POZIV IZ VUKOVARA NAJEŽIO REGION: Traži Srbina iz logora koji se pokazao kao čovjek

Tog 19. novembra naišao sam na Hrvoja Mađarevića, našeg vojnika koji je bio ranjen u nogu...

  • Regija

  • 26. Jan. 2023  26. Jan. 2023

  • 2

Vukovarac Mladen Novak Mrakan kao 23-godišnjak se priključio Hrvatskoj vojsci, tadašnjoj gardi. Ranjavan je, zarobljen, mučen. Prošao je strahote koje običan čovjek teško može i zamisliti. Neki njegovi saborci nikad se nisu vratili iz logora, neki su nestali u Vukovaru. Rane nikada, kaže Mrakan, neće zaliječiti do kraja.

Bio je pripadnik HV-a od 1. augusta 1991., a već 20. novembra iste godine zarobili su ga. Tek je 14. augusta 1992. pušten na slobodu tokom razmjene zarobljenika u Nemetinu.

Ponovno se pridružio Hrvatskoj vojsci 6. januara 1993. i tu ostao do 21. februara 1996., kada je i penzionisan, prenosi Ljudski.ba.

Da opet zaratimo, biste li krenuli u rat?

"Ne. Puno sam toga prošao, propatio, i previše za jedan život. Sad vodim bitku za svoj život, svoju ženu, svoje dvije kćeri".

U Vukovaru su borbe trajale mjesecima. Granate i pucnjevi čuli su se dan i noć, nije bilo minute tišine. Bio sam u Borovu naselju, bilo je gadno. Tog 19. novembra naišao sam na Hrvoja Mađarevića, našeg vojnika koji je bio ranjen u nogu.

Trebao sam se naći sa saborcima na dogovorenoj lokaciji, ali nisam mogao ostaviti tog momka, prebacio sam ga preko leđa i izvukao ga iz tog pakla. Jedva sam ga nosio jer sam na sebi imao i oko tisuću metaka, pušku…

Kasnije smo obojica zarobljeni i iako su mnogi umrli, nas dvojica smo preživjeli. U logoru ga nisam vidio, ali poslije smo se našli, izgrlili se, izljubili. Kad sam došao u logor, najprije sam zapazio sablasnu tišinu, za razliku od one neprestane buke bombi iz Vukovara. Ali tišina je brzo prekinuta…

Niti sam klao, niti sam silovao, branio sam svoj dom. Prvu večer kad su nas stavili u te štale došli su četnici i pucali rafalima po toj građevini. Bile su dvije štale, jedna se zvala Maksimir, druga Poljud.

Kako su vas hranili u logoru?

"Prvih par dana ništa. Pa potom samo voda, a onda dva puta dnevno pola kriške kruha i feta salame. Tek kad nas je posjetio Crveni križ dobivali smo redovito neku čorbu. Ali sve je to bilo ništa".

Visok sam 185 centimetara, a kad sam izašao iz logora, imao sam jedva 69 kilograma. Izgubio sam dvadesetak kilograma. Nekad bi nam dali konzervu ribe iz Crvenog križa, ali bez otvarača. Gladni smo, a nismo mogli otvoriti konzervu. Smijali su nam se…

Jesu li svi bili nasilni?

– Većina. Ali sjećam se dvojice koji su bili ljudi. Među njima je bio, to želim da napišete, Momčilo Đorđević. Dao bi mi vode, nekad hrane, nije me tukao, pitao je kako sam. Bilo je ljudi među njima, ali, nažalost, bili su u manjini. I nije se smjelo znati da nam pomažu.

Jeste li pokušali doći do Đorđevića?

Da, već godinama. Tražio sam, raspitivao se, ali neki su rekli da je poginuo, drugi da je nestao. Ako ovo čita, neka mi se javi. Iako ne znam koliko će mu ovo pomoći ako se pročita u Srbiji. Ali želim da se zna i da bude zapisano da je taj čovjek bio – čovjek. Pomagao mi je dok sam bio u samici, mogao me je tući, mlatiti, ali nije bio takav tip. Dao bi mi vode, izvodio me u šetnju koliko je mogao. Sjećam se i jednog drugog policajca čije ime ne znam. Njega su specijalno slali u samicu da me tuče.

A onda mi je rekao da to ne može, da to nije njegov rat i da ga se j..e i za srpskog i za hrvatskog predsjednika.

Protiv poštenih Srba nemam ništa.

Hrvatsku je najprije branilo 200.000 vojnika, a zatim, evo, i više od pola miliona boraca.

Nakotilo se, prijatelju, puno toga, a većina nije ni vidjela pušku. Sada su sve sami generali nakon bitke. Meni govore kako sam se trebao ponašati u logoru, da smo trebali pobjeći, da sam trebao napraviti ovo ili ono… Ma koje su to gluposti, sve neki heroji iz ureda u Zagrebu. Ne mogu to ni slušati.

Gdje ste ranjeni?

– Najprije sam ranjen u noge, da bi me kasnije geler pogodio u obraz, 10 centimetara iznad vratne žile. Da je bilo niže, danas ne bih razgovarao s vama. Kad me je to strefilo, zagnojilo se, bila je strašna rana i muka. To se dogodilo prije odlaska u logor.

I imao sam bradu, cijeli natečen. U logoru su pitali šta mi je, ja sam rekao da mi je otekao zub jer su imali poseban pik na ranjenike.

Kad ste izvadili geler?

– Ha-ha, tko kaže da sam ga izvadio?

Niste?

– Nema potrebe, ne stvara štetu, ljekari ne bi sada to raskopavali. Redovito ga snimamo i pratimo miče li se. On ne putuje. Sa mnom će u grob.

Šta ste prvo kanili učiniti kad ste čuli da će doći do razmjene?

Popiti pivo i najesti se pečenog krumpira. Sjesti kao čovjek i na miru popiti to pivo. Nema čovjeka koji je bio u samici a koji nije pomišljao da se ubije. Prošlo mi je kroz glavu, e nećeš se ubiti a da nisi popio pivo. I to me je održavalo jedan dan, drugi dan da želim vidjeti roditelje, treći dan da želim ponovno okusiti pečeni krumpir…

I danas od svega imate posljedice?

– Nisam se pošteno naspavao 30 godina. Malo odrijemam, ali da sam imao komad sna od osam sati, to u zadnjih 30 godina nisam. To najbolje zna moja žena. Dižem se noću, prevrćem po kuhinji, palim televiziju, gledam mobitel. Malo zaspem, malo se budim.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...