"Iz razgovora koje sam po stupanju na dužnost imao sa ambasadorima zemalja koje imaju svoje ambasade u Bosni i Hercegovini jedna je tvrdnja koja se da istaknuti kao zajednička činjenica, a to je da Bošnjaci nemaju jedinstvenu nacionalnu politiku. Drugim riječima, nemamo ideju šta želimo, kako to ostvariti i šta je donja, a šta gornja linija odnosno, linija ispod koje prestaju svi pregovori i ona ka kojoj se strijemi kao zajedničkom cilju u smislu opšte dobrobiti", piše Ćamil Duraković u kolumni za Politički.ba

Na moju primjedbu da se sve naše, bošnjačke politike "okreću" oko jedinstvene, cjelovite, suverene Bosne i Hercegovine, čime se bošnjačka politika izjednačava sa bosanskom nacionalnom idejom i politikom, njihov odgovor bio je da to već imamo. Bosna i Hercegovina zaista, jeste jedna zemlja, administrativno uređena, ako hoćete podijeljena na dva entiteta koji su opet, različito organizirani.

Dvije činjenice, dva procesa, jedan neuspješan a drugi, nažalost uspješan možda, presudno utiču na sve tokove u Bosni i Hercegovini pa i na formiranje neke bošnjačke pro-bosanske politike. Prvi je neuspješna provedba Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma koji se tiče povratka predratnih stanovnika određenog područja na svoja imanja, a drugi uspješnog preseljavanja stanovništva BiH u Zapadnu Evropu koji poprima razmjere odliva. Zbog ta dva procesa etnička slika i prostorni raspored naroda u našoj zemlji koncentrisanih na teritorije sa većinskom etničkom populacijom poprimila je obrise tri prilično etnički "čista" područja. Bosna i Hercegovina je de facto, dijelom i de jure, cijela, iz tri dijela.

Za promjenu tog stanja potrebno je više od želje čak, više i od jedinstvenog stava svih bošnjačkih političkih subjekata i uticaja međunarodnih faktora: potreban je konsenzus sva tri naroda i svih građana BiH. A to je, moramo priznati, u trenutnoj konstelalaciji snaga i odnosa ravno utopiji. U prilog tome ide, ili ne ide, i činjenica da su etničke oligarhije u proteklih tridesetak godina na respektivnim teritorijama pod njihovom kontrolom uspostavile trostruko "duboku državu" kojom štite imovinu, poslove, izvore enormnih zarada, i sebe i svoje okruženje od istrage i mogućeg / izvjesnog pravosudnog progona. Razvezivanje tog čvora zahtijeva nekog savremenog Gordija čak, Solomona / Sulejmana.

Ako bismo ipak, bošnjačku "nacionalnu" politiku identifikovali sa bosanskom nacionalnom politikom kao imperativ se nameće nekoliko stvari. Najprije, dogovor o tome šta Bosna i Hercegovina jeste, a šta nije. Potom, kakvu BiH želimo, a kakvu ne; jesmo li prozapadno ili proistočno orijentisani; koji su prioriteti vanjske, a koji unutarnje politike; te, naporedo sa svim tim nužno je riješiti problem suočavanja sa prošlošću.

No, za sve to nužan preduslov je okupljanje svih zainteresovanih snaga, na jednom mjestu, u isto vrijeme i sa jednom agendom što po sebi treba organizatora koji opet, mora biti prihvatljiv svim pozvanim.

No, možda ne bi bilo loše, prije bilo kakve priče o svebosanskom jedinstvu, teoriju testirati na nekom svebošnjačkom saboru: konsenzusu bošnjačkih nezavisnih, nevladinih, političkih, vjerskih i drugih mislilaca o osnovama bošnjačke politike i Bosni i Hercegovini u 21. stoljeću na primjeru, recimo položaja, sadašnjosti i budućnosti Bošnjaka u entitetu Republika Srpska! Jer, ako ne znamo ni sebi, svome narodu kako ćemo znati i šta bismo mogli ponuditi drugim narodima u Bosni i Hercegovini?

A što se tiče "svebosanskog sabora", poprilično srednjovjekovne ideje koja se u zadnje vrijeme opetovano aktualizira i promiče kroz medije, koju sam ja razumio u smislu skupa predstavnika većine / svih pro-bosanski zainteresovanih strana(ka), političkih, vjerskih, nevladinih subjekata, aktiva i samostalnih aktivista te, najistaknutijih pojedinaca bez obzira na svaku drugu naklonjenost i pripadnost, a na kojem bi se u najmanjem, donijela obavezujuća odluka o donjoj i gornjoj liniji bosanske nacionalne politike. Za bilo kakvu, a kamoli uspješnu realizaciju ova ideja potrebuje adekvatne, pluralne, kompetentne i relevantne sagovornike u druga dva naroda. Za sada, bit ću slobodan reći da zvuči jednako utopistički kao i povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine iz devedesetih godina prošlog vijeka.

No, cilj koji ne djeluje nestvarno i neostvarivo, koji nije kao san, koji ne zahtijeva puno truda i možda generacije iskrenih pregalaca i nije pravi cilj.