su sve ovo kako bi dokazali da Turska više nije pouzdan partner Zapada.

Treba reći da su ti kritičari u pravu. Turska može biti NATO saveznik, ali teško da je partner. U isto vrijeme, tendencija klevetnika Turske da razmimoilaženja Ankare sa Zapadom shvate kao svrstavanje uz Rusiju jeste pogrešno shvaćanje turske vanjske politike, piše Cook. Nije tajna da u Ankari postoji frakcija koja je duboko sumnjičava prema NATO-u i želi Tursku spojiti s Moskvom. Utjecaj ove grupe raste i opada, ali čak i u trenucima kada je imala veći utjecaj, Erdogan se opirao prepuštanju vanjske politike takozvanim euroazijcima. Kad bi to i učinio, to bi vjerovatno rezultiralo prekidom sa Zapadom, što turski čelnik ne želi, unatoč sve čvršćim vezama Turske s Rusijom.

Uz to, Erdogan želi polugu utjecaja, a cijela dinamika SAD/NATO-Turska-Rusija daje mu priliku da pokuša manipulirati Washingtonom i Bruxellesom. Na primjer, kada je turski ministar odbrane iznio mogućnost nabave ruskog borbenog aviona Su-35 jer su članovi američkog Kongresa digli galamu oko prodaje F-16 Ankari, to je potaknulo strah u Washingtonu da ako Turska ne dobije iz SAD-a avione, tada bi Zapad izgubio Ankaru. Ova vrsta manipulacije moguća je samo dok strana zajednica vidi Tursku ili kao Zapad ili kao Istok. Erdogan ne želi da Turska postane prednost ruske vanjske politike ništa više nego što želi da se na zemlju gleda striktno kao na privjesak NATO-a na jugoistočnom krilu saveza, zaključuje svoju analizu za Foreign Policy Steven A. Cook.